Krize treba suzbijati na ishodištu, čim se pojave

S dr. sc. Gordanom Akrapom, predsjednikom zagrebačkog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba i organizatorom Zagreb Security Foruma (ZSF), razgovarali smo o temama vezanim uz ovogodišnje održavanje Foruma, ali i o tome kako je Hrvatska odgovorila na korona krizu, a prvenstveno o tome kako je komunicirala vezano uz, nakon Domovinskog rata, najveći izazov s kojim se susrela, kakve smo pouke izvukli, o hibridnim prijetnjama i hibridnom ratovanju, te čini li Hrvatska dovoljno na zaštiti kritične infrastrukture. Naš sugovornik dobro je poznat u stručnoj javnosti koja se bavi sigurnosnim područjem, doktorirao je na temi “Informacijske strategije i operacije u oblikovanju javnog znanja” na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dragovoljac je Domovinskog rata, aktivno je radio u sigurnosnom sustavu i diplomaciji te je autor nekoliko knjiga te znanstvenih i stručnih radova iz područja međunarodne, nacionalne i korporativne sigurnosti, a o toj temi izlagao je i na predavanjima kako u Hrvatskoj kao i inozemstvu.

Dr. Akrap, Zagreb Security Forum je zbog korona virusa prebačen na 7. i 8. rujna, a upravo na njemu će se govoriti i o hibridnom ratovanju ali i ugrozama od hibridnih prijetnji. Što su to hibridne prijetnje i hibridno ratovanje? Možete li navesti neke od najznačajnijih takvih prijetnji u novije vrijeme?

 

Jubilarni 5. Forum trebao je biti održan sredinom ožujka ove godine. Međutim, proglašenje pandemije, odnosno epidemije u zemljama EU kao i u Hrvatskoj, zabrane putovanja koje su pojedine države i institucije uvele svojim dužnosnicima, službenicima i zaposlenicima s ciljem zaštite od širenja virusa, ali i s ciljem očuvanja funkcionalnosti sigurnosnih, obrambenih i zdravstvenih sustava, utjecala je na odgodu Foruma za rujan ove godine. Tematsko područje Foruma ostaje isto od prvog dana: razmjena znanja i umrežavanje stručnjaka iz državnog, privatnog, javnog i akademskog sektora s ciljem razvoja i jačanja nacionalnih i međunarodnih sposobnosti za učinkovitu zaštitu kritičnih infrastruktura u vremenima kriza i sigurnosnih izazova. Naglasak je na zaštiti informacijsko-komunikacijske, energetske i vodne kritične infrastrukture u odnosu na rizike obuhvaćene pojmom hibridnih prijetnji. Taj pojam podrazumijeva koordinirana, usmjerena i usklađena djelovanja kojima se napada pojedina grupa, društvo, zajednica ili pak država, iskorištavajući ranjivosti demokratskog ustroja i institucija korištenjem političkih, gospodarskih, vojnih, civilnih, sigurnosnih, izvještajnih, energetskih, medijskih te informacijsko-komunikacijskih sustava i sredstava. Ovim djelovanjima prvenstveno se pokušava utjecati na procese ponašanja, djelovanja i odlučivanja kako bi ciljana publika donijela odluke u skladu s interesima i htijenjima informacijskog napadača. Naime, u središtu svih hibridnih prijetnji, i kao cilj, i kao sredstvo nalazi se informacija. Informacijom se bori protiv informacije i za informaciju. Zato možemo reći da su moderne hibridne prijetnje, pojednostavljeno rečeno, nešto drugačiji oblik djelovanja koja su nekad bila obuhvaćena pojmom informacijske operacije, odnosno operacije utjecaja.

Moderna tehnologija je dovela do promjene paradigmi modernih sukoba što je vidljivo u posljednjim desetljećima. Primarno područje sukoba suprotstavljenih interesa je informacijsko i kognitivno područje, odnosno, borba za dostizanjem stanja informacijske nadmoći. Onog trenutka, odnosno unutar procesa pokušaja nametanja vlastite volje napadnutoj publici, kad se procijeni da se operacijama utjecaja ne mogu postići traženi rezultati, napadač može posegnuti za uporabom oružanih snaga. Isto tako i napadnuti cilj, ukoliko prepozna da se nalazi pod informacijskim napadom, te procijeni da ne može uzvratiti istim ili sličnim mjerama i aktivnostima, nego samo oružanim, time mijenja narav sukoba. U tim slučajevima govorimo o hibridnom ratovanju, koje pored sukoba nekinetičkim sredstvima, sadrži i komponentu uporabe kinetičkih ubojitih sredstava (oružja, oruđa…).

Primjer hibridnog rata je naš Domo­vinski rat. Onog trenutka kad ključni agresori na Hrvatsku, JNA i Srbija, nisu uspjeli u namjeri poticanja i izvršenja prevrata u Hrvatskoj sprječavanjem prvih slobodnih izbora te kasnije rušenjem HDZ s vlasti informacijskim operacijama, pokrenuli su oružanu agresiju na Hrvatsku. Time je hibridni sukob prešao u fazu hibridnog rata zadržavajući snažne informacijske operacije kao dio agresorskih aktivnosti.

Sličan primjer je rat u Siriji. Kad se operacijama utjecaja nije uspjelo srušiti vladajući režim u Damasku, potpomognuti su unutarnji vanjski čimbenici kako bi se pokrenuli oružani sukobi u Siriji te na takav način promijenila vlast u Siriji. Uključivanjem Rusije, koja je prvo preuzela nadzor nad informacijskim prostorom događanja u Siriji, a potom i na vojnom polju, spašena je vlast obitelji Asad u Siriji dok su napadači jasno identificirani i suočeni s vrlo neizvjesnom sudbinom.

Posljednji primjer je i ratovanje u cyber domeni između Izraela i Irana. Iran je izveo nekoliko snažnih cyber napada na izraelsku vodnu kritičnu infrastrukturu. Izrael se uspio obraniti, te je kao odgovor i upozorenja što je sve spreman napraviti kako bi zaštitio vlastitu sigurnost, izveo snažan protuudar na iransku energetsku kritičnu infrastrukturu ne krijući da se upravo oni nalaze iza tog napada.

Povijest ljudskih sukoba i ratova puna je takvih primjera. Ono što je bitno reći je da su sve do nedavno operacije utjecaja bile tek u funkciji oružanih sukoba. U posljednjih nekoliko desetljeća ta je paradigma potpuno promijenjena. Danas su oružana djelovanja tek krajnja nužnost koja se može i ne mora pokrenuti jer su primarna sredstva ratovanja hibridne operacije.

U krizama kao što je ova pandemijska, krizno upravljanje je ključno. Smatrate li da je Hrvatska ovoj krizi pristupila na ispravan način? Upravljamo li dobro ovom krizom?

 

Rezultati govore svoje. I na međunarodnoj stručnoj sceni, ali i respektabilnim političkim krugovima, prepoznati smo kao država koja je umješno, uspješno i sa znanjem upravljala krizom. Jesmo li mogli bolje, jesmo li neke aktivnosti mogli pokrenuti ranije, jesmo li npr. mogli imati više osobnih zaštitnih sredstava na zalihama prije krize, jesmo li mogli izbjeći početne krize izazvane neodgovornim ponašanjem pojedinaca čak i unutar zdravstvenog sustava… to su sve pitanja koja se trebaju postaviti te naći odgovore kako bi se izvukle pouke i kako bi se bolje pripremili za druge slične krize koje nas tek očekuju. Uvjeren sam, naime, da je ovo tek prva ozbiljnija zdravstvena kriza s kojom se ova generacija suočava. Bit će ih uskoro još kao i u godinama koje dolaze i na to se moramo pripremiti. Bitno je naglasiti da se ovakve krize trebaju suzbijati čim se pojave na svome ishodištu.

 

Učinkovitost odgovora izravno ovisi o otvorenosti, iskrenosti, pouzdanosti te spremnosti na suradnju i traženje pomoći na međunarodnoj sceni. Svako odgađanje priznanja postojanja problema, odnosno sigurnosnog izazova, samo oduzima vrijeme neophodno za učinkovitu i uspješnu reakciju te daje dodatni manevarski prostor širenju bolesti. Negativni utjecaji na okoliš, snažne i nekontrolirane migracije stanovništva, klimatske promjene, autokratski sustavi, slaba društvena i zdravstvena zaštita su neki od čimbenika koji utječu na sve brojniju pojavu zdravstvenih sigurnosnih izazova s kojima ćemo se uskoro sve češće suočavati.

Kakvom ocjenjujete kriznu komunikaciju prema javnosti. Imate li zamjerki?

 

Uspješno i kvalitetno krizno komuniciranje u središtu je, te je nužno za svako uspješno upravljanje krizom. Kvalitetnim kriznim komuniciranjem može se puno pomoći u upravljanju krizom. Može se, što je vrlo bitno u svakoj krizi, dobiti dodatno dragocjeno vrijeme kako bi se smanjili negativni utjecaji kriznog događaja ili više njih. Ocjena kriznog komuniciranja u ovoj krizi vidljiva je iz izuzetno visoke razine povjerenja koje je stanovništvo poklonilo ključnim nositeljima informiranja javnosti, članovima Nacionalnog stožera civilne zaštite. Ono što držim bitnim u ovom kriznom komuniciranju je činjenica da struka nije prikrivala podatke, nije tajila stanje, o svemu je otvoreno, iskreno i potpuno komunicirano. I to je prepoznato. I to je priznato. Problem je splet vremenskih okolnosti i činjenica da smo u izbornoj godini. Tako da su se pripremne aktivnosti za političko nadmetanje u predizborno vrijeme pokušale prenijeti i na rad Nacionalnog stožera, prvenstveno stručnjaka koji su upravljali ovom krizom. Ali, i to je dio političkog folklora u svim demokratskim društvima i državama, pa i u Hrvatskoj.

Je li Hrvatska kao turistička zemlja već trebala pripremiti poseban plan komuniciranja za turističku sezonu u novim okolnostima?

 

Odgovor na moderne krize nikako nije, recimo to tako, u nadležnosti jednog sektora. Moderne prijetnje su složene naravi, često obuhvaćaju cijeli spektar negativnih aktivnosti iz različitih segmenata. Stoga je neophodno postojanje središnjeg sustava, kod nas zamišljenog i ostvarenog kroz koncept Domovinske sigurnosti kao sustava koji će povezati različite sektore i pomoći im u njihovim pripremnim aktivnostima u suočavanju s različitim krizama. Nadam se da svaki sektor ima spreman, ali i da radi na njemu, plan suočavanja s različitim sigurnosnim izazovima, uključujući i plan i modele kriznog komuniciranja u krizama. Jer nije pitanje hoće li neki sektor, bilo pojedinačno bilo više njih, biti suočen s nekom krizom. Pitanje je samo kad, s kojom, i koliko intenzivno i s kojim posljedicama. Zato je poželjno da takve planove, koji moraju biti javni dokumenti, prate i dokumenti s ograničenim pristupom, koji trebaju sadržavati podrobnu analizu izazova i rizike te prijedloge odgovora na njih. Bitno je napomenuti da nema učinkovitog suočavanja s bilo kojom krizom, a što je vidljivo iz brojnih primjera koje podrobno analiziramo na Zagrebačkom sigurnosnom forumu, bez sveobuhvatne sinteze djelovanja državnog, javnog, privatnog i akademskog sektora.

Hrvatska ima Zakon o zaštiti kritične infrastrukture. Jesmo li dosad u provedbi zakona učinili dovoljno za zaštitu kritične infrastrukture tijekom kriza, pandemija, potresa ili drugih elementarnih nepogoda? Je li vam poznato koji su to ključni infrastrukturni objekti i sustavi koje moramo zaštititi u takvim situacijama i imamo li razrađene standardne operativne postupke postupanja u zaštiti kritične infrastrukture?

 

Imamo Zakon koji još nije u potpunosti proveden što je problem, ne samo za državu nego i za sve one sastavnice pojedinih sektora KI koji bi trebali biti dio neke od kritične infrastrukture, bilo na nacionalnoj bilo na međunarodnoj razini. Odgovarajući zakonski i podzakonski akti trebaju definirati uvjete i mjerila, sektorska i međusektorska, kojima se treba olakšati pojedine procese u zaštiti kritične infrastrukture koja moraju ostvariti vlasnici i upravitelji pojedinih kritičnih infrastruktura. Brojne su tvrtke, koliko mi je poznato, samostalno poduzele niz mjera i aktivnosti kako bi svoje poslovanje i normalno funkcioniranje zaštitili od vanjskih i unutarnjih sigurnosnih ugroza. Time snažno doprinose i sigurnosti kritične infrastrukture na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

U tom smislu smatram potrebnim naglasiti da je pitanje ulaganju u zaštitu kritične infrastrukture pitanje koje bi trebali promatrati i kao ulaganje u sigurnost društva i države. Svako ulaganje u normalno, sigurno i neometano funkcioniranje, zaštitu i oporavak kritične infrastrukture, nacionalne i međunarodne, u kontekstu modernih hibridnih ugroza treba promatrati i nužno prihvatiti kao sastavnicu nacionalnih proračunskih obrambenih izdvajanja. S obzirom da je u postojećim ratovima sve više, a u budućim gotovo isključivo, primarna meta napada upravo pojedini (ili više njih) sektor kritične infrastrukture, te da se kao sredstvo napada koriste prednosti cyber prostora, ulaganja u zaštitu kritične infrastrukture trebaju biti sagledavana upravo kroz prizmu proračunskih obrambenih izdvajanja za potrebe obrane interesa društva i države. Iako je razlika između privatnog i državnog vlasništva vrlo jasna, umreženost i snažna funkcionalna međuovisnost sektora kritične infrastrukture u vlasništvu i upravljanju države te privatnog i javnog sektora ukazuju na nužnost združenog pristupa planiranju, organiziranju i provođenju zaštitnih mjera. A time i dijeljenje stvarnih troškova koji nastaju u tom procesu. Već sam naveo nedavne iranske cyber napade na izraelsku vodoopskrbnu kritičnu infrastrukturu. Cilj napada nisu bile samo državni efektivi nego i privatne tvrtke koje su dionici te kritične infrastrukture. Obranu sustava su zajednički proveli, integriranim djelovanjem, i država i privatni sektor.

U Hrvatskoj su se proteklih nekoliko desetljeća i na sveučilištima i na privatnim učilištima obrazovali kadrovi za sigurnosnu politiku. Imate li saznanja koriste li se dovoljno njihova znanja i iskustva?

 

Koliko mogu primijetiti, sve više tvrtki ulaže u sigurnost vlastitog funkcioniranja. Ono što u predavanjima često pokušavam istaknuti kao stvarnost o kojoj se mora voditi računa jest činjenica da ljudski potencijal istovremeno može biti i najsnažnija i najslabija karika u svakom sigurnosnom lancu. Samo stalna obuka, razvoj pozitivne svijesti o pripadnosti zajednici (u radnoj i svakodnevnoj okolini), jasno definiranje pravila i procedura, inzistiranje na samo zaštitnim i samo sigurnosnim mjerama može podići razinu sigurnosti sustava na očekivanu i traženu. U tom kontekstu primjećujem kadrovska jačanja tih ustrojbenih dijelova sustava koji brinu o svojoj sigurnoj poslovnoj budućnosti. Nedavno integrirano djelovanje dviju katastrofa koje su pogodile Grad Zagreb, epidemija i potres, ukazuju na potrebu sveobuhvatnog sagledavanja snažnijeg angažiranja obučenih i educiranih osoba u kreiranju i oživotvorenju sigurnosnih planova i procedura.