Ulaskom Hrvatske u međunarodne asocijacije potreba za neposrednom zaštitom postat će sve izraženija - unatoč krizi i nedostatku novca. Iako se sada najviše štedi na sigurnosti, što je apsolutno krivo, postoji dio osoba kojima je upravo u tim vremenima takav oblik zaštite još potrebniji. Primjerice, u svijetu kojem težimo zaštita ključnih djelatnika dio je poslovne politike svake ozbiljne korporacije, piše u ovom broju najbolji hrvatski tjelohranitelj
[ Kristijan Družeta ]
Prije no što krenemo s razmatranjem osobina, sposobnosti i znanja koje neku osobu čine kompetentnom za rad na poslovima neposredne zaštite – tjelohranitelja, treba se zapitati postoji li danas potreba za takvim oblikom zaštite i osiguranja te tko su uopće osobe koje ga trebaju. Danas u Republici Hrvatskoj poslove tjelohranitelja možete raditi kao djelatnik neke od državnih sigurnosnih institucija ili kao djelatnik u privatnoj zaštiti. Da bi se ti poslovi radili dovoljno je imati položen stručni ispit, ovlasti propisane zakonom ili zahtijevanu generalnu licencu. Neka rješenja čak nude primjenu Zakona o privatnoj zaštiti iako formalno nije riječ o privatnoj zaštiti niti je provode privatne zaštitarske tvrtke. Normativni akti ne prepoznaju specifičnosti poslova tjelohranitelja u odnosu na ostale djelatnike koji rade na poslovima zaštite i sigurnosti. To je svakako loše za ovo zanimanje jer omogućava da poslove rade osobe bez potrebnih specifičnih znanja, vještina i sposobnosti, a i olakšava manipuliranje u izboru kandidata.
U krizi je potražnja još veća
Ulaskom u međunarodne asocijacije potreba za ovim oblikom sigurnosti postat će sve izraženija - unatoč krizi i nedostatku novca. Iako se sada najviše štedi na sigurnosti, što je krivo, postoji dio osoba kojima je upravo u tim vremenima takav oblik zaštite još potrebniji. U svijetu kojem težimo zaštita ključnih djelatnika dio je poslovne politike. Velike korporacije vode računa o zaštiti svojih direktora i ključnih osoba.
Kod nas tvrtke uglavnom štite materijalna dobra, dok se neposrednom zaštitom koristi vrlo malen broj onih kojima je zaštita potrebna, jer se zaboravlja da poslovni ljudi mogu biti meta napada nezadovoljnog zaposlenika ili poslovnog konkurenta
U inozemstvu je uobičajeno da tvrtke članovima uprave plaćaju neposrednu zaštitu, baš kao što im daju naknadu za prijevoz i ostale troškove. Kod svake je zaštite najvažnija preventiva, jer je kasno reagirati kad se nešto dogodi. Tada slučaj preuzima policija, trošeći novac poreznih obveznika. Teško se oteti dojmu da se te iste korporacije ne drže standarda koje imaju u matičnim zemljama kao i činjenici da policija i dalje osigurava pojedince koji ne spadaju u štićene osobe u užem smislu. Pitanje je gdje je granica - kada takvu zaštitu moramo dobiti od države, a kada je trebamo plaćati sami.
Otmice direktora, bankara i članova obitelji
Niz je primjera iz bliske prošlosti o napadima na direktore, stečajne upravitelje, urednike i vlasnike medija, bankare pa i slučajeva otmice članova obitelji ključnih osoba tvrtki ili bogatih obitelji. Kod nas tvrtke uglavnom štite materijalna dobra, dok se neposrednom zaštitom koristi malen broj onih kojima je zaštita potrebna, jer se zaboravlja da poslovni ljudi mogu biti meta napada nezadovoljnog zaposlenika ili poslovnog konkurenta. Povijesne činjenice ukazuju da je potreba za neposrednim osiguranjem od davnina bila standard vladara, ali i utjecajnih pojedinaca u društvu.
Osim zbog sigurnosti tih osoba, postojanje tjelohranitelja i osobne straže iskazivalo je i samu moć čuvanih osoba.
Takav je odnos između čuvanih i čuvara dovodio do specifičnih odnosa koji su nerijetko izazivali neželjene radnje i posljedice. Zbog stalne nazočnosti tjelohranitelja uz štićenu osobu, čuvaru su bile poznate sve pojedinosti života štićene osobe. Zainteresirane strane trebale su takve informacije kako bi bili upoznati sa slabostima svoga protivnika. Isto su tako i tjelohranitelji mogli biti iskorišteni kao atentatori na svoje štićene osobe. Osim što u takvim odnosima tjelohranitelj može "izgubiti kompas" pa se zavara da je on sam taj kojeg štiti, često takvom stavu pripomaže i okolina. To se očituje u tome što "male osobe" na određenim položajima tjelohraniteljima iskazuju takvu pozornost i ulogu kako bi stigli do štićenih osoba i ostvarili osobne ciljeve. To je osobito problem ako se događa u radu sa štićenim osobama koje rade na poslovima od društvenog interesa. Sve to pokazuje koliko je bitno za takve poslove odabirati osobe određenih psiholoških osobina koje se mogu oduprijeti takvim pritiscima.
Teško se oteti dojmu da se inozemne korporacije u nas ne drže standarda koje imaju u matičnim zemljama kao i činjenici da policija i dalje osigurava pojedince koji ne spadaju u štićene osobe u užem smislu te riječi
U novije se vrijeme ta kvaliteta tjelohranitelja može tumačiti kao nedostatak. Tjelohranitelj može biti u sukobu interesa kad nezakonite radnje koje vidi dolaze u konflikt s potrebnom diskrecijom i odanošću prema štićenoj osobi. Razina moralnih vrijednosti, etičke norme i dileme često su iskušenja s kojima se tjelohranitelji susreću u svome radu. Takvi izazovi postoje pri radu sa svim štićenim osobama, bez obzira dolaze li iz redova vlasti i oporbe, poduzetnika ili umjetnika, jesu li žrtve nasilja i kriminalaca...
Zbog takvih interesa nerijetko na takvim poslovima možemo zateći osobe kojima je jedina kompetencija to što imaju preporuku ili su instalirani kako bi opsluživali one koji žele imati utjecaj na štićenu osobu ili biti informirani o zbivanjima i radnjama u kojima štićena osoba sudjeluje. Logično se postavlja pitanje može li se i kako onda utjecati na odabir kadrova za poslove tjelohranitelja? Da, može se, i to vrlo jednostavno. Treba donijeti normativne akte koji će posebno urediti te poslove, odrediti nužne kvalifikacije, sposobnosti i osobine koje potencijalni kandidati trebaju imati.
Sve to treba biti učinjeno transparentno, treba se odnositi na privatnu zaštitu i državne službe, ukratko, na sve sudionike jer interakcija državnog i privatnog u radu moguća je svakodnevno te tu nema prostora za slučajnosti. Iako je nemoguće izbjeći sve negativnosti, na taj se način može mnogo učiniti za unaprjeđenje položaja tjelohranitelja te za postizanje potrebnih kompetencija za rad na poslovima neposredne zaštite.
Kriza utječe na opću sigurnost
Ovdje ne možemo detaljno analizirati sve bitne čimbenike, no bliska nas i dalja povijest podsjećaju na činjenice koje su bile od presudne važnosti za povijesne događaje na svjetskoj razini. Osim toga, aktualno gospodarsko stanje izravno utječe na sigurnost općenito, pa tako i onih pojedinaca koji trebaju takav oblik zaštite. Ono što je sigurno jest da svakako postoji potreba za posebnim normativnim uređenjem ovoga područja i za standardiziranjem izobrazbe u skladu s normama asocijacija u koje uskoro ulazimo ili smo već ušli.
Kad razmišljamo o potrebi za ovim oblikom osiguranja u Hrvatskoj, potrebno je analizirati sve čimbenike koji određuju naše društvo. To se odnosi na geografski položaj, gospodarsku i sigurnosnu situaciju, broj osoba koje bi mogle biti štićene te povijest i tradiciju. To je posebice bitno za sve one koji bi ove poslove željeli raditi ili ih već rade.
Oni bi, uz to, trebali analizirati profil osoba koje trenutno rade te poslove te kompetencije koje su u Hrvatskoj potrebne da bi netko radio kao tjelohranitelj. Pritom treba ukazati i na normativne akte koji uređuju ovo područje, kako u privatnoj zaštiti, tako i u državnim institucijama, no o toj problematici u idućim nastavcima i brojevima Zaštite.