Krađe su tragedija za svaki muzej!

Na sam spomen pojma sigurnosti kod mene kao muzealca odmah nastaje glavobolja jer je u muzejima ključno kako što bolje sačuvati muzejske predmete i cjelokupnu imovinu, a s druge strane istodobno omogućiti što bolji, lakši, prihvatljiviji i susretljiviji pristup posjetiteljima. To su, dakle, dvije prilično velike krajnosti koje se moraju rješavati na mnogo razina.

Kad mi govorimo o sigurnosti u muzejima, tada obuhvaćamo više područja sigurnosti. Jasno, na prvom je mjestu zaštita od provale jer krađe su definitivno najbolnija stvar koja se može dogoditi jednome muzeju. Tu su, nadalje, i zaštita od diranja umjetnina jer i nečisti prsti mogu naškoditi umjetninama koje se ne smiju prečesto čistiti, ali i zaštita od devastacije, no srećom, takvih je primjera u nas mnogo manje negoli u inozemstvu.

Međutim, tu su i zaštita od svjetla – bilo Sunčeva bilo umjetnog, zaštita od previsokih temperatura i vlage odnosno zaštita od prevelikih oscilacija u mikroklimatskim uvjetima. Naime, mikroklimatski uvjeti koji se brzo mijenjaju i nisu u skladu sa standardima čuvanja muzejske građe, mogu znatno oštetiti osjetljivije umjetnine.

Svaki je materijal poseban – papir iziskuje čuvanje na specifičan način, ulje na platnu također, a isto vrijedi i za razne instalacije. Mi, primjerice, u Muzeju suvremene umjetnosti imamo jednu instalaciju od voska od svijeća, druga uključuje jabuke, a treća mahovinu… što podrazumijeva čak i zaštitu od bakterija i živih životinja koje mogu ući i uništiti nam umjetnine.

Kao Muzej suvremene umjetnosti po tome smo, dakle, uistinu specifični jer suvremena umjetnost više doista nije samo klasično, tradicionalno slikarstvo ili brončana skulptura, već su tu svi mogući materijali na najraznolikijim podlogama. To je svakako jedna izrazito bitna specifičnost MSU-a. Naime, dok kod muzeja s klasičnom umjetnošću obično postoji fizička zaštita u obliku konopa ili ograde, suvremena je umjetnost - umjetnost koja se izlaže bez barijera prema posjetiteljima. Kod nas su umjetnine vrlo često bez postamenata, u razini s posjetiteljima i bez ikakvih ograda.

Usporedimo li pak sigurnosnu kulturu u hrvatskim muzejskim institucijama prije i danas, mogu reći da su posrijedi goleme promjene. O tome najbolje svjedoči činjenica da nam je tijekom gradnje ovoga Muzeja projekt sigurnosti bio apsolutno ravnopravan i jednako važan kao i svi drugi projekti unutar Muzeja.

Koliko sam upućena, identična je situacija i sa svim ostalim novosagrađenim muzejima u Hrvatskoj. I Krapina i Narona i Osijek i Zadar… svi su na isti, vrlo ozbiljan način, pristupili problemu sigurnosti i zaštite.