“Manji su gradovi osjetljiviji na kriminal niske razine, dok su veći gradovi osjetljiviji na organizirani kriminal i terorizam. Ipak, Hrvatska je zemlja niskog rizika s tolerantnom okolinom za posao i slobodno vrijeme, a najveći rizik za ljude, tvrtke i gradove predstavlja kriminal koji je i dalje prilično nizak zahvaljujući marljivosti i disciplini lokalnih i nacionalnih sigurnosnih službi”, ocjenjuje Bishop
[ Antun Krešimir Buterin ]
Uoči početka konferencije SIGG 2014. za komentar i procjenu aktualnog stanja sigurnosti u Hrvatskoj i u našim gradovima zamolili smo predsjednika američke tvrtke Offline Solutions, Amerikanca Justina Bishopa koji već nekoliko godina živi i radi u Hrvatskoj, ali i kao stranac i kao stručnjak za sigurnost može ponuditi relevantan pogled na našu svakidašnjicu.
Vaša biografija otkriva teorijsko, ali i bogato praktično iskustvo u vojsci, na terenu. Što je važnije za profesionalca sigurnosti - teorija ili praksa?
Yogi Berra, zvijezda američkog baseballa i Kuće slavnih, jednom je rekao: „U teoriji ne postoji razlika između teorije i prakse. Međutim, u praksi postoji”. Smatram da bi stručnjaci za sigurnost trebali razumjeti teoriju, ali što je važnije, biti u stanju primijeniti najbolje prakse upravljanja za učinkovito kreiranje i upravljanje sigurnosnim planovima i postupcima. Iako, jasno, postoje temeljna pravila (i teorije) za koje se očekuje da ih stručnjaci za sigurnost slijede, naposljetku se od nas očekuje da djelujemo, i to odlučno. Vjerujem da je važnije djelovati nego naučiti popis pravila i jednostavno analizirati što se događa u skladu s tim pravilima. Naposljetku, procjena rizika i razvoj mjera za sprječavanje krize, a zatim učinkovito reagiranje na krizu u slučaju neuspjele prevencije, može biti jedino obavljeno provođenjem umijeća sigurnosti, a ne teoretiziranjem o tome.
Kad govorimo o urbanoj infrastrukturi - koje su najčešće i najopasnije mete koje napadači atakiraju?
Rekao bih da su najčešće mete napada, ili žrtve, ljudi, mjesta ili stvari koje napadač smatra „prigodnim metama”. Općenito, riječ je o sitnom kriminalu, krađama i napadima. Dok takvi incidenti mogu utjecati na percepciju te osjećaj sigurnosti i zaštite urbanog stanovništva, to su u pravilu incidenti niže razine koji nemaju ozbiljnijeg utjecaja na sposobnost funkcioniranja grada ili pružanja osnovnih usluga. Međutim, teža kaznena djela, uključujući terorizam, gdje je meta kritična nacionalna infrastruktura, poput nafte, plina ili energetskih objekata, telekomunikacijskih (cyber) mreža ili vojnih baza, mogu dovesti do znatnih ili katastrofalnih gubitaka života i imovine, odnosno sposobnosti, te kao takva predstavljaju najopasniji rizik urbanistima i voditeljima sigurnosti. Učinak ili posljedica uspješnog napada na „strateške” mete ili mete koje mogu izazvati veliku štetu, vrlo bi očito i ozbiljno ograničili sposobnost grada, a možda i države, da zaštiti i očuva status quo.
Kako bismo spriječili incident, bilo uzrokovan prirodno ili ljudskim djelovanjem, moramo shvatiti dva temeljna pitanja: 1) što je prijetnja? i 2) kako sam ja ranjiv na nju? Svi bi - od vladinih organizacija i multinacionalnih korporacija do lokalnih tvrtki pa i pojedinci - trebali provoditi periodične procjene ranjivosti da shvate gdje bi, kad i kako najgori incidenti mogli utjecati na njihove aktivnosti
Bez obzira na očite razlike u veličini između najvećih svjetskih megalopolisa i manjih gradova kakvih je u Hrvatskoj mnogo, koje su im zajedničke karakteristike u smislu opasnosti tj. nesigurnosti? I znači li to da se mogu na isti način i štititi?
Najveća razlika između malih i velikih gradova u smislu izloženosti riziku jest u količini te kritičnosti privlačnih meta, koje mogu biti osjetljive na napad. Veći gradovi u pravilu imaju više kritične i međuzavisne infrastrukture od manjih gradova, koji pak zahtijevaju veću raspodjelu sredstava za zaštitu. Manja sela i gradovi češće ovise o velikim gradskim infrastrukturnim mrežama za struju, vodu, komunikacije i transport, koji bi u slučaju prekida mogli izazvati ozbiljan “domino efekt” u lancu opskrbe. Ukratko, manji su gradovi osjetljiviji na kriminal niske razine, a veći su gradovi osjetljiviji na organizirani kriminal i terorizam.
Osim infrastrukture i događanja, česte su mete i osobe visokog profila. Što je teže štititi - osobu, događaj ili objekt?
Iako uvijek postoje iznimke, ipak je teže osigurati i zaštititi javni događaj nego pojedinca ili objekt. Što je veće područje koje treba sigurnost i što je više ljudi koji imaju pristup tom području, to je veći potencijal da netko izazove smetnju ili izvede napad. Stručnjaci za sigurnost odgovorni za zaštitu pojedinaca ili objekata obično imaju više kontrole ili barem utjecaja na štićenu osobu ili objekt. Recimo, tjelohranitelj zadužen za čuvanje ravnatelja (klijent), ureda ravnatelja ili njegovog prebivališta (tj. objekt) može utjecati na odabir rute putovanja i vrijeme polaska, imati pristup te unaprijed provjeriti prostore za sastanak i pretražiti posjetitelje. U najekstremnijim situacijama, stručnjaci za sigurnost koji štite pojedinca ili objekt u pravilu imaju plan za evakuaciju ravnatelja (ili zaposlenika unutar objekta) na sigurno mjesto u slučaju krize. Te opcije nisu uvijek na raspolaganju osobama koje planiraju osiguranje događaja, osobito kada događaji obuhvaćaju velika područja i uključuju stotine, ako ne i tisuće nepoznatih sudionika, od kojih bi svaki mogao predstavljati prijetnju događaju. Kao primjer navodim bombaški napad prilikom Bostonskog maratona lani. Osiguravanje događanja ogroman je izazov te zahtijeva velika sredstva i usku suradnju između organizatora, zaštitarskih tvrtki i lokalne policije.
Tajna je, čini se, u prevenciji. Koliko često treba provoditi procjene ugroženosti u jednom gradu?
Prevencija je svakako ključ. No kako bismo spriječili incident, bilo uzrokovan prirodno ili ljudskim djelovanjem, moramo shvatiti dva temeljna pitanja: 1) što je prijetnja? i 2) kako sam ja ranjiv na tu prijetnju? Svi bi - od vladinih organizacija i multinacionalnih korporacija do lokalnih tvrtki pa čak i pojedinci - trebali provoditi periodične procjene ranjivosti da shvate gdje bi, kada i kako najgori incidenti mogli utjecati na njihove aktivnosti. Procjene ranjivosti, zajedno s procjenama prijetnji, ključne su za procjenu stupnja rizika s kojima se osoba, tvrtka ili objekt suočavaju u trenutnom radnom okolišu. Učestalost procjene ranjivosti koju treba provoditi ovisi o radnom okruženju kao i o razumijevanju primarnih prijetnji u tom okruženju. U najmanju ruku, korporacije i organizacije trebale bi provoditi godišnju procjenu prijetnji te
ranjivosti. Međutim, bilo koji poseban događaj ili vjerodostojne naznake koje ukazuju da neprijatelj može pokušati izvesti napad na lokalnu infrastrukturu, trebali bi u svakom slučaju aktivirati neposredan pregled postojećih sigurnosnih planova i postupaka kao i ažuriranih procjena ranjivosti.
Kako najbolje shvatiti metodologiju potencijalnih napadača u identificiranju, odabiranju i ciljanju urbane infrastrukture, događaja i osoba?
Povijesno govoreći, svaki uspješni kriminalni ili teroristički napad slijedio je predvidljiv obrazac planiranja i izvođenja kojeg neprijatelji koriste za pronalaženje i odabir meta kao i za razvoj, uvježbavanje i uspješno izvršavanje planova napada. Ta se metodologija često naziva “7 koraka napada” te je jednako učinkovita za lokalne kriminalce koji pokušavaju opljačkati banku i za transnacionalne teroriste koji ciljaju na kritičnu nacionalnu infrastrukturu. Neprijatelji uvijek imaju ideju o vrsti mete (ili meta) koju žele napasti i to usmjerava njihove napore na utvrđivanje slabosti i ranjivosti mete putem detaljnog fizičkog i virtualnog nadzora, što im pak omogućava da razviju detaljni plan napada. Kad se ova metodologija ispravno slijedi, vjerojatno je da će neprijatelj uspjeti. Ipak, metodologija ima slabosti koje se, ako ih se utvrdi, mogu upotrijebiti kako bi odvratile, otkrile, odgodile ili poremetile neprijatelja.
Svaki uspješni kriminalni ili teroristički napad slijedio je predvidljiv obrazac planiranja i izvođenja. Ta se metodologija često naziva “7 koraka napada” te je jednako učinkovita za lokalne kriminalce koji žele opljačkati banku i za svjetske teroriste koji ciljaju na kritičnu infrastrukturu
Kao Amerikanac koji tu živi već neko vrijeme, kakvim biste ocijenili stanje sigurnosti u Hrvatskoj i u velikim gradovima poput Splita i Zagreba, osobito u odnosu na gradove slične veličine u svijetu?
Ukupno gledano, moja procjena sigurnosne situacije u Hrvatskoj prilično je dobra uzimajući u obzir da je Hrvatska zemlja niskog rizika s tolerantnom okolinom za posao i slobodno vrijeme. Trenutno se kao najveći rizik za ljude, tvrtke i gradove u Hrvatskoj pojavljuje kriminal koji je i dalje prilično nizak zahvaljujući marljivosti i disciplini lokalnih i nacionalnih sigurnosnih službi. Doduše, kao što će svaki dobar stručnjak za sigurnost reći, moramo gledati u budućnost, a ne u prošlost, i pokušati predvidjeti probleme, prijetnje i rizike koje je u ovom trenu teško vidjeti i raščlaniti.
Sigurnosni menadžeri moraju biti proaktivni i baviti se posljedicama događaja koje smatramo manje vjerojatnima, ali visoko utjecajnima, i koji - ako im dopustimo da se dogode - mogu imati razoran i dugotrajan utjecaj. Mislim da u mnogim gradovima, pa čak i državama širom svijeta, uključujući Hrvatsku, privatne tvrtke, organizacije i institucije očekuju da će ih policijske ili državne službe upozoriti ili im ukazati na mogući napad na trgovačke ili javne interese. U stvarnosti, teret ovog napora da se otkriju suptilne promjene u okruženju - pada na privatni sektor. Činjenica je da su lokalne i nacionalne sigurnosne službe, iako vrlo učinkovite, u većini slučajeva malobrojne, pretrpane poslom te usredotočene na predmete većeg prioriteta.