Je li privatna zaštita značajan kotačić ili zadnja rupa na svirali?

Nedavno usvojena Strategija nacionalne sigurnosti za cilj ima dostizanje najvišeg stupnja sigurnosti i zaštite stanovništva te kritične infrastrukture. Ostvarenje strateškog cilja nacionalne sigurnosti danas više nije moguće realizirati bez privatne zaštite, odnosno javno-privatne suradnje
[ Kristian Družeta ]

Zakon o privatnoj zaštiti definira kritičnu infrastrukturu (KI) kao djelatnosti, mreže, usluge i dobra materijalne i informacijske tehnologije čiji bi kvar ili uništenje značajno utjecalo na zdravlje i sigurnost građana ili na učinkovito djelovanje državne vlasti.

Koliko je KI važna za državu vidi se i iz nedavno usvojene Strategije nacionalne sigurnosti (NN 73/2017) s obzirom da je jedan od bitnih ciljeva dostizanje najvišeg stupnja sigurnosti i zaštite stanovništva te KI.

Ostvarenje tog cilja danas više nije moguće realizirati bez privatne zaštite, odnosno javno-privatne suradnje. Ova činjenica obavezuje sve koji pružaju usluge u privatnoj zaštiti ali isto tako i one koji reguliraju poslove privatne zaštite da osiguraju da privatna zaštita u cjelini, a posebice zaštitari i čuvari budu na potrebnoj razini obučenosti i osposobljenosti.

Zašto zakonski prijedlozi čekaju da ih pregazi vrijeme?

Strategija navodi da će se provoditi kontinuirana izobrazba i obuka zaposlenika u sustavu javne sigurnosti, tijelima sigurnosno-obavještajnog sustava i sektoru privatne zaštite. Zaista je bilo zanimljivo vidjeti kako je Vlada još jednom dala poseban značaj privatnoj zaštiti kroz Strategiju nacionalne sigurnosti, kako je KI te sigurnost i zaštita stanovništva na posebnom mjestu u nacionalnoj sigurnosti te kako djelatnici u privatnoj zaštiti čine poseban i značajan kotačić u ispunjavanju tog strateškog cilja.

No gdje smo mi zaista s privatnom zaštitom općenito i zaštitom KI kao jednim od područja djelatnosti privatne zaštite? Trenutno imamo na snazi Zakon o privatnoj zaštiti (NN 68/03, 31/10, 139/10) koji je daleko od toga da može svojim odredbama odgovoriti na potrebe i zahtjeve tržišta. Imamo završenu javnu raspravu i donesen Prijedlog Zakona o privatnoj zaštiti koji leži u nekoj ladici MUP-a, regulatora poslova privatne zaštite, i čeka da prijedloge, koji su u vrijeme javne rasprave bili prihvatljivi, pojede vrijeme. Izgleda da privatna zaštita, iako je njena djelatnost od posebnog značaja za nacionalnu sigurnost, nije od posebnog značaja za trenutno vrijeme.

Od donošenja Zakona o KI prošle su četiri godine i nismo se daleko pomakli. U međuvremenu je donesena Odluku o određivanju sektora iz kojih središnja tijela državne uprave identificiraju nacionalne KI te liste redoslijeda sektora kritičnih infrastruktura (NN 108/2013) koju je donijela Vlada RH još 2013. godine. Također imamo i Pravilnik o metodologiji za izradu analize rizika poslovanja KI (NN 047/2016) koji je stavio van snage Pravilnik o metodologiji za izradu analize rizika poslovanja KI (NN 128/2013). Imamo isto tako i značajan angažman Državne uprave za zaštitu i spašavanjem, jedino nemamo sve što je bilo potrebno donijeti u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona o zaštiti KI. Barem nemamo javno dostupne informacije da su takvi dokumenti izrađeni. Isto tako nemamo niti odluku Vlade RH kojom se potvrđuju identificirane KI. Ovu odluku Vlada RH donosi na temelju prijedloga nadležnih središnjih tijela državne uprave.

Nažalost, u međuvremenu je došlo i do promjene sigurnosnog okruženja i podizanja opasnosti od terorističkih napada u Europskoj uniji i cijeloj regiji.

Iz EU dolazi i Direktiva vijeća o utvrđivanju i označivanju europske kritične infrastrukture i procjeni potrebe poboljšanja njezine zaštite iz 2008. godine koja se primjenjuje od 2011. godine. Za razliku od Direktive vijeća 2008/114/EZ koja određuje dva sektora s podsektorima (tablica 1), naš Zakon o kritičnoj infrastrukturi odredio je 11 sektora, a Odluka o određivanju sektora iz kojih središnja tijela državne uprave identificiraju nacionalne KI i liste redoslijeda sektora KI, odredila je detalje pojedinih sektora.

KI je za potrebe Direktive vijeća definirana kao imovina, sustav ili njihov dio koji se nalazi u državama članicama i neophodna je za održavanje vitalnih društvenih funkcija, zdravlja, sigurnosti, zaštite, gospodarske i socijalne dobrobiti ljudi, čiji bi poremećaj rada ili čije bi uništenje, kao posljedica neuspjelog održavanja tih funkcija, moglo imati znatan učinak u državi članici. Europska kritična infrastruktura ili EKI definirana je kao KI koja se nalazi u državama članicama, a čiji bi poremećaj u radu ili čije bi uništenje imalo znatan učinak na najmanje dvije države članice. U Direktivi vijeća se također definiraju „osjetljive informacije o zaštiti kritične infrastrukture”, znači činjenice o KI koje bi se, kad bi bile otkrivene, mogle upotrijebiti za planiranje i djelovanje s ciljem uzrokovanja poremećaja u radu ili uništenja postrojenja KI, zatim „analiza rizika” kao razmatranje odgovarajućih scenarija opasnosti kako bi se ocijenile slabosti i mogući učinak poremećaja u radu ili uništenja KI, potom „vlasnici/operateri EKI-jeva” odnosno oni subjekti odgovorni za ulaganja u određenu imovinu, sustav ili njihov dio koji je na temelju Direktive vijeća označen kao EKI i/ili za njihov svakodnevni rad i na kraju „zaštita” kao sve djelatnosti kojima je cilj osigurati funkcionalnost, neprekidnost i cjelovitost KI kako bi se odvratila, ublažila ili neutralizirala prijetnja, rizik ili slabost KI.

Sektori za koje postoji obaveza

Kao što možemo vidjeti, RH prema Direktivi vijeća ima značajnu odgovornost koju je, moramo priznati, donošenjem Zakona o KI odmah po prijemu u EU počela ispunjavati.

Iako još uvijek nemamo odluke kojom čelnik središnjeg tijela državne uprave određuje nacionalne KI, činjenica je da postoji određena infrastruktura koja kao takva može biti prepoznata. Generalno postoje tri kategorije prijetnji za KI, a to su: prirodne nepogode i katastrofe; namjerno izazvani prekidi u radu ili oštećenja i tehnološki kvarovi i nesreće. Sigurno je da privatna zaštita ima svoju posebnu ulogu u provođenju mjera i postupka preventivnog sprječavanja namjerno izazvanih prekida u radu ili oštećenja KI.

Sadašnja uloga privatne zaštite je eventualno u pružanju tjelesne i tehničke zaštite ukoliko se i tako nešto provodi. Svakako da to nije puni potencijal koji privatna zaštita sa svojim ekspertima u području zaštite i sigurnosti može ponuditi i pružiti u provedbi mjera i postupaka zaštite i osiguranja KI u svim sektorima.

Za neke sektore postoji obaveza, kao što je recimo financijski sektor (Zakon o zaštiti novčarskih institucija), no za većinu sektora ne postoji zakonska obaveza pa se zaštita niti ne provodi, a ako se provodi onda su to mjere zaštite i osiguranja koje često nisu rezultat procjene rizika i ugroženosti nego proizvoljnih ocjena.
Od donošenja Zakona o KI prošle su četiri godine i nismo se daleko pomakli

Ukoliko uzmemo u obzir trenutnu sigurnosnu situaciju i prijetnje koje postoje u EU onda je jasno da to nisu potrebne i dovoljne mjere kojima zadovoljavamo međunarodne ali i nacionalne obaveze.

Trenutni Zakon o privatnoj zaštiti ne prepoznaje KI kao posebno područje, a prije spomenuti Zakon o zaštiti novčarskih institucija prepoznaje samo zaštitare kao posebnu skupinu djelatnika koja provodi poslove zaštite novčarskih institucija. Odnosno, važeći Zakon o privatnoj zaštiti prepoznaje KI po definiciji i pravu da je štite naoružani zaštitari ali to je sve.

Novi Prijedlog Zakona o privatnoj zaštiti prepoznaje zaštitu KI kao posebne poslove u privatnoj zaštiti i iste mogu obavljati samo zaštitari-specijalisti. Prema Odluci Vlade RH o određivanju sektora za identificiranje nacionalne KI određeno je 11 sektora nacionalne KI iz kojih središnja tijela državne uprave identificiraju pojedine nacionalne KI te se određuje lista redoslijeda sektora KI. Zaštita KI je puno više od „postavljanja“ čuvara/zaštitara koji će svojom fizičkom nazočnošću predstavljati prepreku za onemogućavanje funkcioniranja sustava, objekata i prostora koji je čine. Ipak, činjenica je da će takav oblik zaštite biti uključen u zaštitu KI. Na koji način će se odgovoriti tom novo/starom zahtjevu treba pravovremeno razmišljati i prihvatljivo rješenje već sada uvrstiti u novi Prijedlog Zakona o privatnoj zaštiti.