Ivan Glavina: Promovirati vlastiti interes bez dodvoravanja NATO-u

Na nedavno održanoj konferenciji "Sigurnost gradova 2009." nekoliko se govornika osvrnulo na recentan ulazak Hrvatske u NATO savez. Svi su bili jednoglasni u ocjeni da je pristupanjem NATO savezu Republika Hrvatska znatno unaprijedila vlastitu sigurnost i ojačala svoj međunarodni položaj. Članstvo u Savezu koji, mjereno vojnom moći, trenutno nema ravnopravnog suparnika, donosi visok stupanj jamstva uspješnog odvraćanja vojnog napada, odnosno solidarne pomoći ostalih članica u slučaju izloženosti vojnim i drugim prijetnjama. To pruža dugoročnu perspektivu razvitka zemlje u okolnostima bez izloženosti pogibeljima tradicionalne vojne prirode. Gledano s druge strane, članstvo u NATO-u donosi i niz novih izazova sigurnosne prirode i obveza, na koje će trebati odgovoriti pažljivo osmišljenom i proaktivnom vanjskom i sigurnosnom politikom.

Strategijski kontekst

Članstvo u NATO-u potvrđuje i dodatno unaprjeđuje politički ugled i međunarodni položaj Republike Hrvatske. Prije svega, NATO je (i) politički savez zemalja s visokim standardima demokracije, koje prilikom prijema novih članica valoriziraju njihov politički karakter. Stoga se može reći da je prijemom u NATO Hrvatska prošla na testu demokracije, iako bi se, iz kritičke perspektive gledano, to moglo karakterizirati tek kao "zadovoljavanje minimuma standarda". S druge pak strane, članstvo u NATO-u snažna je potpora drugim aspektima hrvatskog međunarodnog položaja i njezinim vanjskopolitičkim nastojanjima. Svojim djelovanjem u sklopu UN-a, OESS-a i Vijeća Europe, te doprinosom u radu regionalnih organizacija, foruma i inicijativa, Hrvatska se već potvrdila kao ozbiljna članica međunarodne zajednice, koja odgovorno preuzima i izvršava obveze. Ubuduće će, upravo zahvaljujući članstvu u NATO-u, sva ta nastojanja dobiti proširenu dimenziju i moć utjecaja. Članstvo u Europskoj uniji, koje je politička elita proglasila strateškim ciljem i već dugo predstavlja njezinu svojevrsnu političku opsesiju, također se, nakon stjecanja statusa članice NATo-a, doima puno bliže i lakše ostvarivim.
No pogrešno bi bilo sigurnosnu perspektivu Republike Hrvatske sagledavati samo kroz prizmu vanjskopolitičkih postignuća. Sigurnost je kompleksan fenomen i stanje sigurnosti bilo koje države jednako ovisi o vanjskim i unutarnjim aspektima. A kad je o unutarnjim aspektima sigurnosti riječ, može se reći da je Hrvatska bremenita problemima. Prema procjenama Transparency Internationala, Hrvatska je perzistentno izložena visokom intenzitetu korupcije u javnom sektoru. Stopa registriranog ukupnog kriminaliteta je visoka, uključujući organizirani kriminal i najteže vrste kaznenih djela, raširenost uporabe droge i nasilja među mladom generacijom zabrinjavajućih su razmjera, a ekonomska strana sigurnosti karakterizirana je opasnim i prijetećim ranjivostima. Također, institucije koje trebaju unaprjeđivati sigurnost loše su artikulirane, neizgrađene i neučinkovite, počevši od političkom sustavu neprimjerenih aranžmana tipa "Vijeće nacionalne sigurnosti" i "Vijeće obrane", preko podkapacitiranosti Vlade RH za artikuliranje i provedbu proaktivne i nadrastajuće politike sigurnosti, do neučinkovitog pravosuđa i policije, ili pak neuvjerljive Državne uprave za zaštitu i spašavanje.
Vijeće nacionalne sigurnosti i Vijeće obrane tijela su formirana na temelju Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu i Zakona o obrani. Konceptualno gledano, međutim, upitno je kakav je, u uvjetima prihvaćenog demokratskog načela podjele vlasti, stvarni racional tijela koje u sastavu ima predsjednika države, predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Vlade. Svaka od tih institucija ima jasne, zakonom propisane ovlasti i nadležnosti u području sigurnosti i njihovo "miksanje" u jedno tijelo, cijeneći po dosadašnjim zaključcima i odlukama, samo erodira i derogira redovite nadležnosti. Isto tako, valja napomenuti da se slična praksa vrlo rijetko susreće u drugim demokratskim državama.
Sam "sustav nacionalne sigurnosti", iako često u kolokvijalnoj komunikaciji, faktički nije uspostavljen i znatan dio funkcija, odnosa i nadležnosti nije dosljedno reguliran niti uspostavljen. Primjerice, nisu jasno uređene nadležnosti u izradi dokumenta Strategija nacionalne sigurnosti, nije uspostavljena jasna uloga Vlade RH u definiranju i provedbi politike nacionalne sigurnosti, nisu cjelovito, precizno i konzistentno uređeni odnosi i obveze u pogledu definiranja i provedbe funkcije nacionalne sigurnosti između Hrvatskog sabora, predsjednika RH i Vlade RH (već je u kontekstu reguliranja rada sigurnosno-obavještajnih službi konstituirano hibridno tijelo "Vijeće nacionalne sigurnosti") itd.
Gledano sa strateško-konceptualnog stajališta, nakon priključenja NATO savezu Republika Hrvatska nalazi se u bitno drukčijoj sigurnosnoj situaciji i treba rekonceptualizirati svoju novu poziciju i buduće djelovanje na sigurnosnom planu. Formalno-pravno gledano, konceptualni dokumenti kroz koje to treba učiniti su precizno zakonski definirani. To su "Strategija nacionalne sigurnosti" i "Strategija obrane", kao dokumenti koje donosi Hrvatski sabor, te "Vojna strategija" koju donosi predsjednik RH. Ti su dokumenti izrađeni prvi put 2002., odnosno 2003. godine i bili su izraz tadašnje geopolitičke pozicije te stanja i stremljenja u sigurnosnom sektoru. Nove okolnosti traže novu konceptualizaciju, odnosno izradu novih dokumenata.

Strategija nacionalne sigurnosti

Iako je još u programu prošle koalicijske Vlade RH (2004.-2008.) bilo najavljeno da Republika Hrvatska "...žurno treba novu Strategiju nacionalne sigurnosti", činjenica je da se s izradom tog dokumenta počelo tek nedavno, i to tek nakon što je odluku o tome donijelo Vijeće nacionalne sigurnosti. Vlada je na temelju takve odluke Vijeća (a nejasno je zašto to nije mogla i bez takve odluke) osnovala brojno povjerenstvo sastavljeno od predstavnika svih ključnih resora i institucija koje se bave pitanjima nacionalne sigurnosti, koje je trebalo izraditi prijedlog dokumenta i uputiti ga Vladi na donošenje.
Prema odluci Vijeća, dokument je trebao biti izrađen do lipnja 2009. godine, a za koordinaciju izrade zaduženo je Ministarstvo obrane. Ako se uzme u obzir da suvremena nacionalna sigurnost obuhvaća vrlo širok spektar područja i funkcija države i društva, to je prilično iznenađujuć i neprikladan aranžman za demokratske uvjete. Suvremene se prijetnje i izazovi prije svega događaju u političkom, ekonomskom, socijalnom i ekološkom sektoru, a manje na vojnom području i prikladnije bi bilo da neko drugo, "civilno" tijelo koordinira taj postupak. Štoviše, primjereno bi bilo da je postupak, odnosno nadležnost za izradu takvog jednog dokumenta jasno regulirana, a ne da podliježe ad hoc odlukama. Preostaje nadati se da će, bez obzira na pomalo nezgrapne aranžmane i pristupe izradi, taj važan dokument definirati relevantne i kvalitetne odgovore na suvremene strateške okolnosti i izazove s kojima će se Republika Hrvatska suočiti u predstojećem razdoblju. To posebno vrijedi u odnosu na jasno postavljanje hrvatskih interesa i politike prema NATO aranžmanima i ključnim pitanjima i procesima savezničke sigurnosti, uključujući sve složenije odnose NATO-a i EU-a.
Zatim, bilo bi iznimno važno jasno postaviti interese i sigurnosnu politiku prema susjednim državama, trasirati putove unaprjeđenja borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala, ukazati na mogućnosti otklanjanja sve evidentnijih ekonomskih ranjivosti te jasno konceptualizirati uspostavljanje nacionalnog sustava upravljanja i prevladavanja posljedica hitnih i kriznih stanja.
Prva hrvatska "Strategija nacionalne sigurnosti" iz 2002. godine predstavljala je dobro usklađen dokument s okolnostima strateškog sigurnosnog i političkog okružja. Primjerice, deklarirala je hrvatske ambicije prevladavanja međunarodne izoliranosti kroz aktivnu politiku prema ključnim međunarodnim institucijama i aranžmanima, jasno se odredila u odnosu na osjetljiva pitanja odnosa prema susjednim državama, posebno BiH, te je otvorila procese uspostavljanja demokratskog nadzora nad ključnim institucijama nacionalne sigurnosti i njihovih opsežnih reformi. Vrijeme je potvrdilo punu relevantnost takvih opredjeljenja, čemu je nepobitna potvrda činjenica da je Strategija preživjela već dvije demokratske promjene vlasti u RH.
Uskoro predstoji objavljivanje nove, druge u hrvatskoj povijesti, Strategije nacionalne sigurnosti, i bit će zanimljivo pratiti njezine domete i učinke. Slikovito rečeno, ljestvica je po tom pitanju visoko postavljena i bit će je prilično teško doseći, a pogotovo nadvisiti.