Nakon što je od 1. srpnja porastao iznos hrvatskog minimalca na 2747 kuna bruto, mnogim se zaštitarima povećala plaća. Ljeti su zaštitari nerijetko imali i po 300 radnih sati u jednom mjesecu, kako bi “pokrili” kolegu na godišnjem odmoru
Nakon tzv. “bijelog” štrajka Republički sindikat radnika Hrvatske najavio je mogućnost potpunog, generalnog štrajka zaštitara ako se ne ispune njegovi zahtjevi. Sindikat traži da se u svim zaštitarskim tvrtkama počne primjenjivati novi, kvalitetni granski kolektivni ugovor ili barem zaključi prošireni “kućni” kolektivni ugovor. Za vrijeme trajanja “bijelog” štrajka zaštitari nisu primjenjivali sve svoje ovlasti (tjelesnu snagu, vatreno oružje, čuvarske pse i ograničavanje slobode kretanja) i radili su, kako kažu u Sindikatu - umjerenim tempom. Dopredsjednik RSRH-a navodi kako je štrajk organiziran zbog iscrpljujućeg prekovremenog rada, nemogućnosti korištenja stanke za odmor, dnevnog i tjednog odmora, nekvalitetne hrane, nemogućnosti kvalitetnog treniranja i neodržavanja psiho-fizičke kondicije... Dopredsjednik RSRH Miomir Jačimović poručuje kako se od zahtjeva neće odustati jer je vrijeme da se “zaštitarstvo izvuče iz agonije”.
Jeste li zadovoljni tijekom “bijelog” štrajka?
U dosadašnjih više od mjesec dana trajanja štrajka odaziv je fenomenalan i u štrajk se uključila većina zaštitara. Nekoliko smo puta morali intervenirati kako bismo ljude malo olabavili. Kolegice i kolege su se predano prihvatili aktivnosti koje se vežu uz bijeli štrajk i onda napravili popriličan zastoj. Na mnogim je mjestima istaknuto da su zaštitari u bijelom štrajku. Zbog toga mi u Sindikatu imamo dosta problema jer nas svakodnevno pozivaju predstavnici banaka, osiguravajućih društava pa i zaštitarskih firmi koji se žale na štrajk. Bilo je poprilično žučnih izljeva nezadovoljstva, pa čak i prijetnji da će nas prijaviti za poticanje kaznenih djela razbojništva, razbojničke krađe itd. Jer, po njima je ovo je otvoreni poziv razbojnicima da krenu u pohode...
Što bi se onda tek dogodilo da ste išli u potpuni, generalni štrajk?
To tek slijedi. Ali sada se pokazalo da mnogi doživljavaju te ljude bitnijima nego što se činilo, dok je zaštitarstvo kao djelatnost odjednom postalo pitanje od posebnog društvenog interesa i značenja.
Znači, nije isključena mogućnost novih sindikalnih akcija?
Nipošto. Sada prvo idemo s bedževima “zaštitar u štrajku” koje će ljudi nositi na radnom mjestu. Bedževe ćemo prvo podijeliti članovima kojih nam broj stalno raste, što je vezano uz pasivnost ostalih sindikata.
Koji su najvažniji ciljevi koje želite postići?
Imamo dva glavna cilja, koje ja zapravo ne bih nazvao ciljevima nego sredstvima kojima ćemo doći do kakvog-takvog poboljšanja socijalnog standarda radnika, odnosno zaštitara. Prvi je donošenje izmjena i dopuna Zakona o privatnoj zaštiti, a drugi potpisivanje prvog granskog kolektivnog ugovora kojim će se unificirati kriteriji i standardi svih zaštitarskih firmi. Kada smo prije nekoliko godina počeli s pregovorima oko kolektivnog ugovora predsjednica Udruge poslodavaca zaštitarske djelatnosti pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca bila je Ankica Vrbanac i to je bila farsa od pregovora jer je njezin sindikat, koji je nikao na njenu inicijativu bio uvijek na strani poslodavčevih inicijativa i prijedloga. Onda je RSRH istupio iz tih pregovora i potpisali smo tri kolektivna ugovora s tvrtkama Sokol Marić, Ippon Security i Delta Security. Ti ugovori imali su klauzulu proširenja, znači trebali su, nakon što ih nadležni ministar odobri postati važeći za cijelu djelatnost. Kada je (nadležno) Ministarstvo unutarnjih poslova na očitovanje poslalo prijedlog kolektivnog ugovora svim sindikalnim središnjicama i Hrvatskoj udruzi poslodavaca, sve su središnjice dale svoju potporu prijedlogu, osim HUP-a, pa je prijedlog došao do povjerenstva Gospodarsko-socijalnog vijeća. Tada su predstavnici HUP-a izvadili dva pisma središnjica koji su prednost ipak dale novom krugu pregovora, a čim imate sindikate protiv sindikalaca pregovori su predodređeni na neuspjeh.
Spomenuli ste da vam raste broj članova. Koliko trenutačno članova broji RSRH?
Republički sindikat radnika Hrvatske je vodeći po broju članova iz zaštitarske djelatnosti i ima ih ukupno 2000. U Hrvatskoj ima 18.000 zaštitara s time da dio otpada na čuvarske službe, što znači da je broj naših članova zasad nedovoljan da bi se zadao jedan pravi, odlučni udarac. Kada bismo imali više članova poslodavci bi vjerojatno bez razmišljanja pristajali na određene zahtjeve, s time da niti jedan naš zahtjev nije iracionalan kako to mnogi poslodavci tumače. Dapače, sve su to najnormalniji zahtjevi, daleko ispod hrvatskog prosjeka. Dakle, kada bi imali više članova pregovori bi puno prije završili. Ovako se stvara jedna agonija zaštitarstva. Sama usluga zaštitarstva je toliko obezvrijeđena i od samih korisnika usluga s čime su se, nažalost pomirili i poslodavci, kao pružatelji usluga.
Koliko iznosi prosječna plaća jednog zaštitara?
Nakon što je od 1. srpnja porastao iznos hrvatskog minimalca na 2747 kuna bruto mnogim se zaštitarima time povećala plaća. U ovom trenutku teško se može izračunati čak i relativan prosjek plaće jer zaštitari odrađuju i po 250 sati mjesečno, temeljem podataka s platnih lista tvrtki koje ih uopće obračunavaju. U ovom trenutku lupaju i po 300 sati da bi njihovi kolege mogli otići na godišnji i to ne na more već da ostanu doma s djecom kako ona ne bi bila zakinuta. Prekovremeni se, doduše plaćaju, u tom dijelu zaštitarstvo je relativno uređeno i mi kao Sindikat tu radimo pritisak da se prekovremeni sati moraju podmirivati. Ipak, može se zaključiti da tržišna utakmica ne funkcionira, jer bi u tom slučaju plaće već odavno porasle, što sprječava nelojalna konkurencija tako da je ona tvrtka koja više pruža zaposlenicima u lošijem položaju.
Imate li možda “crnu listu” poslodavaca?
S crnim listama uvijek treba biti oprezan. Poslodavci su protiv nas pokrenuli nekoliko desetaka tužbi, a vjerujem da će 99,9 posto njih biti odbijeno. Tužili su nas za narušavanje ugleda zbog nekih stvari koje smo javno iznijeli, za koje imamo dokaze. Takve nas stvari nepotrebno iscrpljuju. Crne liste bile bi vrlo evidentan pokazatelj stanja kada bismo imali više od 2000 članova. No kada sagledamo stanje u 49 zaštitarskih kuća, koliko ih trenutno pokrivamo, možemo načelno izvesti zaključak kako je u većim kolektivima bolja situacija. Samo dovoljno velika firma s normalnim vodstvom i upravom može izdvojiti dovoljno novca za razvoj, osposobljavanje, dodatne kondicijske vježbe djelatnika, što je jako bitno. Zaštitar mora trčati, vidjeti, baratati oružjem, borilačkim vještinama, treba znati raditi sa psom. Na tome se mora stalno raditi.
Naš prijedlog je da se odobrenje za obavljanje zaštitarske djelatnosti ubuduće izdaje samo javnim trgovačkim društvima (čiji bi osnivači bile fizičke osoba) ili dioničkim društvima, uz uvjet da imaju najmanje 100 licenciranih zaštitara. Tu nailazimo na otpor. Smatramo da je zaštitarstvo preraslo svoju početnu, primitivnu fazu, a najviše problema se događa u firmama koje imaju manje od 50 licenciranih zaštitara. Zapravo, mnoge nemaju niti jednog i funkcioniraju po principu da ljude s potvrdom o općoj radnoj sposobnosti obuku u uniforme i postave na punktove. Uzme li se u obzir nedostatak inspektora unutarnjih poslova i nedovoljna upućenost u problematiku, jednostavna matematička računica pokazuje da se isplati riskirati. Pa ako inspekcija baš i uhvati ljude bez licence, platit će se kazna.
Ispada da su male zaštitarske kuće generatori loše situacije?
Našim prijedlogom izmjena i dopuna Zakona o privatnoj zaštiti tražimo ukidanje unutarnjih čuvarskih službi, velikim dijelom d.o.o.-a koji zapošljavaju po pet osoba i (na crno) pružaju takve usluge da bi mogli zaposliti njih 25. Takve su tvrtke generatori katastrofalne situacije. U jednoj firmi koja ima unutarnju čuvarsku službu dogodit će se da neki radnik izgubiti radnu sposobnost. Gdje će s njim? Na portu. To je smisao unutarnje čuvarske službe danas. Zaboravlja se i da je prije dvije, tri godine radnik Hrvatske pošte vozio običan, neoklopljen kombi, sam sa 2,5 milijuna kuna, iako je 800.000 kuna gornja granica i za blindirano vozilo, a nije čak ni bio zaštitar, već vozač. Od svih potrebnih dozvola on je imao samo vozačku. Pa ne mogu svi obavljati zaštitarski posao. Mi smo na ovaj slučaj ukazali. U tom trenutku trebala su, i to u blindiranom vozilu biti trojica zaštitara. Vozilo nije bilo opremljeno niti GPS sustavom, zavarenim sefom, a umjesto u koferima novac je prevožen u vrećama, iako svi koji rade u pošti znaju razliku između crvene, zelene i plave trake na vrećama. Doduše, Hrvatska pošta je sada uložila hrpu novaca u tehničku zaštitu.
Tehnika u sve većoj mjeri zamjenjuje čovjeka. Je li tako i u zaštitarstvu?
U Hrvatskoj imamo relativno razvijen sustav tehničke zaštite, a tehnička zaštita bez tjelesne zaštite je pola posla, pola vrijednosti. Tamo gdje tehnika stvarno može nadomjestiti čovjeka to je u redu. Ako jedna kamera može sačuvati nečiji život, naravno da je poželjno postaviti kameru, senzore, detektore. Ali pitanje je može li ta kamera u potpunosti zamijeniti čovjeka i može li se njome dobiti snimka upotrebljive kvalitete? Imali smo nedavno primjer pljačke 15 milijuna kuna u pošti u Splitu kada je policija ustvrdila kako snimke pljačkaša nisu baš kvalitetne i mislim da ih se baš i nije moglo prepoznati na tim snimkama.
No, tehnologija se i u tom području svakodnevno razvija.
Apsolutno, ali pitanje je je li to onda doista i jeftinije rješenje. Proces uvođenja sustava tehničke zaštite u Hrvatskoj pošti je počeo prije nekoliko godina i do kompletnog osposobljavanja već je zastario. Osobno sam svjedok da u podrumu jednog muzeja, kojeg neću spominjati, stoje doista muzejski eksponati tehničke zaštite i to još neraspakirani. Još u doba kada je ta ustanova počela raditi počela je dobivati komponentu po komponentu. Nakon slijedeće dvije - tri godine one više nisu bile kompatibilne s novima pa se moralo naručiti druge. Ti uređaji uopće nisu upotrijebljeni i to je najskuplja moguća varijanta. Kamere i tehnika su potrebni, ali čovjek je za sada najsavršenije biće. On je taj koji mora uključiti kamere, koji ih pregledava i one neće same uhvatiti kriminalca niti će ugasiti požar. Uostalom, određenim se aparatima može blokirati kamera, može se ubaciti snimka koja se stalno ponavlja, tu su i virusi... Može doći i do nestanka struje. Ljudski faktor je itekako značajan. Želimo da se uloži u obuku zaštitara koji će danas-sutra moći biti u operativnom dežurstvu, u centralnom nadzornom sustavu, centralnom dojavnom sustavu, raditi kao tjelohranitelj, ugasiti određeni požar. Govorimo o integralnom zaštitaru.
Što podrazumijeva koncept integralnog zaštitara?
Integralni zaštitar bi bila osoba (u skoroj budućnosti) koja je potpuno obučena za sve vidove zaštite, za tehničku i tjelesnu i da je osposobljen za zaštitu na radu i zaštitu od požara te osnovnu protueksplozijsku zaštitu. Takav čovjek trebao bi biti prisutan na svakom katu objekata kao što su primjerice Zagrepčanka ili Cibonin toranj. Zakon o zaštiti od požara je na posredan način osigurao egzistenciju vatrogasaca jer je kategorizirao objekte obzirom na njihovu veličinu i i protok ljudi i odredio potrebu za određenim brojem vatrogasaca na tim objektima, prema kategorijama. Zagrepčanka tako mora imati pet do šest vatrogasaca u smjeni. Isto se može napraviti i u zaštitarstvu. Mi tražimo jedan objedinjeni propis kojim bi se odredio broj potrebnih zaštitara u jednom objektu.
Kakvo je stanje s opremljenošću zaštitara?
Ne znam jesu li uvedeni standardi što se tiče blindiranih stakala i otpornosti pancirnih košulja. Treba provjeriti i nose li se pancirne košulje tamo gdje je potrebno. Istaknuo bih nedostatak kaciga jer ne morate biti vrhunski strijelac da pogodite nekoga u glavu. Odora se pretežito izrađuje od poliestera zbog jednostavnijeg održavanja (ne mora se često peglati) i vizualnih efekata, jer je poslodavci smatraju reklamom, iako je neudobnija od pamučne. Forsira se nošenje kravate koja je nepotrebna i koja u sadašnjoj verziji na vezanje predstavlja sigurnosni rizik, sredstvo za ubojstvo ili samoubojstvo zaštitara. Bilo kakav odjevni predmet je opasan ako može biti negdje priklješten. S druge strane o cipelama se ne vodi računa i mnogi zaštitari nose cipele u raspadnom stanju, a mnogi niti ne dobiju cipele za rad od svog poslodavca.