Imaju li zaštitari pravo na beneficirani staž

Čitam u jednom od lanjskih brojeva Zaštite o zaštitaru Zdenku Miloševiću iz Splita i o njegovom hrabrom pothvatu. Imao je prisebnost, spretnost i snagu za okršaj s napadačem. Vjerujem da se oporavio i da mu je zdravstveno stanje dobro te da će nakon proživljenog događaja moći nastaviti obavljanje ovog stresnog i opasnog posla. Zaintrigiralo me bi li možda ishod cijelog događaja bio pozitivniji po zaštitara i uspjeh akcije da je zaštitaru Miloševiću nešto manje godina. 

Naime, s određenim godinama fiziološke funkcije organizma opadaju u mjeri koja otežava ili čak onemogućuje daljnje uspješno obavljanje tako zahtjevnog posla. Iako zaštitari i čuvari svakih pet odnosno tri godine prolaze periodičke zdravstvene preglede u skladu s posebnim pravilnikom1 , postavlja se pitanje koliko će njih do stjecanja prava na starosnu mirovinu moći efikasno zaštititi živote ljudi i imovinu poslodavca te koliko će ih pritom izgubiti vlastiti život ili zdravlje jer su im s godinama oslabjeli refleksi i fizička kondicija. Uz to, liječnici – specijalisti medicine rada i liječnici primarne zaštite susreću se s nizom problema ljudi koji žele ostati u poslu za koji su pri zapošljavanju stekli potrebne posebne uvjete, a s vremenom te uvjete više ne ispunjavaju. 

U posljednje se doba govori o potrebi produljenja starosne granice za odlazak u mirovinu, ali se ne spominju kategorije poslova i zanimanja koja bi pritom trebalo izuzeti od te obveze. Zaštitari i čuvari u dobi bližoj 70-ima teško će moći djelotvorno odgovoriti zahtjevima koje zaštitarska djelatnost stavlja pred njih, posebice u uvjetima povećanog broja napada na ljude i imovinu u ovim kriznim vremenima. 

Bez obzira na kritički odnos prema propisima koji su nastali u prethodnom društvenom uređenju, dobro je vratiti se malo unatrag i razmotriti sustavna rješenja koja su omogućavala pravednije načine stjecanja prava na mirovinu zaposlenih u različitim djelatnostima i na poslovima različitih vrsta i težina rizika.

 

U sustavu radno socijalnog zakonodavstva bivše države bio je razvijen i primjenjivan institut staža osiguranja s povećanim trajanjem, tzv. beneficiranog staža za određena zanimanja i poslove koji su zbog svoje prirode i težine štetno utjecali na zdravlje i radnu sposobnost radnika, odnosno zbog specifične naravi zanimanja onemogućavali da radnici bez posljedica odrade puni radni vijek do odlaska u mirovinu. 

Ti su poslovi i zanimanja uvršteni u kategoriju poslova na kojima je moguće ostvariti prava iz obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti. Svrha je tog instituta bila da se glede prava na ostvarivanje socijalne sigurnosti zbog ranijeg gubitka radne sposobnosti izjednače radnici koji obavljaju osobito teške i za zdravlje štetne poslove, odnosno poslove kod kojih je mogućnost obavljanja ograničena stanjem organizma u starijoj životnoj dobi, s radnicima koji rade u povoljnijim uvjetima i čija radna sposobnost traje duže jer nije znatnije ugrožena utjecajem ili prirodom rada koji obavljaju. 

U tom je smislu donesen i Zakon o utvrđivanju radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem2 . Beneficirani staž osiguranja utvrđen je za devedesetak poslova u 28 gospodarskih djelatnosti, dijelu zdravstvene djelatnosti (radiolozi i članovi ekipa hitne medicinske pomoći) i dijelu profesionalnih umjetničkih zanimanja (baletnih plesača, opernih pjevača - solista i plesača narodnih plesova) s različitim stopama uvećanja. Da bi se lakše sagledali svi razlozi za uvrštavanje ili odbijanje uvrštavanja pojedinih poslova u kategorije beneficiranog staža izrađena je i prihvaćena Jedinstvena metodologija izrade stručne dokumentacije radi utvrđivanja staža osiguranja s povećanim trajanjem. Nju su morale primjenjivati sve ovlaštene institucije za izradu takve stručne dokumentacije. 

Fondovi mirovinskog i invalidskog osiguranja3 imenovali su stručnjake – članove Komisija za utvrđivanje činjeničnog stanja na poslovima na kojima se staž osiguranja ˝˝računa s povećanim trajanjem koji su izrađenu dokumentaciju pregledavali, prihvaćali ili odbacivali.  Tim je Zakonom bila utvrđena obveza kontinuiranog praćenja i analize stanja u odnosu na promjene u tehnologijama, unaprjeđenje sigurnosnih tehnika te poboljšanje/pogoršanje uvjeta rada uvođenjem novih tehnologija. Rezultati analiza utjecali su na promjen e u odlukama o duljini beneficiranog staža za pojedino radno mjesto, odnosno ukidanje benefikacije za radna mjesta na kojima štetni utjecaji rada više ne postoje ili utvrđivanjem novih radnih mjesta za koja su štetni utjecaji nedvojbeno ustanovljeni. 

S obzirom da se usklađivanje radnih mjesta s beneficiranim stažom obavljalo na saveznoj razini, to je bio vrlo opsežan i zahtjevan posao zbog velikih razlika u stupnju razvoja industrija pojedinih republika i autonomnih pokrajina, kao i različitim pristupima u poimanju svrhovitosti primjene mjera zaštite na radu.

U određenim vremenskim razmacima, odnosno prema zahtjevima pojedinih republičkih komisija, organizirani su stručni skupovi na saveznoj razini na kojima se analiziralo stanje na postojećim radnim mjestima s utvrđenim beneficiranim stažem te su na saveznoj razini predlagane izmjene i/ili dopune zakona. Zbog te složene procedure za izmjene i dopune zakona takav je način rada bio suviše trom za dinamiku razvoja u industrijskim i drugim granama gospodarstva. Godine 1983. dolazi do daljnje deregulacije saveznih propisa i sve se više njih prebacuje na republičku razinu. 

Tako je i sa Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju4  koji u  čl. 154. st. 3. upućuje na ukidanje dotadašnjeg Zakona o utvrđivanju radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem staža i njegovo nadomještanje Odlukom o utvrđivanju poslova odnosno radnih zadataka na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem 5. 

Tom  je Odlukom svakoj od tadašnjih republika bilo dopušteno da povremeno obavlja reviziju poslova na kojima treba primijeniti institut staža osiguranja s povećanim trajanjem, što je znatno olakšalo rad komisija i omogućilo brže i jednostavnije reagiranje na promjene u gospodarstvu i djelatnostima od općeg interesa na republičkoj razini. 

Kad se spominje ova Odluka, treba istaknuti da ona vrlo precizno navodi poslove, odnosno radne zadatke na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem. Dinamika praćenja promjena u razdoblju od donošenja Odluke do raspada SFRJ bila je zadovoljavajuća i davala je rezultate koji su znatno utjecali na gospodarske grane djelatnosti u smislu objektivnog i argumentiranog odlučivanja o opravdanosti izdvajanja sredstava za povećane doprinose poslodavcima koje su uplaćivali u mirovinski fond za radnike na poslovima s beneficiranim stažem.

 

Evo nekoliko primjera radnih mjesta s beneficiranim stažem iz te Odluke koja je na snazi bila do 1996. godine: (tablica).

Za poslove s utvrđenim beneficiranim stažem poslodavci su imali obvezu izdvajanja povećanih doprinosa po stopama u skladu sa stupnjem uvećanja. Uplatom povećanih doprinosa za mirovinsko osiguranje radnicima na radnim mjestima s beneficiranim stažem omogućeno je snižavanje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu i to: 

- po jednu godinu za svakih 6 godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 14 mjeseci, 

- po jednu godinu za svakih 5 godina za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 15 mjeseci, 

- po jednu godinu za svake 4 godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 16 mjeseci, 

- po jednu godinu za svake 3 godine za radna mjesta odnosno zanimanja na kojima se staž osiguranja računa 12 mjeseci kao 18 mjeseci. 

Zaštitarska djelatnost u tom vremenu nije bila znatnije prisutna u svakodnevnom životu i nije bila prepoznata po svojim specifičnostima. Riječ je bila uglavnom o malom broju radnika koji su u dnevnoj smjeni bili na ulazima u tvornice ili gradilišta, a noću ih obilazili, pa su zahtjevi za poslove čuvanja ljudi i imovine vatrenim oružjem utvrđeni samo člankom 3. točka 15. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada (NN broj 5/84) pod nazivom "Poslovi čuvanja ljudi i imovine vatrenim oružjem".  Posebni uvjeti za obavljanje takvih poslova obuhvaćaju, osim najniže dobi (18 g.): 

stručnu osposobljenost za rukovanje oružjem, 

posebne zahtjeve za zdravstveno stanje (s rokom od 12 mjeseci za periodične provjere zdravstvenog stanja) 

i posebne zahtjeve vezane uz psihičke sposobnosti radnika (s rokom od 24 mjeseca za provjeru psihičkih sposobnosti). 

Moguće oštećenje zdravlja zbog kojeg je propisan posebni uvjet odnosilo se na opasnosti koje proizlaze iz vatrenog oružja i mogu prouzročiti strijelne rane s fatalnim posljedicama za samog radnika ili druge osobe, ako radnik koji rukuje tim oružjem ne posjeduje propisane uvjete (svojstva). 

U svakom slučaju, do osamostaljivanja hrvatske države nije bilo dovoljno interesa da se potakne inicijativa uvrštavanja poslova iz zaštitarske djelatnosti u skupinu poslova na kojima se staž računa s povećanim trajanjem. 

 

Nastavak u idućem broju: Stanje nakon osamostaljivanja Hrvatske