Generalna tajnica CoESS-a u razgovoru za Zaštitu, neposredno uoči ulaska Hrvatske u EU, govori o aktualnom stanju na europskom tržištu privatne zaštite, o izazovima i problemima drugih zemalja, o lošem imidžu zaštitara na globalnoj razini, o nužnosti čvršćeg povezivanja zaštitarskih tvrtki, o strukturi i načinu djelovanja CoESS-a te o brojnim mogućnostima koje Konfederacija nudi svim svojim članicama
[ Antun Krešimir Buterin ]
CoESS - Konfederacija europskih sigurnosnih službi, krovna je europska organizacija osnovana 1989. godine koja okuplja nacionalna udruženja privatnih zaštitarskih tvrtki iz 25 europskih zemalja te kao takva jedina u Europi predstavlja i brani interese privatnog zaštitarstva. Europska komisija polako prihvaća CoESS kao socijalnog partnera u ovome sektoru, konzultiraju ga i druga europska tijela i ustanove, a usko surađuje i s Europskim parlamentom. Zbog svoje sve važnije uloge CoESS sve jače podržavaju i velike multinacionalne zaštitarske tvrtke iz Europe.
Predsjednik CoESS-a već je punih 14 godina Belgijanac po imenu Marc Pissens, iskusni stručnjak za sigurnost dugo godina zaposlen u Grupi Securitas AB, no mnogi smatraju da je jedna osoba iz CoESS-a u svakodnevnoj praksi možda čak i važnija od njega. Posrijedi je generalna tajnica CoESS-a Hilde de Clerck, također Belgijanka, koja je u dosadašnjoj bogatoj karijeri bila i tajnica belgijske zaštitarske federacije, više je godina radila i u Europskoj komisiji, predsjedala je odborom Europskog vijeća za standardizaciju (CEN) koji je razvio standarde za sigurnosne službe u zračnom prometu i zračnim lukama, a trenutno presjeda drugim odborom CEN-a koji razvija slične standarde za sigurnosne službe u pomorskom prometu i lukama.
Kao glavna gošća nedavnog Foruma Hrvatskog ceha zaštitara, održanog sredinom svibnja u Zagrebu, De Clerck je spremno pristala na razgovor za Zaštitu jer smo ne samo službeno glasilo HCZ-a, već i jedini domaći specijalizirani magazin i web portal za zaštitu i sigurnost.
Prvoga srpnja Hrvatska postaje novom članicom EU. Istoga dana promjena će se zbiti i u CoESS-u – HCZ će od člana-promatrača postati punopravni član. Koliko je to važno za naš Ceh, a koliko za CoESS?
Kao što znate, CoESS ima dvije vrste članstva. Prije svega, smatrali smo da udruge koje dolaze iz zemalja članica EU moraju biti aktivno uključene u CoESS, pa smo im dali drukčiji status i zovemo ih – aktivne članice. One nemaju izbora i to je jedini status koji mogu imati. Međutim, udruženja koja dolaze iz zemalja koje nisu članice EU imaju mogućnost izbora – mogu biti pridruženi članovi (associate members), ali mogu biti i aktivne članice (effective members), što su napravile Makedonija, Švicarska i Turska.
Ali u osnovi, u svakodnevnoj praksi, nema bitne razlike jer i jedni i drugi članovi imaju ista prava sudjelovati u radu izvršnih odbora, dobivati informacije od CoESS-a itd. Razlika je jedino u članarini koja je za aktivne članice simbolično nešto viša. Ulaskom u EU Hrvatska će automatski postati „efektivnim" članom što će vam, osim malo veće članarine, donijeti i našu veću brigu i pomaganje. Članarina ovisi i o visini BDP-a, pa države s manjim BDP-om plaćaju manju, a bogatiji plaćaju veću članarinu. Ukratko, ništa se bitnoga 1. srpnja neće promijeniti ni za HCZ niti za nas u CoESS-u. Mi smo Ceh i dosad smatrali punopravnim članom, ali na simboličkoj razini to je ipak važno jer ako vaša zemlja postaje dio EU, onda se i HCZ mora snažnije uključiti u rad CoESS-a.
Od 28 članica CoESS-a, samo ih je 21 iz EU. Kako to da sve zemlje članice Unije nisu istodobno i članice CoESS-a? Zar im to nije u interesu, zašto vam se ne žele priključiti?
Članstvo je u našoj Konfederaciji dobrovoljno, mi nikoga ne možemo i ne želimo prisiljavati da nam se pridruži. Nacionalne industrije privatne zaštite i njihova udruženja samostalno odlučuju hoće li se učlaniti u CoESS ili ne. Osim toga, morate znati da smo u zadnjih nekoliko godina neke članice čak i izbacili iz CoESS-a! Grčka je, recimo, bila pravi kaos – svakih šest mjeseci osnovali bi novu udrugu koja bi poništavala odluke starije udruge, svoju članarinu nikad nisu plaćali,
Suočeni s nizom problema u nekim državama, s vremena na vrijeme moramo se upitati – pomaže li nam ta država, predstavlja li dodanu vrijednost za ostale članice CoESS-a, ili nam postaje teret. Nakon višegodišnje odlične suradnje, nedavno smo iz članstva izbacili i Mađarsku, u čijoj je udruzi došlo do internog puča, a novi ljudi odbili su plaćati članarinu i htjeli su mijenjati naša pravila. Iskreno žalimo što se ostale države članice EU ne žele pridružiti CoESS-u. Zanimljiv je i slučaj Poljske s kojom smo, kao jednom od najvećih tržišta privatne zaštite, godinama imali odlične odnose i odradili mnoštvo aktivnosti. U Poljskoj tradicionalno postoje dva velika zaštitarska udruženja – jedno okuplja vrlo malo članova, ali sve redom velike tvrtke, a drugo okuplja vrlo mnogo malih tvrtki.
S obzirom da CoESS podržava suradnju na nacionalnoj razini, promoviramo postojanje samo jedne krovne udruge. Tako je bolje za cijelu industriju jer ste jači u pregovorima s vlastima, a jača vam je i pozicija prema klijentima. Upravo zato potičemo ujedinjavanje udruga na nacionalnoj razini. Nešto slično dogodilo se i u Poljskoj – dvije su se udruge ujedinile, no onda su sve članice glasovale o učlanjenju u CoESS. I već pogađate što se dogodilo. Velike su kompanije htjele u CoESS jer su svjesne da im možemo pomoći, no mnogo malih tvrtki bilo je protiv učlanjenja jer u tome ne vide interes. I tako smo ostali bez Poljske. Treću vrstu država koje su u EU, ali nisu u CoESS-u čine zemlje poput Litve i Latvije koje nemaju nacionalno udruženje privatne zaštite, ili su te organizacije slabašne, loše organizirane ili bez novca. Mnogo je, dakle, razloga zbog kojih CoESS ne okuplja sve države članice Unije, i mi zbog toga iskreno žalimo, jer bi to bilo savršeno.
Zar osim CoESS-a u Europi postoji neka druga slična organizacija?
Ne, u sektoru usluga privatne zaštite nema nijedne druge organizacije. Sa svim našim članovima CoESS je jedini glas privatne zaštite na razini cijele Europe, i jako nam je drago što je među članovima i Hrvatski ceh zaštitara.
Koja su, po vašem mišljenju, 3-4 vaša najveća uspjeha u ove 24 godine koliko CoESS postoji?
Najveći je svakako naše postojanje. Kad je CoESS osnovan 1989. godine, imali smo svega 3-4 članice, a sada nas je već 28. Najveći izazov dosad donijelo nam je otvaranje prema istoku Europe. Naime, CoESS je isprva okupljao samo zemlje zapadne Europe, sa sličnom poviješću, tradicijom i tržištem privatne zaštite.
No ubrzo nakon rušenja Berlinskog zida dobili smo 10 novih članica – s posve drukčijim iskustvom i pogledima na privatnu zaštitu, s posve različitim, čak i čudnim očekivanjima od CoESS-a. Neki kao da nisu shvaćali što CoESS zapravo jest. Reći ću zato i vama – CoESS nije ured u Bruxellesu, gdje nam je sjedište, već je on u svakom trenutku zbroj svih svojih članica. Vjerojatno zbog naslijeđenog mentaliteta, neke su zemlje očekivale da će im CoESS riješiti sve njihove probleme, da ćemo mi umjesto njih razgovarati s njihovim ministrima unutarnjih poslova i uvjeravati ih kako privatna zaštita treba funkcionirati u njihovoj zemlji.
Ako neki ministar želi čuti kakva su iskustva po Europi, i upoznati primjere dobre prakse, mi smo uvijek na raspolaganju, ali CoESS nije ni policija niti veliki šef koji će drugim zemljama nametati svoje mišljenje. Srećom, unatoč manjim teškoćama, smatram da su se zemlje istočne Europe potpuno uklopile u CoESS i zato su već duže vrijeme puni članovi naše obitelji. To je naš drugi velik uspjeh. Treći je svakako činjenica da smo nakon pet godina borbe uspjeli privatnu zaštitu zadržati izvan europske Direktive o uslugama koja uređuje prekogranično pružanje usluga . Iako to nikad nisam pedantno izračunala, procjenjujem da smo cijeloj europskoj industriji privatne zaštite time vjerojatno uštedjeli - milijarde eura.
Kad već spominjete europsku Direktivu, kakve rezultate postižete u lobiranju i suradnji s Europskom komisijom kao svojevrsnom europskom nadnacionalnom vladom?
Suradnja s Europskom komisijom svakako spada među najveće uspjehe CoESS-a. Naime, Komisija donosi i provodi politike, ali nas dugo vremena nije doživljavala ozbiljno. Srećom, to se u zadnje dvije godine počelo osjetno mijenjati. Zahvaljujući našem neprestanom i svakodnevnom lobiranju kroz godine, u stvarima koje se tiču sigurnosti i privatne zaštite napokon su nas počeli konzultirati, iako je to još sve neslužbeno. Osim toga, ja osobno već dobro poznajem mnogo važnih ljudi iz Opće uprave za pravosuđe (DG Justice, op. a.), iz Opće uprave za unutarnje poslove (DG Home, op.a.)… Zasad je taj naš uspjeh još skroman , ali barem su počeli priznavati da postojimo.
A što je s općim imidžem zaštitara u javnosti? Nažalost, iako je to plemenita struka, zaštitari su u Hrvatskoj ‘zadnja rupa na svirali’, podcijenjeni, potplaćeni, lošeg ugleda…?
Da, no tko je kriv za takvo stanje? Mislim da dio krivnje leži i na samim zaštitarima, odnosno na zaštitarskim tvrtkama, ali i na nasljeđu iz prošlosti. A u svjetlu gospodarske krize, mislim da svi trebamo biti svjesni ovoga – plaćate li kikiriki, dobivate majmune. I to je istina. Koliko sam upoznata, prosječna plaća zaštitara u Hrvatskoj jedva prelazi zakonom određenu minimalnu plaću. Pa tko će, dovraga, poželjeti započeti karijeru u takvoj struci!? Kako će prehraniti obitelj s takvom plaćom? Osim toga, postavlja se još jedno važno pitanje, a to je mogućnost napredovanja u struci. Kroz edukaciju, treninge, rad i nove licence, zaštitarima bi trebalo biti omogućeno da napreduju, da se polako uspinju na profesionalnoj ljestvici…
Za takvo su stanje, po mome mišljenju, krive same zaštitarske tvrtke. I nemojte pomisliti da je tako samo kod vas u Hrvatskoj. Slično je u mnogim europskim zemljama, iako su neke otišle i dalje od vas. Budete li i dalje držali zaštitarske plaće na razini zakonskog minimuma, upitajte se kakve ćete ljude dobiti u sektoru? One koji ne znaju ništa drugo, one koji odmah traže drugi posao… A ljudi s takvim mentalitetom jednostavno nemaju ontološki ponos da brane svoga klijenta, svoju struku, poslodavca.
Problem nam stvaraju i masovni mediji koje nikad ne zanimaju pozitivne priče o nečijim uspjesima i sa sretnim završetkom. Mediji pišu samo o pljačkama, o ubijenima i ranjenima, o prepadima na prijevoz novca, o zaštitarima kriminalcima, o tučnjavi izbacivača po klubovima… Dakle, za loš ugled zaštitara krive su i zaštitarske tvrtke i mediji, ali ponekad i sami klijenti.
Klijenti? Kako to mislite, zašto su i oni krivi za loš imidž zaštitara?
Do prije nekoliko godina privatna je zaštita u Europi i svijetu bila iznimno cijenjena, a sigurnost je kao proces i cilj bila implementirana na svim razinama jedne tvrtke. Nažalost, sad smo se, čini se, vratili u doba prije 11. rujna, jer danas sigurnost opet „kupuje" i o njoj odlučuje lik koji sjedi u nekoj sobici i računa: koliko mi dogodine treba rola wc-papira, koliko boca vode, koliko sati privatne zaštite. Jedan dio klijenata jednostavno je prestao cijeniti sigurnost jer je nevidljiva, nije opipljiva, teško ju je izračunati. Usporedbe radi, kod čišćenja tog problema nema jer svi lako vidimo je li prostor čist ili ne. Sa sigurnošću su stvari puno složenije. Kad se ne događa ništa, klijenti često kažu: Što će nam uopće zaštitari kad je ionako sve mirno? Rijetko tko pomisli da je tako upravo - zbog zaštitara.
Koji su trenutačno glavni trendovi na europskom zaštitarskom tržištu, osim preživljavanja?
Zaokret prema javnom sektoru sve je izraženiji i neće samo tako stati. U većini europskih zemalja tradicionalni privatni klijent zasitili su tržište pa ako sektor želi dalje rasti, kao jedina mu se opcija nudi javno-privatno partnerstvo. Upravo se to sada razvija u Europi vrlo velikom brzinom, što je vrlo bitan trend. Drugi je trend jednako važan i jak, ali je negativan, a riječ je, naravno, o gospodarskoj krizi. Cijene zbog nje osjetno padaju, a da pritom više nitko ne uzima u obzir kvalitetu usluge. Klijentima više nije važno što će dobiti, već za koliko. Ako mu pet kompanija nudi istu uslugu, ali po različitim cijenama, odabrat će ona koja nudi najnižu cijenu, a da se pritom uopće neće zapitati – kakva je to usluga kad je tako jeftina.
Kako je izgledalo europsko tržište privatne zaštite prije 10-15 godina u usporedbi s današnjim trenutkom?
Odgovorila bih vam protupitanjem: prisjetite se sami sebe prije 10-15 godina. Jedne lijepe subote otišli ste u grad tramvajem ili vlakom jer idete na koncert, prije toga odlazite u trgovački centar kupiti nekoliko stvari, navečer ste u kinu, u međuvremenu ćete do banke po novac... Možete li se sjetiti koliko ste ukupno privatnih zaštitara toga dana vidjeli? Nijednoga! Prije 10-15 godina svi su bili skriveni u privatnim prostorima, a danas je stanje stubokom drukčije. Zaštitari su posvuda – na koncertima, u kinu, u trgovačkim centrima po bankama, u javnom prijevozu, po zračnim lukama…
Riječ je o ogromnoj promjeni. Da stvar bude bolja, i na Forumu HCZ-a održanom u Zagrebu na kojem sam bila gost, gotovo svi predavači govorili su o javno-privatnom partnerstvu.
Do prije 7-8 godina naša se industrija borila da uopće bude prepoznata kao nešto što postoji i što može imati određenu ulogu, no danas se priča sasvim izokrenula. Danas svi znaju da privatna zaštita postoji i da ima važnu ulogu u javnoj sigurnosti. Međutim, temeljno pitanje o kojemu se upravo sada i raspravlja na nacionalnim razinama diljem Europe glasi – koliko bi velika trebala biti uloga privatne zaštite. Svi su svjesni da policija nije svemoguća i da mora surađivati s nama. Javno-privatno partnerstvo je nužnost koju svi prihvaćaju. Riječ je o stvarnosti koja se širi po cijeloj Europi – privatne zaštitarske tvrtke svoje usluge sve manje nude i pružaju za privatne klijente, a sve više za javne. To znači da postajemo jedan od vladinih instrumenata za provođenje i čuvanje nacionalne sigurnosti, a to je ogroman zaokret.