Hrvatski član uprave NE Krško Hrvoje Perharić i direktor nabave NEK-a Zoran Heruc u ekskluzivnom razgovoru za Zaštitu komentiraju najnovije izvješće Europske komisije o sigurnosti nuklearnih elektrana, opisuju novih osam sigurnosnih projekata koje su počeli provoditi, objašnjavaju zašto se oprez u nuklearnoj industriji ne naziva paranoja, već proaktivnost, te ističu da NEK-u najviše mogu zaprijetiti potres ili poplava, ali nam i otkrivaju zašto se oni ne boje ničega u elektrani čija operativna d
[ Antun Krešimir Buterin ]
NE Krško u podijeljenom je vlasništvu GEN Energije (Slovenija) i HEP-a (Hrvatska), pri čemu je svatko vlasnik točno polovice elektrane. U skladu s time, i Upravu NEK-a čine po jedan hrvatski i slovenski član. U povodu objave rezultata stres-testova Europske komisije koja iznimno pohvalno ocjenjuje zatečeno stanje sigurnosti u NE Krško, ekskluzivni intervju Zaštiti dali su član Uprave Hrvoje Perharić te direktor nabave Zoran Heruc. Razgovor smo vodili u prostorijama Uprave, neposredno nakon objave rezultata u Bruxellesu, a s obzirom da mjere osiguranja i sustavi tehničke zaštite na ulazu u nuklearku, ali i kroz čitav njezin kompleks neodoljivo podsjećaju na osiguranje u zračnim lukama, imali smo dojam da smo doista stigli u Bruxelles, a ne u Krško.
Po izvješću Europske komisije proizlazi da je NE Krško najsigurnija elektrana u Europi. Sigurno želite podijeliti emocije, ali i stručno objasniti kako je do toga došlo i što to za vas znači. Kako, dakle, komentirate rezultate toga izvješća, jeste li iznenađeni?
Za nas nije iznenađenje što se NE Krško po izvedbi stres-testova pokazala kao primjerena i sigurna elektrana. Klasifikacija kao najbolje među 132 elektrane u Europi koliko ih je bilo obuhvaćeno testiranjem u Izvješću se ne navodi jer stres-testovi nisu ni imali za cilj stvaranje ljestvice sigurnih i manje sigurnih elektrana. Nije bila namjera rangirati ih, već na temelju jednoznačnih kriterija napraviti analizu stanja sigurnosti nuklearnih elektrana. Ipak, ono što nas u Izvješću osobito veseli jest što se eksplicitno navodi da iz rezultata stres-testova ne postoji nijedan tehnički razlog zbog kojeg se bilo koju od elektrana u EU treba odmah zaustaviti. To je vrlo važno i za nas je to vrlo vrijedna vijest.
No u Izvješću postoje preporuke i sugestije što bi na elektranama trebalo učiniti u cilju podizanja sigurnosnog praga. Želimo poručiti da te sugestije ne treba brojati, već gledati njihov sadržaj. Različite su zemlje, tehnologije, isporučitelji tehnologija…, pa su i regulative neujednačene. Ako gledamo na NEK, sigurno možemo biti zadovoljni jer smo temeljem zajedničkih kriterija na razini EU proizašli kao sigurna elektrana, čak i u svjetlu stres-testova.
Što je uopće bio cilj stres-testova? Što se njima htjelo utvrditi?
Prije svega morate znati da se nesreća u Japanu dogodila zbog kombinacije vanjskih događaja izvan granica projekta. Naime, sve nuklearne elektrane imaju svoje projektne osnove koje pretpostavljaju neke događaje, njihove veličine te njihove kombinacije. Stoga je cilj testova bio naći sigurnosne granice koje postoje u projektima svake elektrane kao rezerva prije nego dođe do scenarija oštećenja ili topljenja jezgre uslijed vanjskih ekstremnih događaja. Japanci su lani doživjeli i potres i poplavu, a kobna je bila kombinacija tih dvaju istodobnih događaja. Zato je trebalo vidjeti možemo li mi u Europi odgovoriti na takve ekstremne vanjske događaje poput velikih potresa i poplava koji mogu ugroziti sigurnosne funkcije.
Stres-testovi su dokazali da smo mi u NEK-u još puno prije Fukushime postupali ispravno i samoinicijativno promišljali mogućnosti sličnih scenarija; razmišljajući o nesrećama izvan projektnih osnova razvili smo nekoliko postupaka za slučaj takvih događaja
Trebamo sustave koji moraju funkcionirati, a za čiji je pogon potrebna električna energija. Međutim, u Japanu je poplava uništila dizel-generatore pa u Fukushimi više nisu imali izvora napajanja nužnog za pogon sigurnosnih sustava. Tu je nastao problem. Jasno je da su kao rezultat testova stigle preporuke - negdje manje, a negdje više njih.
Što se tiče NE Krško, testovi su dokazali da smo mi – još puno prije Fukushime postupali ispravno, odnosno promišljali mogućnosti scenarija sličnih Fukushimi. Razmišljali smo o nesrećama izvan projektnih osnova (eng. "beyond design basis accident", op.a.) i razvili postupanja s elektranom u slučaju takvih događaja, a i na vlastitom simulatoru uvježbavamo posade za takve situacije. Osim toga, pod pretpostavkom da stacionarna oprema neće biti raspoloživa, uz raznu smo mobilnu opremu osigurali i niz dodatnih priključaka.
Znači li to da nakon Fukushime vi u NEK-u zapravo niste morali dorađivati sustave osiguranja, nego ste sve to obavili i ranije, prije svih?
Ne, i mi smo neke elemente mijenjali, baš kao i drugi. Fukushima nam je svima donijela nove spoznaje. Nakon takvog događaja elektrana, naime, ima vlastitu autonomiju, što znači da određeno vrijeme ne treba pomoć izvana, a nakon toga pomoć je potrebna u obliku dodatnih količina vode i energije. Zato smo nakon Fukushime u NEK-u povećali našu autonomiju. Još tijekom nesreće u Japanu, počeli smo analizirati i učiti iz tog slučaja, što nas je dovelo do zaključka da moramo povećati autonomiju, tj. uz dodatne količine vode povećati i načine dobave tih količina kako bi nam autonomija bila barem sedam dana. U tome smo uspjeli s dodatnim sustavima i mobilnim priključcima, koji su posve neovisni od postojećih sustava. Dakle, u slučaju da tjedan dana ostanemo bez električne energije, mi bismo i dalje u tom razdoblju mogli održavati hlađenje jezgre reaktora bez ikakve vanjske pomoći. Za tu smo dodatnu opremu izgradili i posebno spremište koje je seizmički projektirano, tako da smo time zaokružili sve.
U tom smo aspektu reagirali vrlo rano, bez ikakvih "inputa" ili zahtjeva izvana. O svemu smo razmišljali samoinicijativno. Nije to bio katastrofičan način razmišljanja, već smo uvidjeli da takva ekstremna situacija zahtijeva dodatna rješenja. Nuklearna je elektrana po prirodi takav tip objekta koji zahtijeva proaktivnost. Uključeni smo u cijelu mrežu izmjene iskustava nuklearnih elektrana i međusobno dijelimo događaje i iskustva. Tako analiziramo događaje u drugim elektranama i promptno reagiramo.
Je li NEK danas onda maksimalno siguran, o čemu govore i rezultati stres-testova, ili možda još postoji prostor za daljnja poboljšanja?
Temeljem odluke slovenskog tijela zaduženog za nuklearnu sigurnost, proveli smo detaljnu analizu svega što se još može napraviti za djelovanje nakon teških nesreća koje su definirane - kao vrlo rijetke, ali s velikim posljedicama. Iz te je analize proizašlo još osam projekata koje ćemo izvesti do 2016. godine. Svi se projekti de facto temelje na analizi vrlo rijetkih nesreća s velikim posljedicama, i to s tek jednim ciljem – da eventualnu kontaminaciju zadržimo unutar elektrane. Kad je riječ o sigurnosnom aspektu, bitno je ne prouzročiti štetu ljudima i okolišu, a što će se dogoditi s elektranom kao proizvodnim objektom zapravo i nije presudno važno, iako bi, jasno, u pitanju bile ogromna komercijalna i ekonomska šteta. Svi naši sigurnosni sustavi imaju jednu jedinu funkciju, a to je zadržati kontaminaciju unutar elektrane. To je filozofija kojom se vodimo.
Cijeli intervju s g. Perharićem i g. Herucom možete pročitati samo u tiskanom izdanju Zaštite
