DUZS mora biti središnje tijelo za slučaj velikih ugroza

Nuklearne, biološke, terorističke i ekološke ugroze aktualne su prijetnje društvu 21. stoljeća, a za obranu od njih jednako su važni i ljudski i tehnološki faktor. Međutim, prevagu u kvalitetnom ili lošem vođenju sustava zaštite i spašavanja čini organizacija samoga sustava, pa smo za mišljenje o aktualnom stanju snaga zaštite i spašavanja u Hrvatskoj pitali Tina Hercega, prvog čovjeka tvrtke Luveti, zastupljene na području vatrogastva, vojske, policije, ekologije, zaštite na radu i civilne zaštite.

 

Realno gledajući, nismo u potpunosti spremni. Nismo spremni jer nemamo dovoljno ljudi obučenih za djelovanje u slučaju velikog akcidenta, pri čemu u sustav mora biti povezano više službi. Državna uprava za zaštitu i spašavanje je nositelj svega i ona mora biti glavna kuća za objedinjavanje rada svojih službi, tj. vatrogasaca i civilne zaštite. U doba kriznih situacija u to se moraju uključivati i vojne i policijske snage, a zapovjedništvo bi trebalo biti locirano na jednome središnjem mjestu.

Nažalost, mi kao država nemamo zapovjednika u jednoj osobi, koja bi koordinirala takvu akciju, jer se isprepliće mogućnost i požara i nuklearnog problema i terorizma. Danas imamo vatrogasnog zapovjednika, zapovjednika civilne zaštite, zapovjednika policijskih specijalnih postrojbi, vojnih zapovjednika, ali realno gledajući, za slučaj teške ugroze trebala bi na razini države postojati jedna osoba koja bi mogla i imala snagu koordinirati i zapovijedati svim snagama uključenim u sustav zaštite i spašavanja.

 

To bi, po meni, trebala biti jedna stručna osoba koja poznaje problematiku velikih akcidenata. Pritom ne govorim o imenima.

 

U normalnom civilnom društvu to bi trebao biti DUZS koji u danom momentu preuzima odgovornost, tj. zapovijedanje kod akcija. To znači da treba postojati snaga tog zapovjednika koji može koordinirano, zajedno sa zapovjednikom specijalne policije, voditi akciju u tom smjeru, tj. da on kao zapovjednik može dignuti i snage civilne zaštite i vatrogastva te uključiti hitnu pomoć  i bolnice za prihvat većeg broja ozlijeđenih. Dokaz tome je i tragedija na Kornatima 2007. u čije uzroke zbog trenutnog sudskog procesa neću ulaziti, ali gdje se pokazao velik problem evakuacije i spašavanja. Znači, kod takve situacije, takvog stradavanja, pitanja su "što napraviti, tko zapovijeda, pod kim su helikopteri i sredstva za taktički transport ljudi, tko može podići određena vozila i plovila te narediti nekome da u cilju zaštite države po potrebi koristi i civilna sredstva?" Čitav plan spašavanja i evakuacije mora biti razrađen, a to je moguće samo ako se plan radi na jednome mjestu.

Tako je. Mišljenja sam da nam, na žalost, organizacija nije na razini, i to zato što se kao država nismo odredili po pitanju ustroja sustava zaštite i spašavanja. 

 

Tako je. Je li nam potrebna klasična civilna zaštita kakvu smo imali prije Domovinskog rata? Mislim da nije jer bismo tada stvarili dvostruke  snage, budući da imamo vatrogasce na terenu koje plaćamo i kao snage za spašavanje s visina, čak i kao snage sa specijalnim tečajevima za spašavanje i na moru. Mogli bismo te postojeće snage vatrogastva edukacijom naučiti djelovati u drugim segmentima. Naime, javne vatrogasne postrojbe imamo na raspolaganju 24 sata dnevno, one su konstantno prisutne i za prvi val nezgode mogu djelovati vrlo brzo, jer su to profesionalci. Civilna zaštita može biti prisutna u drugom valu kao logistika, za pomaganje u formiranju šatorskih naselja ili organiziranje prehrane. Ali razvijati profesionalne snage CZ-a koje bi djelovale na terenu, to bi za državu bio preskup izdatak. Uz to, vatrogasci već imaju sredstva i opremu i njih tek treba dodatno stimulirati i nabaviti im dodatnu specijalnu opremu, osobito za spašavanje iz ruševina. U inozemstvu je praksa da je svaka vatrogasna postrojba osposobljena i opremljena za slučaj velikih ugroza. 

 

Složio bih se s tom konstatacijom. Na žalost, segment zaštite na moru najslabije je pokriven dio sustava u RH. Uglavnom, mi imamo pokriveno djelovanje u sedam priobalnih županija, no praksa nije ujednačena za djelovanje na moru u slučaju izvanrednih situacija. U nekim županijama to rade vatrogasci - u Splitsko-dalmatinskoj i donekle u Šibensko-kninskoj županiji, a drugdje privatne tvrtke koje sa županijama imaju ugovore o djelovanju po kojima će njihovi brodovi i sredstva biti uključeni u spašavanje u slučaju havarije na moru.

Nama se, osim što nemamo pokriven segment zaštite od akcidenata na moru u smislu ljudstva, nadležnosti i obveze negdje preklapaju, dok drugdje nemamo ništa. Kod havarije s trajektom ispred Istre, u prvi mah nismo znali ni čija je nadležnost, tko smije i treba doći prvi. Smiju li  vatrogasci gasiti požar ili ne, je li nadležna lučka kapetanija ili Obalna straža... Na kraju smo gorući brod gasili kanaderom što je ekološki škakljiva situacija, jer je pitanje može li pritom doći do još veće tragedije. Sva je sreća što to nije bio klasičan tanker, već brod s kontejnerima. Ne daj Bože havarije na tankeru s naftom, bez obzira na nove standarde brodske sigurnosti, tj. dvostruke rezervoare, jer bi tada, realno gledajući, hrvatska obala bila gotova s turizmom za idućih nekoliko desetljeća.

 

Da, iako su u nadležnost za more vezani i lučka kapetanija i obalna straža te donekle i policija. Ako ingerenciju damo DUZS-u, oni mogu pod svoje zapovjedništvo i organizaciju staviti sve te elemente te djelovati kao jedna kuća, što je nama vrlo bitno, da se iz jednog centra obavlja kontrola i disperzira logistika za vrijeme kriznih situacija. Dok mi oformimo krizni stožer, čiji su predsjednici sukladno zakonu obično župani, može proći previše dragocjenog vremena. 

 

To je moguće, i to vrlo brzo, samo je potrebna dobra volja. Ipak netko u ovoj državi treba voditi računa o svemu, a to su političari koji su za to plaćeni. Ni u ovom kriznom vremenu novac ne smije biti opravdanje jer postoje razne mogućnosti za nabavku kvalitetne opreme. 

Kad već govorimo o moru, mogli bismo napraviti dva vrhunska centra, onaj u Pločama pokrivao bi južni dio Jadrana, a drugi u Rijeci, zbog industrije, pokrivao bi područje od Istre do Zadra. Svaki takav centar po mojoj bi procjeni stajao 2-3 milijuna eura.To možda zvuči puno, no u usporedbi s mogućom štetom za turizam za idućih 10 i više godina, vjerujem da bi i hotelijeri bili spremni izdvojiti za takvu zaštitu, a mi bismo morali jamčiti za tu sigurnost. Postoje i europski fondovi. Ako neki projekt na vrijeme prijavimo po europskoj regulativi, od Unije možemo dobiti  novac ili nužnu opremu. Ne smijemo zaboraviti da će za godinu i pol dana Jadransko more postati i europsko, pa bi time EU štitila sebe. Ulaskom u EU moramo pronaći sredstva za zaštitu europskog mora. Postoje razne mogućnosti, samo je stvar dobre organizacije.

 

Nužno je prije svega zajednički sjesti za stol i dogovoriti se da ne kupuje svako ministarstvo za sebe, već napraviti jedinstveni centar kontrole i veze iz kojeg bi svako ministarstvo moglo slobodno koristiti potrebne informacije. U svijetu postoji vrlo sofisticirana tehnika koja u danom času daje potpuni tijek informacija. Znači, mogli bismo bespilotnim letjelicama, termovizijskim kamerama ili sustavom veza pokriti cijelo priobalje, tako da nadziremo ribarske brodove, švercere cigareta, naftne mrlje.. Postoje softveri pomoću kojih u svakom trenu možemo utvrditi tko je ispustio naftnu mrlju, s kojeg je broda mrlja otišla u more te kojom bi brzinom mogla doći do najbližeg otoka. Ta softverska tehnologija ujedno nadzire i promet preko graničnih područja, jer može u šumovitim i brdskim dijelovima te u noćnim uvjetima pratiti prelazi li tko granicu na nedozvoljenim mjestima. Sve se te informacije mogu slijevati u jedan centar iz kojega se podaci mogu prosljeđivati svim mjerodavnim službama. Mišljenja sam da nam je preskupo razvijati pojedinačne sustave nadgledanja te da bi MORH, MUP, DUZS i Obalna straža trebali udružiti sva sredstva i formirati centralni sustav zaštite na državnoj razini, ali sa šifriranjem kako bi se znalo tko participira s primjenom podataka. Naime, ne moraju svima biti dostupni svi podaci, već samo oni koji su im potrebni za funkcioniranje njihove službe.

 

Mi smo se počeli razvijati u segmentu vatrogastva, a u drugom smo dijelu krenuli s razvojem specijalne vojne i policijske opreme, zatim telekomunikacijskih sustava koji su potrebni vatrogascima pa do segmenta osobe zaštite tj. zaštite ljudi. Tvrtka se razvijala kroz okrupnjavanje svih segmenata u jednu matičnu kuću. Trenutno zastupamo desetak stranih tvrtki. Inače smo s radom započeli 2001. g., a od 2003. ozbiljnije poslujemo u segmentu vatrogastva, ekologije i specijalne opreme. Mala smo obiteljska tvrtka sa šest zaposlenih i sva sredstva stvorena u radu usmjerili smo u daljnji razvoj te smo sagradili objekt u Trnovcu, u industrijskoj zoni Varaždina. On je završnoj fazi opremanja i u tijeku su pregovori sa stranim partnerom za otvaranjem servisno–obučnog centra za JI Europu za tu vrstu opreme. 

 

U financijskom se dijelu 90 posto našeg poslovanja odnosi na državne tvrtke. No to nam predstavlja dosta velik problem jer godišnje sudjelujemo u više od 100 javnih nadmetanja, od čega ih dobijemo 5 do10, ali za pripremu tehničke i pravne dokumentacije moramo potrošiti i puno vremena i puno novca. U vatrogasnom segmentu, osobito za vatrogasne aparate, imamo dosta malih civilnih kupaca, stambenih fondova i građevinskih tvrtki. Mogu se pohvaliti da imamo naplatu 98-99 posto, pa nemamo nikakvih problema s nelikvidnošću.

 

U Hrvatskoj je konkurencija dosta velika, a tržište je malo. U vatrogasnom segmentu postoji više od 20 tvrtki, od čega 10-ak vrlo ozbiljnih i jakih, tako da se na svaki posao javi barem 5-10 kompanija, ovisno o vrsti tražene robe. Negdje presudi kvaliteta, negdje cijena, ovisno o krajnjem korisniku, jer netko zahtijeva kvalitetnu robu, a netko gleda samo na zadovoljavanje zakonske obveze pa kupuje bilo kakvu robu, samo da je jeftina. Mi smo se kao tvrtka više usmjerili na kvalitetniju robu jer smatramo da je to specijalna vrsta robe koja treba biti kvalitetna i koja mora biti pokrivena svim mogućim atestima, pa ne želimo prodavati robu koja nije pokrivena inozemnim ili hrvatskim atestima.

 

U ekologiji možda imamo najmanju konkurenciju jer se ovom vrstom sredstava i uređaja s kakvima smo se mi počeli baviti ne bave puno drugih tvrtki. Ekološke su tvrtke specijalizirane za neke druge stvari, za prikupljanje otpada, za sanaciju. Oni po ugovoru rade kompletnu sanaciju terena, dok mi radimo opremu koju bi oni kod tih sanacija trebali koristiti. Što se tiče vojne i policijske opreme konkurencija je prilično jaka. U Hrvatskoj posluje 10 do 15 tvrtki koje prodaju tu vrstu opreme, što znači da je inozemna vojna industrija u RH dosta prisutna i svoje proizvode nudi izravno ministarstvima. Dopustite mi još samo na kraju razgovora da svim čitateljima Zaštite ovim putem zaželim sretan Uskrs!