Na naše pitanje o budućnosti hrvatskog nogometa, na čelu s njim i Bilićem, Ladić odgovara: mi uvijek imamo blistavu budućnost, herojsku prošlost i mukotrpnu sadašnjost!
Antun Krešimir Buterin
Dražen Ladić, alias „čakovečka mačka“, nekoć glavni vratar Ćirinih „Vatrenih“ koji su Hrvatskoj iz Francuske 1998. donijeli povijesnu broncu sa SP-a u nogometu, danas je izbornik mlade reprezentacije Hrvatske. Na kraju Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj republici postao je i specijalni izvjestitelj Zaštite za pitanja obrane, zaštite i suvremenih tehnologija.
Jeste li pratili SP u nogometu? Tko su vam bili najbolji igrači, golmani, reprezentacije...?
Iskreno, ja sam, za razliku od mnogih, zadovoljan kvalitetom nogometa. Meni nijedna utakmica nije bila „negledljiva“. Treba znati da se SP igra na kraju vrlo napornih sezona u nacionalnim ligama, a neki su igrači odigrali i 60-70 utakmica. Favorita nisam imao, ali mi je puno draži stil igre Španjolske i Nizozemske, nego Italije. Od golmana se nitko posebno ne ističe, niti je obranama svoju ekipu kontinuirano „vadio“ iz nevolja. Sad se u obrani igra čvršće i odgovornije nego „u moje doba“ i golmani, iako su mnogi odlični, imaju tek 2-3 intervencije u poluvremenu, pa ne mogu ni iskazati kvalitetu. Nogomet je prije bio otvoreniji, neobavezniji, a napad važniji od obrane. Danas je obratno.
Što mislite o davanju golova rukama i drugim sličnim „prijevarama“ i „zločinima“?
Mislim da se rabe preteške riječi. Dakle, ako nogometaš i odigra rukom, to najčešće nije svjesna, već instinktivna reakcija. Oni to ne treniraju. Henryjeva ruka bila je nesportski potez, to nije sporno, ali mu ne zamjeram igranje rukom, već što to kasnije nije prijavio sucu. No to je instinkt, to su nagoni zbog jake želje da se zabije gol. Mislim da suci griješe što ponekad ne priđu igračima i otvoreno ih pitaju – jesi li igrao rukom, je li lopta bila u korneru, u autu i sl.
Jeste li za četvrtog suca iza gola, ili čak nadzorne kamere?
Mislim da kamere golmanima ne bi smetale. Pa i sad nam u mrežu stave 5-6 aparata, pa čak i kamerice, da i ne govorimo o gledateljima iza gola. Bez brige, golmani o tome ne razmišljaju. Ali osobno nisam za uvođenje tehnike u nogomet, mislim da to nije nužno. Upravo je draž nogometa u neizvjesnosti, u ljudskim pogreškama. Ne fasciniraju me kasnije analize i dokazi da je napadač bio u ofsajdu 7,5 cm. Koga bi to zanimalo na stadionu!? Koji će to stroj suditi umjesto sudaca, ili im isti čas javiti da je igrač u ofsajdu 3,7 cm? Što se tiče dodatnih sudaca, u Ligi prvaka postoje peti i šesti sudac, no baš nisam primijetio da su aktivni. Čak neki izgledaju smiješno, u tim trenirkama, naslonjeni na gol, kao da pridržavaju stativu. A neki sliče i na mumije.
Da ste mogli koristiti još nešto osim rukavica, čime biste najradije štitili gol – bodljikavom žicom, psima čuvarima, zaštitarima...?
Autobusom, ha, ha! Mislim da bi mi s onim na kat bilo lakše braniti jer oblikom najviše podsjeća na gol, a i najviše pokrije. Ako eventualno nešto i ostane otvoreno, to bih valjda i ja uspio obraniti.
Koji je najučinkovitiji način branjenja gola?
Prije se raspravljalo o dresu golmana. Neki su tvrdili da oni moraju biti zeleni, kako bi se golman bolje stopio s travom pa bi ga protivnici teže primijetili. Drugi su tvrdili da dres treba biti kričav i šaren jer takav snažno privlači pogled protivnika pa će oni nesvjesno, nagonski loptu uputiti bliže golmanu. U karijeri sam nosio svakakve dresove. Čak se ponekad kad ih vidim u podrumu - šokiram. Majko Božja, pa kak' sam to mogao nositi!? To je jedna od stvari zbog kojih danas donekle zavidim golmanima jer su im dresovi atraktivniji. No opet, oni su u sve težoj situaciji jer gotovo sve inovacije idu na uštrb golmana – ubrzavanje igre, nove i sve brže lopte, golman ne smije igrati rukom kad mu suigrač vraća loptu.... Dresovi im tu sigurno ne mogu pomoći.
Kad ste onako dobro branili i štitili svoj gol – sjetimo se samo Francuske 1998., onda sigurno puno pazite i na zaštitu sebe i svoga tijela?
Ja sam dijete sa sela i takve sam fizičke konstitucije da, hvala Bogu, nikad u karijeri nisam imao puknuća ni lomove, niti sam ikad teže ozlijedio meniskuse, aduktore, ligamente, tetive, prepone, nijednom nisam operiran... Od djetinjstva sam se svakodnevno igrao po livadama, pa sam valjda - naučio padati.
A trošite li išta na tehničku zaštitu?
Nažalost, da. Takva su vremena da se razmišlja i o tome. Kamere i alarme morali smo postavili i na kući i na vikendici. Zbog kriminala jednostavno moramo koristiti dostupna nam suvremena pomagala.
Sjetite li se često SP-a u Francuskoj 1998. godine?
Nećete vjerovati, ali do danas nisam pogledao nijednu utakmicu „Vatrenih“ u Francuskoj. Tek sam neki dan slučajno vidio dio snimke „tekme“ protiv Nizozemske za 3. mjesto. Tad još nisam bio svjestan, no sad, s distance, svi vidimo kakav je to golem uspjeh, koliko su takva postignuća teška. S obzirom gdje i u kojim uvjetima egzistiramo, mislim da uvijek moramo biti sretni kad se plasiramo na bilo koje natjecanje. Sve iza toga još je veći uspjeh.
Koliko često opsujete Lilliana Thurama?
Nikad nisam razmišljao o njemu ni o ta dva gola. Bio je to prst sudbine koji nam nije dao u finale. No opet, da nije bilo sličnih golova mi možda ne bismo ni došli do polufinala... Ne smijemo biti neskromni i plakati zbog toga, već ponosno zauvijek slaviti to 3. mjesto. A glede Thurama, nedavno je mlada reprezentacija igrala na Cipru i putovali smo preko Frankfurta. Predajem putovnicu njemačkom cariniku, on me gleda i kao iz topa kaže: „Vi sigurno niste u dobrim odnosima s Thuramom“. Ostao sam 'paf'! Nakon punih 10 godina, njemački carinik na aerodromu! Nevjerojatno, ha, ha!