U Iraku su dosad poginula trojica Hrvata, uzmemo li u obzir i američkog vojnika hrvatskog podrijetla Jerka Zovka, ukupno četiri. Prva žrtva bio je vozač kamiona Dalibor Burazović (30) iz Nove Gradiške, ubijen 23. listopada 2004. On se s nekoliko turskih vozača kroz Mosul vraćao iz Bagdada gdje je u američku bazu odvezao kekse i sokove. Malo prije dolaska u grad, američka vojna pratnja odjednom je nestala. Vozači su nastavili sami i ubrzo se izgubili, a onda su pred njih izletjela dva vozila. Iz njih je iskočilo 7-8 civila koji su otvorili vatru iz AK-47. Tri metka pogodila su i Burazovića – jedan u prsa, drugi u trbuh, treći u noge. Život su izgubila i dva Turčina.
Pouzdani izvori tvrde da je prije njegove smrti po Iraku vozilo oko 120 hrvatskih vozača, a poslije i više od 200! U "novom valu" bio je i Ivan Pavčević (54) iz Komarnice kod Nove Gradiške. Poginuo je kod Tikrita 7. veljače 2005. U Irak se vratio po prikolicu sina Zlatka, također vozača, koju su tri tjedna prije pogodili pobunjenici. Sin je pukim slučajem preživio, no ne i otac.
Dana 17. siječnja 2007. dočasnik Hrvatske vojske Željko Both (33) postao je treća hrvatska žrtva. Taj nadnarednik HV-a sudjelovao je u "Oluji" i "Bljesku", u mirovinu je otišao 2003. te se zaposlio u kompaniji Unity Resources Group. Kao vođa sigurnosnog tima štitio je savjetnicu NDI-ja Amerikanku Andreu Pahramovic (28), koja je educirala političare Iračke islamske stranke. Nakon jednog skupa kretali su se Bagdadom u malom konvoju s tri blindirana vozila, ali su zbog doušnika upali u zasjedu odlično organiziranih i naoružanih pripadnika Islamske armije Iraka. Njih 35-45 savjetnicu su inicijalno htjeli oteti, no Both je do zadnjeg daha branio i štićenicu i četvoricu kolega. Napad terorista zbog tog je otpora trajao gotovo 50 minuta, no teroristi su bili višestruko nadmoćniji. Poginuli su i Both i Amerikanka te još dva Bothova suradnika, Mađar i Iračanin, a dvojica su preživjela s teškim ozljedama. Njegovi prijatelji i suradnici s kojima smo razgovarali nisu štedjeli riječi hvale. "Željko je bio izvanredan profesionalac, od običnog operatera postao je vođa tima, što je veliko postignuće u konkurenciji prekaljenih bivših SAS-ovaca, marinaca, legionara... Bio je vrhunski specijalist za sigurnost koji je izvanredno predstavljao Hrvatsku. Poginuo je časno, obavljajući posao po cijenu vlastita života", kazali su.
Slučaj Jerka Zovka (32) nadasve je specifičan. Primivši američko državljanstvo Jerko je postao Jerry, kao američki je vojnik kratko boravio i u Bosni, a vojsku je napustio 2001., počevši raditi za tvrtku DynCorp u Kataru i Dubaiju. U ljeto 2003. zaposlio se u kompaniji Vinnell, koja je uvježbavala novu iračku vojsku. Obitelji je kazao da je to važna zadaća jer da "svijet Iračanima mora dati šansu da sami preuzmu kontrolu nad domovinom". Na jesen je prešao u kontroverznu tvrtku Blackwater USA. Dana 31. ožujka 2004. on i još trojica Amerikanaca, u Falujji su, jakom uporištu Saddamu odanih snaga, osiguravali prolaz kamionu koji je išao po kuhinjsku opremu. No, putem su ih granatama iz zasjede pogodili pobunjenici, zapaljena im tijela izvukli iz vozila te ih vukli po ulicama, premlaćivali i masakrirali. Na kraju su dva leša objesili o most na rijeci Eufrat. Ta je slika obišla svijet, ali se i tako snažno urezala u pamćenje Amerikanaca da su pokrenuli višemjesečnu osvetničku ofenzivu. O događanjima u Falujji snimljeno je više dokumentarnih filmova, a Zovkovi roditelji Danica i Jozo čak će se u filmu "The Road to Fallujah" pojaviti zajedno s Dalaj Lamom i Desmondom Tutuom. Film Marka Manninga, jedinog zapadnjaka koji je nakon tog masakra ostao godinama živjeti u Falujji, bit će prikazan tijekom 2009. godine. (A. K. Buterin)