Dinamo je moj klub otkad znam za sebe!

Bivši nogometaš, hrvatski reprezentativac, danas nogometni trener, Igor Bišćan za Zaštitu je prokomentirao trenutne poslovne aktivnosti, ozljede koje prate profesionalne sportaše, ali i sigurnost igrača na utakmicama.

Proteklih pola godine trener ste ljubljanske Olimpije. S njima ste potpisali ugovor na dvije godine. Koje ste si ciljeve zacrtali za to razdoblje?
Cilj mi je osvojiti prvenstvo i kup Slovenije. Osim toga želim usavršavati svoje trenersko znanje i stjecati prijeko potrebno iskustvo.

Prethodno ste bili trener u Rudešu kojeg ste uveli u prvu ligu, čime ste se i trenerski dokazali. Po vašem mišljenju, je li trenerski posao logičan slijed nakon aktivne nogometne karijere s obzirom da točno znadete kako se u kojoj situaciji igrač osjeća na terenu?
Sigurno da je logičan slijed. U svakom slučaju igračko iskustvo može biti od pomoći, ali trenerski posao je vrlo kompleksan i zahtjeva dodatna znanja i vještine koje čine nekog trenera dobrim ili lošim.

Za vrijeme svoje nogometne karijere igrali ste za Dinamo, Liverpool, Panathinaikos, reprezentaciju... Biste li u svojoj nogometnoj karijeri išta mijenjali?
Izgleda da je sve bilo kako je trebalo biti tako da ne bih ništa mijenjao.

Profesionalni su sportaši nažalost u svojoj karijeri suočeni s brojnim ozljedama, koliko su ozljede promijenile tijek vaše karijere?
Ozljede su nažalost sastavni dio naše profesije tako da i ja nisam bio pošteđen. Nekoliko operacija sam imao i vjerojatno zbog njih godinu, dvije ranije završio karijeru.

Započeli ste u nogometnoj školi zagrebačkog Dinama i završili ste u Dinamu, kakve vas sve uspomene vežu uz taj klub?
Dinamo je moj klub otkad znam za sebe. Proći sve dobne kategorije i na kraju nastupati za prvu momčad je tada bilo ostvarenje sna. Mnogo lijepih uspomena me veze za taj klub.

Svi znamo da je konflikte na nogometnom terenu teško izbjeći, bilo između protivničkih igrača, bilo između igrača ili trenera sa sucima. Na koji način rješavate konfliktne situacije na terenu?
U žaru borbe su konflikti mogući, ponekad i neizbježni, ali najvažnije je da, kad se glave ohlade, čovjek smiri strasti i izgladi sve eventualne probleme.

Kakva se zaštita pruža igračima na velikim nogometnim natjecanjima, u smislu zaštitara, policijske pratnje i slično. Možete li navesti neki događaj gdje su sigurnosne mjere bile posebno izražene?
Pamtim neke utakmice s posebnim mjerama osiguranja. Jedna takva zbog poznatih razloga je bila Jugoslavija-Hrvatska 2000 godine. Najčešće i derbiji s Hajdukom imaju isti tretman. U tim situacijama povećan je broj policajaca i drugih osoba koje rade na osiguranju ljudi i objekata. U stranim klubovima u kojim sam igrao slična je situacija bila u Grčkoj, gdje su navijači posebno strastveni pa ponekad igrači trebaju dodatnu zaštitu.

Nažalost nogometne utakmice su nerijetko i poprišta nereda, među suparničkim navijačima ili onih usmjerenih prema upravama klubova. Kako se igrači osjećaju kada je sigurnost na tribinama narušena, ili kada na teren uleti baklja?
Moram priznati da se nikad nisam osjećao pretjerano ugroženo. Igrači se uglavnom koncentrirani na svoju igru, a baklje i petarde su ionako sastavni dio atmosfere na stadionu i ponekad su čak inspiracija za igrače.

Kako biste se u privatnom životu ponijeli da se nađete u nekoj opasnoj situaciji? Ili da se netko od vama bliskih osoba nađe u opasnoj situaciji? Jeste li se ikada našli u nekoj situaciji u kojoj vam je život bio ugrožen?
Nisam siguran dali sam se ikada našao u po život opasnoj situaciji, bilo ja ili netko blizak meni. U nekoj opasnoj situaciji bih nastojao ostati smiren i pribran jer mislim da bih na taj način mogao bolje pomoći i sebi i drugima.

Jeste li ikada bili žrtva lopova ili neke prijevare? Kako štitite svoju imovinu?
Nisam nikad bio žrtva neke ozbiljne prijevare ili provale (par provala u auto ne brojim). Alarmi, protuprovalna vrata i banalne stvari poput zaključavanja i zatvaranja vrata i prozora su metode kojima pokušavam izbjeći te situacije.

Nataša Gajski Kovačić