S obzirom na rezultate postignute u ovoj sportskoj aktivnosti tijekom 220 godina organiziranog bavljenja streljaštvom u Hrvatskoj, ni streljaštvo niti strijelci ne zaslužuju degradirani status kakav ta sportska disciplina ima danas
[ Čedomir Poznanović ]
Za razliku od medijski atraktivnih sportova poput nogometa, košarke, tenisa i drugih kojima se posvećuje mnogo pozornosti, streljaštvo ostaje potpuno na margini događaja u informativnom smislu za širi krug čitatelja i gledatelja. Jedan je od razloga za takvo stanje, uz ostalo, i nedostatak specijaliziranih i dobro educiranih sportskih komentatora i novinara. Izostanak, tj. prestanak izlaženja domaće stručne periodike o streljačkom oružju i streljaštvu (npr. "Magnum" i "Delta") svakako negativno utječe na promociju tih aktivnosti kod dijela populacije zainteresirane za to područje.
U situaciji kad građani oružje koriste i na nedopuštene načine – i zbog nedovoljnog broja adekvatnih streljana, strijelci bi, bez obzira na program kojim se bave, trebali učiniti jači medijski prodor u sredstva informiranja. Širom popularizacijom streljaštva vjerojatno bi se mogle pokrenuti korisne inicijative u smjeru otvaranja novih streljana ili veće pristupačnosti na streljačkim objektima koji su sad u funkciji, ali ipak nedovoljno sportski iskorišteni. Izvjesna medijska neatraktivnost natjecanja u standardnim disciplinama nacionalnog i međunarodnog programa nije ugodna starijim strijelcima, no to je razumljiva činjenica koja se ne može negirati. Koncepcije gađanja nastale prije 30, 40 ili 50 godina svakako nisu osobito privlačne mlađim strijelcima jer su uglavnom monotone, te izrazito zahtjevne u smislu enormno napornih treninga kako bi se postigli odlični rezultati.
Streljački susreti
No to se može prevladati širom prezentacijom dinamičnih disciplina tipa "praktičnog situacijskog pucanja" (osobito varijanta IDPA) i organiziranjem streljačkih susreta između civilnih strijelaca i djelatnika MUP-a i Hrvatske vojske s pištoljima i revolverima VK-a. U takvoj aktivnosti mogli bi participirati i profesionalni zaštitari te lovci-strijelci. Natjecanja koja bi postala tradicionalna, uz primjerenu medijsku pozornost, sigurno bi povećala razinu zanimanja vlasnika oružja za streljački sport u cjelini.
Ako je oružje primarno namijenjeno pucanju, onda je i sa sigurnosnog aspekta bolje da ljudi što češće gađaju na prikladnim streljačkim objektima, nego da ih se (zlo)upotrebljava na svadbama, rođendanima...
Budući da kod nas ima dosta vlasnika starijeg oružja, bilo bi vrlo zanimljivo održati i gađanje starim pištoljima-revolverima proizvedenim do 1945. godine na kojima nisu izvedene nikakve prepravke. Uostalom, ako imamo utrke starih automobila i motora, nema razloga da i oružja u tom rangu ne pokažu što mogu. Vjerujem da bi na takvoj manifestaciji stari Parabelumi, Waltheri P-38, "Visovi", "Belgijanci" i drugi "veterani" mogli ugodno iznenaditi, što bi bila lijepa promocija za streljaštvo. Isto se odnosi i na sudjelovanje oružja – kratkog i dugog na dimni barut. Pritom ističem da to nije izmišljanje "tople vode" jer takve aktivnosti u zapadnim zemljama egzistiraju već dugi niz godina – na obostrano zadovoljstvo i strijelaca i gledatelja.
Želja i volja važniji od novca
Osim toga, navedene discipline izvan klasičnog streljačkog programa atraktivnije su za gledanje i privlače publiku, a tamo gdje su gledatelji, svoj interes uvijek imaju ili ga mogu naći i zainteresirani sponzori, što u konačnici streljačkom klubu ili organizatoru donosi novac koji se uvijek može uložiti tamo gdje je najpotrebnije. Tamo gdje na natjecanjima nema publike, nema ni sponzora, ali niti novca. Klubovi u kojima se razmišlja na arhaičan način nemaju šanse za opstanak što je dosad u praksi već mnogo puta utvrđeno kao nepobitna istina. Ove elementarne činjenice opstanka streljačkog sporta i popularnosti gađanja u cjelini neki ni danas ne mogu ili ne žele shvatiti. Često puta i nisu potrebna znatnija financijska sredstva kako bi se nešto organizacijski napravilo, nego volja i želja svih zainteresiranih da pokrenu inicijative od kojih nitko ne bi imao štete, ali bi svi imali koristi, ne samo kao pojedini strijelci i klubovi, nego i kao društvo u cjelini. Kultura sigurnog rukovanja oružjem ne stječe se rođenjem, nego se mora naučiti kao i sve drugo u životu. S obzirom da se ta vrsta "nastave" ne izvodi u osnovnim i srednjim školama niti na fakultetima, takav pedagoški element najbolje se i jedino uči u za to primjerenim objektima – streljanama, uz stručni nadzor iskusnih streljačkih djelatnika. 1 Autor članka bavi se materijom streljačkog oružja, sportskog streljaštva i normativno-pravnom regulativom toga segmenta u širem teorijsko-praktičnom smislu već punih 25 godina.