Upravo je HGSS bio prvi koji se zalagao za ustrojstvo DUZS-a jer smo računali da će poput drugih državnih uprava u Europi zapravo skrbiti o operativnim snagama u državi. Austrijska državna uprava za aštitu i spašavanje, primjerice, apsolutno servisira vatrogasce, GSS, Crveni križ, a kod nas se zapravo stvaraju neke nove operativne snage unutar DUZS-a
[ Nataša Gajski Kovačić ]
HGSS je definitivno hrvatski brend s kojim se trebamo ponositi jer postignuća pripadnika gorske službe spašavanja odavno su poznata i van granica Hrvatske. No nedostatno financiranje HGSS u Hrvatskoj još je uvijek uteg koji ovim požrtvovnim pojedincima stalno visi iznad glave. Iako iza sebe imaju respektabilne rezultate u spašavanju koji u javnosti osobito odjekuju tijekom turističke sezone, HGSS se, kako to voli reći prvi čovjek ove službe, Vinko Prizmić, osjeća kao ‘tuđe dijete’. S jedne strane spašavanja koje HGSS obavlja sve je više, a istovremeno proračun im je sve ograničeniji.
Najteži problem koji već godinama muči HGSS je financiranje. Štoviše, proračun vam je i smanjen, umjesto povećan, kako dalje?
Istina je da financiranje HGSS-a još uvijek nije riješeno i da je ono višestruko manje od potreba, a posebno stoga što su potrebe iz godine u godinu sve veće. Temeljim to na činjenici da pustolovni turizam u svijetu, odnosno posjete otvorenim prostorima, rastu 65 posto godišnje, dok u Hrvatskoj rastu 25 posto godišnje. To statistički rezultira povećanim brojem nesreća i posljedično tome naših intervencija, a na to se još nadovezuju i klimatske promjene koje su dovele HGSS u situaciju da znatno češće intervenira kod snježnih nevremena i poplava koje su vrlo česte u raznim dijelovima Hrvatske i da servisira druge javne službe poput Crvenog križa kod dostave hrane ili Hitne pomoći kod dopremanja bolesnih i ozlijeđenih u zdravstvene ustanove. Zbog toga možemo reći da je financiranje na neki način nemoralno jer zadnjih pet godina obim se posla upeterostručio, a samim tome i naše članstvo, broj ispostava se udvostručio, a proračun nam je na državnoj razini smanjen. Zakon o sustavu civilne zaštite i Zakon o HGSS-u, koji je donesen prošle godine, otvara mogućnost da se nešto napravi, poveća, barem što se tiče financiranja jedinica lokalne uprave, otvorena je i mogućnost financiranja iz igara na sreću ali ne postoje još provedbeni propisi koji bi to omogućili. Možemo stoga reći da je HGSS za razliku od Hrvatske vatrogasne zajednice koja ima u Zakonu postotak obveze financiranja od strane države i od strane jedinica lokalne uprave i Crvenog križa jedina smo služba koja ultimativno mora intervenirati jer se radi o ljudskim životima i koja je vrlo žurna, interventna služba koja se sasvim fakultativno financira. Moramo intervenirati jer će netko ostati bez glave, a nitko nema čvrstih obveza: svakako bih htio naglasiti da se glavnina financiranja provodi kroz Državnu upravu za zaštitu i spašavanje a mi naprosto nismo ustrojstveni dio te uprave, a prvi smo na udaru kada su neki rebalansi i kada nam se treba skidati, a zadnji kada se stvarno opravdano nešto treba povećati.
Naš pripadnik Neno Putar koji vodi odjel potražnih pasa, na konferenciji u Bugarskoj u listopadu, prezentirat će svim potražnim službama način na koji Hrvatska radi i zbog čega postiže tako dobre rezultate
To nas vrlo žalosti jer smo upravo mi bili prvi koji smo se zalagali za ustrojstvo DUZS-a jer smo računali da će poput drugih državnih uprava u Europi zapravo skrbiti o operativnim snagama u državi jer u Austriji Državna uprava zaštitu i spašavanje, primjerice, apsolutno servisira vatrogasce,GSS, Crveni križ, dakle radi sve ono što treba omogućiti bolje funkcioniranje tih snaga i nema svoju operativu. Kod nas se zapravo stvaraju neke nove operativne snage unutar DUZS-a i za njih se osiguravaju sredstva, oprema i sve što treba, a mi ispadamo ‘zadnja rupa na svirali’.
Hrvatska gorska služba spašavanja se financira temeljem Zakona o HGSS-u u kojem u članku 17. stoji da Državni proračun mora osigurati sredstva za opremanje i osposobljavanje jer riječ je o državnoj službi koja mora imati unificiranu opremu i istovrsnu obuku, zatim za međunarodne odnose, infrastrukturu GSS-a i za izdavaštvo. Riječ je o obvezi države jer mi doista jesmo djelatna državna operativna snaga za nesreće i katastrofe. Nas se poziva i kada je snježno nevrijeme i kada su poplave kao u Gunji, tada upravo u ime države rješavamo probleme. Drugi izvor financiranja za naše ispostave su jedinice lokalne uprave, ali one financiraju lokalne urede i to fakultativnim sredstvima, netko daje, netko ne daje, veliki dio njih daje simbolične svote od primjerice tri tisuće kuna, a mi recimo samo za jednu akciju na Visu potrošimo 15.000 na trajekt. Grad Vis ili Komiža daju 2000 kuna.
Što je sa helikopterskom službom spašavanja?
Četveromjesečni pIlot projekt helikopterske službe spašavanja bio je vezan isključivo za medicinska spašavanja. Od uspostavljanja Hitne helikopterske medicinske službe (HHMS) 9. rujna pa do 31. prosinca 2015., medicinski timovi dvaju helikoptera, koji su polijetali iz baza na otocima Braču i Krku, imali su najveći broj intervencija u Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji. Taj je projekt Hitne helikopterske medicinske službe bio vremenski ograničen i naprosto je došao do svog kraja. Pilot projekt je trebao pokazati model kako ubuduće treba raditi ali nažalost on u toj namjeri nije uspio. Smatram da je razlog u tome što mi nismo sami napravili taj projekt nego smo kupili uslugu od Talijana u koju nije bila uključen HGSS pa mi zapravo ni nismo mogli razviti cjeloviti model . Uz to, taj model nije riješio pitanje financiranja i naplate. HGSS se zalagao za model da s Hrvatskim zavodom za hitnu medicinu napravimo projekt kojim bi pokrili, ne samo urbana područja i otoke, već cijeli teritorij uključujući i nepristupačna područja. Da pojasnim, hitna medicina pokriva cijeli teritorij RH osim onih područja koja su nepristupačna. HGSS prema Zakonu pokriva taj dio, dakle jedino smo zajedno komplementarni na način da pokrivamo sve. Radimo to zemaljskim putem, tamo gdje može doći Hitna pomoć, ona dođe, gdje ne može doći idemo mi i dopremamo bolesne i ozlijeđene. Helikopterska služba je tek nadogradnja, ona je potpora i nama i njima, i stoga ona mora biti jedinstvena i zajednička jer je takav način jedini racionalan.
Zavidimo hitnoj pomoći i vatrogascima koji točno znaju na koju lokaciju moraju ići jer mi dobivamo neodređene dojave koje završavaju iscrpljujućim potragama za nestalima
Ne bi bilo racionalno da se helikopterska služba razvija u vidu dvije službe, a jednako tako ne bi bilo racionalno da to radi netko drugi. Pilot projekt hitne helikopterske pomoći nije mogao biti rješenje, nego samo smjer u kojem treba dalje razvijati sustav zaštite i spašavanja. Projekt je trebao postati platforma za analizu i promišljanje o unaprjeđenju samog sustava, no moje je stajalište da mi to moramo početi sami raditi jer imamo i dovoljno znanja i iskustva da započnemo hrvatski model koji vrlo brzo može zaživjeti Ako zaživi, ne samo da će biti brzi, racionalan i optimalan za građane nego će poslužiti i kao model za regiju jer regija gleda u nas – način na koji ćemo mi to riješiti bit će model na koji će i oni rješavati tu problematiku. To doista treba biti nešto dobro, a pilot projekt nije pružio adekvatni odgovor, što smo uostalom i unaprijed znali.
Koliko je po vašem mišljenju realno očekivati da će se to ostvariti u dogledno vrijeme?
HGSS već sada ima know-how i surađujemo s najboljima na svijetu. Kolege iz svijeta su čak nudile svoje helikoptere da ih premjeste u Hrvatsku preko ljeta jer njima uglavnom trebaju preko zime kada je skijaška sezona. Stoga, ponavljam, treba samo napraviti dobar model u kojem će sudjelovati svi koji imaju interesa – Hitna medicina, HGSS, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje... - i da za početak sufinanciraju projekt koji će kasnije sam sebe financirati.
Spomenuli ste da je broj spašavanja u posljednje vrijeme sve veći. U svom ste djelovanju imali preko 12 000 spašenih ljudskih života. Koliki je broj spašavanja na godišnjoj razini?
On varira, recimo kada smo imali snježna nevremena, imali smo preko 1800 spašavanja, samo u BiH smo spasili 600 ljudi u poplavama, ali ako gledamo godišnji prosjek on je oko 1000 – 1200. Taj broj raste, ali istovremeno raste i naš preventivni rad. Da nema tog preventivnog rada, taj bi se broj mogao po našim procjenama upeterostručiti. Preventivom, izradom sigurnih karata, edukacijom turističkih vodiča, pripremom staza, signalizacijom, edukacijom doista utječemo da taj broj držimo pod kontrolom.
Što očekujete od ove turističke sezone, prevencijski ste dio vrlo dobro odradili, međutim, uvijek ima onih koji ne slušaju upozorenja o tome gdje vrebaju opasnosti?
Od ove sezone, koja je već uvelike počela vrlo oštro, jer smo zabilježili niz akcija u kratkom vremenu, očekujemo da će broj nesreća biti veći nego lani, ali ono što nas ohrabruje je da je kroz europske projekte Ministarstvo turizma konačno shvatilo da avanturistički turisti nisu samo problem nego su i veliki potencijal. Kroz razvoj europskih projekata i fondova aktivno se bavimo projektiranjem sigurnosti. Otvara se mnogo staza, prostora za edukacije, infrastruktura. Iako će ova sezona biti po broju spašavanja vjerojatno brojnija, za slijedeću sezonu se iskreno nadam da ćemo iskoristiti fondove i napraviti pretpostavke da što manje turista u japankama krene u planine, da bude što više vodiča i što bogatija turistička ponuda.
Treba samo napraviti dobar model hitne medicinske pomoći u kojem će sudjelovati svi koji imaju interesa – Hitna medicina, HGSS, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje... Za početak trebamo svi sufinancirati projekt koji će kasnije sam sebe financirati
Valja prepoznati da su turisti koji vole avanturizam oni koji imaju novaca, koji svoju sigurnost poštuju i spremni su izdvojiti za svoju sigurnost, međutim sigurnost se mora ponuditi kao proizvod kojeg će oni vrlo rado i kupiti. I naravno, ponavljam, helikopterska spasilačka služba je uvijek potpora za turizam na otvorenim prostorima i bez učinkovite helikopterske službe, turizam neće biti konkurentan. Zamislite čovjeka od 50, 60 godina koji bi želio šetati po Biokovu, Velebitu ili uz kanjon Cetine ili Zrmanje, ako zna da mu helikopter neće doći za sat nego za dva, a on ima osiguranje i u svojoj državi kada plati to osiguranje netko mu garantira da će mu pomoć doći za 15 minuta., čak i kada se nalazi u nekom zabačenom dijelu, jer riječ je o sustavu.
Nije sustav da će vojni helikopter doći kada bude stigao, nakon što obavi svoju primarnu dužnost.
Koje su najopasnije lokacije na kojima je dosad HGSS spašavao?
Veliku pažnju posvećujemo sigurnosti i nastojimo da opasnost po nas svedemo na najmanju mjeru. Iako spasitelji svaki puta uranjaju u opasnost kada spašavaju iz opasnog ambijenta, kada vise na litici... Ono što je međutim nama najteže to su potrage, to nisu neka scenska spašavanja, ona jesu tehnički teška jer zahtijevaju vertikale i podrazumijevaju opasnosti od padajućeg kamena, no mi to uspijevamo riješiti. Stalno smo uključeni i u međunarodna spašavanja, ali kada bih izdvajao najteže stvari, onda mogu reći da su nam najveći problem potrage.
Zavidimo hitnoj pomoći i vatrogascima koji točno znaju na koju lokaciju moraju ići jer naše su dojave najčešće ovakve: Čovjek je rekao da će ići na Biokovo, pa se nije vratio. Nestale osobe odlutaju i nitko ne zna gdje su se uopće uputile i onda se suočavamo s ogromnim prostorima, na Biokovu se radi o desecima tisuća hektara prostora kojeg pretražujete, a zapravo čovjek uopće nije na Biokovu. Te potrage traju jako dugo i strpljivo i to demotivira.
Vaša međunarodna suradnja je jako dobra. Imate li kakav novi projekt u planu?
Mi smo doista dio svjetske izvrsnosti. HGSS je članica svjetske spasilačke asocijacije ICAR i surađuje s svim sličnim službama u svijetu. Imali smo čast dva puta biti domaćini svjetskoj eliti. Naši su članovi dobivali najprestižnije priznanja za kvalitetu od svjetskih asocijacija.
I sada smo u pripremi svjetskog kongresa koji će biti u listopadu u Bugarskoj, a na kojem ćemo mi biti zastupljeni s tri rada. Naši su radovi u pravilu vrlo zapaženi i prerastaju u doktrinu određenih spasilačkih grana. Pokrenuli smo model hrvatske preventive kojeg su preuzeli i drugi. Inicirali smo i formiranje grupa za potražne pse. Posebno bih istaknuo našu suradnju s Fakultetom za elektrotehniku, brodogradnju i strojarstvo.
U Bugarskoj će se prezentirati novi softver kojeg je Fakultet razvio za potrebe potraga - snimka iz zraka i detektiranje mogućih tijela ili nestalih osoba. Riječ je o vrlo značajnom proizvodu koji rješava problem kada imate 100 hektara i trebate pretraživati.
Ili iz helikoptera ili s dronom se obavlja niz snimaka, a softver sam pronalazi sumnjive dijelove, analizira čak i sjene i onda nabraja što sve treba provjeriti a to se onda i pažljivije gleda. Na taj način se ubrzava potraga. Uz to naši psi su se pokazali najkvalitetnijima na vježbama svjetske asocijacije u Austriji i Češkoj, tako da se govori o hrvatskom modelu rada s potražnim psima, a naš pripadnik Neno Putar koji vodi odjel potražnih pasa u Bugarskoj će prezentirati svim potražnim službama način na koji Hrvatska radi i zbog čega postiže tako dobre rezultate.