Čedomir Poznanović obračunava s filmovima: Diletantizam u hitovima sa streljaštvom i oružjem

[ Čedomir Poznanović ]

U okviru normativno-pravne regulative propisano je kada se i kako može legalno upotrijebiti službeni pištolj ili revolver. Jasno, nema univerzalnog recepta koji će optimalno riješiti sve visokorizične konflikte, ali su ipak poznati obrasci ponašanja o tome što učiniti u klasičnim varijantama opasnog protupravnog napada. No činjenica je da postoje segmenti u tom području koji nisu u fokusu interesa i kontinuirano se "zaobilaze" bez opravdanih razloga.
Shodno tome, prezentirat ćemo dva moguća delikatna oblika korištenja kratkog vatrenog oružja kod kojih zaštitar može participirati: korištenje taoca i potencijalna meta napada izvan klasičnih distanci.

Korištenje taoca
Pri napadima na financijske ustanove kriminalci nerijetko koriste vatreno oružje, dok zaštitari najčešće nisu u položaju učiniti nešto efikasno. Epilog je, u pravilu, ukraden novac, a još ako nitko nije ozlijeđen, smatra se da je sve dobro prošlo. No mora li uvijek biti tako?
U nizu smo kriminalističkih filmova vidjeli da se negativci nastoje spasiti uzimajući taoca/taoce kao živi štit, nakon čega više od 95 posto pozitivaca (glavni lik, policajac...) spušta ili odbacuje oružje jer se boje da će pogoditi taoca. Takav je scenarij izvjestan i u svakodnevnom poslu zaštitara, a što dosad takvog slučaja nije bilo nije jamstvo da će tako biti i dalje.
Pretpostavimo kao realnu hipotezu slučaj u kojem naoružani kriminalac zbog niza okolnosti nakon razbojstva ne može odmah pobjeći pa se radi vlastite sigurnosti "pokriva" taocem, tražeći od zaštitara da odbaci oružje. I pritom je siguran da će zaštitar to i učiniti.
Budući da specijalne policije još nema, a najveći dio razbojnikova tijela zaklonjen je taocem, prosječan zaštitar, svjestan svoje razine "teorijskog znanja" i praktične "uvježbanosti" (3+5, jednom godišnje) shvaća da se mora sam razoružati. Što može biti alternativa? Teorijski i praktično, vrhunski pripremljen zaštitar i tada će uočiti cilj (ruka s oružjem, dio glave) koji, uz ispunjenje ostalih sigurnosnih elemenata, može i treba pogoditi!
S kvalitetnim serijskim pištoljem VK te individualno, prikladnim metkom uz klasično okidanje, bez modifikacija, moguće je u preciznom gađanju na 10m "skinuti" metu veličine kutije cigareta. Pritom čovjek nužno ne mora biti nikakav super-specijalac niti reinkarnacija Terminatora. Jasno, nije i ne može biti preporuka zaštitarima da u novčarskim ustanovama glume kauboje i nekontrolirano koriste službeno oružje, ali danu sugestiju smatram korisnom u smislu uvrštavanja tog segmenta kao obveznog dijela specifične edukacije određenog profila zaštitara.

Potencijalna meta napada izvan klasičnih distanci
Napisane i bezbroj puta izgovorene definicije o učinkovitu korištenju pištolja-revolvera (praktično do 20-30m, teorijski do 50m) uz službena gađanja zaštitara na 10 metara, s kombinacijom usvojenih filmskih stereotipa iz tog područja, uvjetuju da većina zaštitara, ali i drugih vlasnika oružja,  smatra da u osnovi nisu neposredno ugroženi ako je naoružani napadač od njih udaljen npr. 30-40 metara.
Koliko je takav stav realno utemeljen? Klasični serijski pištolj VK, bez mikro-nišana, upucan je na 25m gdje je SP identičan s NT-om. Balističke specifikacije standardnih popularnih kalibara (357 mag., 9mm Par., 40SW, 45ACP...) ukazuju nam da faktički i nema pada zrna do 50m ili je taj element zanemariv.
Onaj tko na 25m "drži" grupu u "devetki" na R50 i na 50m neće imati nekontrolirani rasap, što u prijevodu znači da verzirani strijelac kvalitetnim serijskim pištoljem-revolverom (CZ-75, Glock, HS-2000, P-88, SW, Ruger...) može plasirati pogodak u metu veličine torza na 30-40 metara, a i dalje. Kriminalci u pravilu nisu natprosječni strijelci kratkim vatrenim oružjem, no zato ne treba imati iluzija da se takav napad nikad ne može dogoditi, jer i svako pravilo ima izuzetaka. Te bi činjenice MORALI znati svi zaštitari te zato nikad ne bi smjeli podcijeniti opasnost koja im prijeti od osobe naoružane pištoljem ili revolverom, od njih udaljene 30-40 metara.
Ukazivanje na mogućnost korištenja kratkog vatrenog oružja na daljinama većim od standardnih, u formi kvalitetne dopunske edukacije, znači pripremiti zaštitare kako bi se maksimalno reducirao učinak iznenađenja pri takvoj mogućoj vrsti konfrontacije s naoružanim napadačem. Pojam "nemoguće" vrlo je "rastezljiv" i mnogo se toga čini nemogućim – dok se ne dogodi. Ovo je korisno znati i TRAJNO MEMORIRATI. 
Klišeizirane definicije u formi dogmi, tj. isto takva arhaična "učenja" proizvod su "stručnjaka" koji se materijom gađanja kratkim vatrenim oružjem i eksperimentalnim streljaštvom nikad nisu ozbiljno bavili, a ono što sami ne znaju - ne mogu naučiti ni druge. Koliko stručni nastavni filmovi pozitivno utječu na gledatelje, isto toliko, pa i više, komercijalni filmovi mogu negativno djelovati na širu populaciju kao idealna podloga nastanku predrasuda koje se lako pamte i brzo šire, ali se teško korigiraju.
Jedan od eklatantnih primjera te vrste svakako je film "Za dolar više". Špageti vestern iz poznate "Dolarske trilogije" legendarnog talijanskog redatelja Sergija Leonea ("Za šaku dolara", "Za dolar više" i "Dobar, loš, zao") s Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi "Čovjeka bez imena", ima više karakterističnih sekvenci. U jednom trenu pri gađanju šešira Monco više ne može pogoditi taj cilj udaljen oko 15 metara jer zrna "podbacuju", a puca iz klasičnog "mirotvorca" – cijevi 5 inča, M 1873, cal-45LC, dok njegov suparnik Mortimer uspijeva pogoditi šešir i s veće distance, no ima revolver s cijevi 7 ½ inča uz dodatak kundaka.
Većina prosječno (ne)educiranih gledatelja "logično" će zaključiti da revolver s kraćom cijevi "podbacuje", a da onaj s dužom ima "veći" domet. Kad se tome doda  cal. 45 sa zrnom veće mase i manje (podzvučne) brzine, "jasno" je da se od toga "balistički primitivnog" i ne može očekivati ništa posebno. To je prezentacija "filmskoga" gađanja, no što je stvarno istina?
Uz dužno poštovanje velikom redatelju i protagonistima u glavnim ulogama, treba ipak reći da se revolverom sa cijevi od 5 inča može jednako učinkovito gađati iznad 15 metara, kao i revolverom od 7 ½ inča. Razlika je samo u tome što duža cijev producira dužu nišansku liniju pa je tim revolverom na većoj distanci nešto lakše ostvariti koncentriranu grupu pogodaka, no tu je u osnovi primaran ljudski faktor, a ne tehničke karakteristike oružja. Performanse metka cal. 45 na papiru nisu impresivne, no u praksi na 25 metara on nije inferioran u odnosu na ostale popularne kalibre (9mm Par., 40SW, 357 mag.).

Diletanti u "špageti vesternima"
Poznato je da standardna laboracija cal. 45 ACP ima zrno mase oko 14,90 grama, uz brzinu od 260 m/s, tako da u odnosu na 9mm Par., a posebno 7,62 TT, projektil ima veću parabolu. Razlika u razantnosti??? minorna je oko 100 metara jer mi je iz vlastite prakse poznato da se Glockom 21 cal. 45 ACP bez ikakvih modifikacija može solidno, iz ruke bez naslona, pogoditi meta R-50 na 50 i 100 metara.
Revolverski metak cal. 45 LC ima nešto teže zrno (16 gr), ali su njegove mogućnosti u osnovi iste kao i kod cal. 45 ACP. Shodno tome, filmski prikaz "limitiranog" gađanja realan je koliko i priče baruna Munchausena. Naime, prije desetak sam godina eksperimentalno gađao revolverom cijevi 6 inča, s manualnom laboracijom crnim barutom. Budući da je crni barut energetski osjetno slabiji od bezdimnog, cilj je bio utvrditi što se takvim metkom može postići u smislu preciznosti. Ostvaren je rezultat u promjeru devetke R-50 na 25 m. Natjecatelji oružjem na crni barut uspješno se kod nas natječu revolverima-pištoljima na 25 i 50 m (takva je praksa u inozemstvu poznata desetljećima), što je uvjerljiv dokaz da se "anemičnim" crnim barutom "ne može" pogoditi ništa ozbiljno, osim iz neposredne blizine.
Utjecaj takvih "stručnih" scena na širi sloj needuciranih gledatelja producira i "stručnjake" čiji broj sigurno nije malen jer se i film prikazuje već 40-ak godina. Jasno, ovaj vestern nije usamljen slučaj primjera celuloidnog diletantizma te vrste. Razumljivo je da motiv snimanja i profil gledatelja u nastavnom i komercijalnom filmu nisu i ne mogu biti identični, no bilo bi poželjno da "kreacija" ovog tipa ipak bude što manje.