Dijana je u zaštitarstvu 15 godina, Drago 20, a i upoznali su se na poslu, u tvrtki Sokol Marić; zaštitarstvo ih je spojilo i dalo im sve u životu, ono ih hrani, oblači, školuje djecu... Primili su nas u svoj topli dom i ispričali svoje životne priče
[ Antun Krešimir Buterin ]
DIJANA KOVAČIĆ: Oduvijek voli uniforme i oružje, još otkako je u mladosti s djedom išla u lov. Iako joj je glavna želja bila zaposliti se u policiji, u doba kad je završila srednju školu policijska vrata ženama još nisu bila širom otvorena kao danas. Zato se, čuvši na radiju oglas za zaštitare, bez razmišljanja prijavila na natječaj tvrtke Sokol Marić. Ostalo je, što se veli, povijesti. Bilo je to na kraju Domovinskog rata. Zaštitarka je, eto, punih 15 godina, cijelo vrijeme odana istoj tvrtki.
DRAGUTIN ZENKO: Prije je radio u zrakoplovstvu JNA kao mlađi oficir, a po raspadu SFRJ završava u Sokolu gdje je, eto, 20 godina. "Radio sam sve – od čuvanja objekta, rada u skladištu, do interventne, pratnje novca, osiguranja koncerata, bodyguarda. Završio sam i tečaj za instruktora te u našoj školi s novim ljudima radio teorijsku i praktičnu obuku rukovanja vatrenim oružjem", veli. Već 10 godina radi u pratnji novca, no zadnje dvije godine češće je u uredu, a "blindu" vozi tek ponekad, ne samo zbog "nešto veće plaće", već i zbog razbijanja monotonije. "Gotovo sam cijeli životni vijek radio vani, na terenu, pa mi uredski posao, koliko god je ugodan i miran, ponekad ipak dosadi".
UPOZNAVANJE: Upoznali su se 1994. u tvrtki Sokol Marić. Ona mlada zaštitarka, on tad zaposlen u skladištu gdje je zaduživao odore. Bila je to sudbina, kažu oboje. Sreli su se u skladištu gdje je ona došla po odoru. "Dobila je posao, a zatim i odoru i muža", veli Drago sa smiješkom. Dijanino prvo radno mjesto bio je Umjetnički paviljon, gdje je Drago počeo sve češće svraćati. "Navodno je gledao slike, ha, ha!", smije se Dijana. "Ja sam umjetnička duša", uzvraća Drago zagonetno. Ipak, Dijani su njegovi česti dolasci bili "malo sumnjivi" pa je pitala nadzornika je li to uobičajeno.
Danas su oboje puni iskustva, prošli su svašta, u zaštitarstvu su ukupno već 35 godina, pa mogu s punim pravom reći da su zaštitari – od glave do pete
"Upoznavanje" je trajalo 7-8 mjeseci. Katkad su zajedno i radili, uglavnom na osiguranju utakmica, "brucošijada", koncerata i nekoć popularnih "technopartyja". Drago je bio voditelj osiguranja, ona je pregledavala žene. "Doživljavala sam ga kao i ostale kolege. Da mi je netko rekao da ćemo uskoro biti u braku, zajedno živjeti i imati djecu, iako je on baš bio pred rastavom, sa četiri sina iz prvog braka…"
Kako to već biva u životu, zaredali su odlasci "na kavu", sve su se češće družili, razgovarali, isprva samo o zaštitarstvu… Uskoro su na red došle i druge teme. Nakon 8 mjeseci rodila se ljubav, godinu kasnije sklopili su i brak, a dvije godine kasnije dobili i prvo zajedničko dijete. Danas imaju šestero djece – četiri sina iz njegova prvog braka i dvije krasne djevojčice (13 i 3 godine) iz njihova braka. Žive zajedno u obiteljskoj kući, u podsljemenskoj zoni na istoku Zagreba.
DIJANA: "Moj prvi objekti bili su Umjetnički paviljon i Ina Naftaplin. Promijenila sam dosta radnih mjesta, no najbolje je bilo u DM-u na Kvaternikovu trgu gdje sam radila u civilu, hvatajući lopove kao detektivka. Tu sam se sasvim pronašla, bilo je kao u krimi tv-seriji. Unatoč teškim uvjetima rada jer sam satima neprimjetno šetala kako bih ‘postala nevidljiva’, istinski sam uživala jer je bilo puno akcije i adrenalina. Dnevno sam znala hvatati po 2-3 lopova, a jednom čak i dvostruko većeg od sebe koji je iz svih DM-ovih dućana krao skupe žilete, parfeme… Na tržnici je imao štand. Kad sam ga ulovila i pozvala policiju koja me pohvalila zbog uspješne akcije, prijetio je da će me naći", prisjeća se Dijana.
Iako na prvi pogled krhka, u akcijama hvatanja koristila je i naučene elemente karatea. "Dobro je znati bar jednu borilačku vještinu jer tko zna kad će ti zatrebati", kaže Dijana. Dok je karate naučila sama, rukovanje i uporabu vatrenog oružja naučio ju je suprug. Drago je, naime, godinama bio instruktor. Ponekad i danas zajedno odu na streljanu, no zbog visokih cijena to čine sve rjeđe.
Dijana zadnjih nekoliko godina radi u operativnom centru na CDS-u, gdje prati alarme i po dojavi šalje interventne ekipe. "To je uredski posao pa mi malo nedostaje akcija. Mislim, i ovdje je zanimljivo, ugodno, na toplom ste, sjedite, no kad bi mi se pružila prigoda, rado bih se vratila ‘na teren’.
O ZAŠTITARSTVU: Svaki dio zaštitarskog posla – a Drago je u karijeri radio "baš sve, i to obično po 2-3 godine", ima, tvrdi on, i čari i mana. Unatoč svemu, oboje istinski vole svoj posao. "Zaštitarstvo je prekrasno i šteta je što još vladaju stereotipi o zaštitarima. Ljudi imaju krivu predodžbu, mnogi misle da su to i dalje oni stari čuvari iz bivše države, ljenčine bez oružja koje nemaju gdje raditi. Zaštitari su danas sposobni ljudi željni posla, koji su se u tome našli, koji rade s oružjem, u opasnim situacijama, to su i tjelohranitelji, pratnja novca... Nisu nužni mišići i 120kg, nego pamet u glavi", govori Drago, no priznaje da je problem i u njihovim redovima. "Mnogi nisu zaštitari zato što vole taj posao i jer žele pomagati ljudima, štititi njih i njihovu imovinu, već zato što ‘nemaju druge’. Zato tu imate kuhara, zidara, konobara… Zaštitarstvo im nije struka ni želja. Istina, završe obuku, dobiju licencu, rade kao zaštitari, no kod mnogih se vidi da im to nije životni izbor, nego prisila. Za razliku od njih, i supruga i ja smo školovani za to, mi smo cijeli život posvetili ovom pozivu koji cijenimo iznad svega", ističe Drago.
"Zadovoljni smo tvrtkom, svake godine dobijemo božićnicu. Plaće nisu velike, ali su uvijek sigurne, nikada ne kasne, sve je u najboljem redu, još samo da malo - porastu..."
Zaštitarstvo je, slažu se, obećana profesija za sve željne rada za opće dobro. Posla je za njih sve više jer su sve veći zahtjevi za sigurnošću i za štićenjem sve većeg broja objekata. Ipak, uvjereni su da bi - zbog posebnih okolnosti, težine uvjeta rada i čestih opasnosti - dio zaštitara, ovisno o radnome mjestu, trebao imati beneficirani radni staž, baš kao i policajci.
PLUSEVI: "Rad u istoj tvrtki velika je prednost. Naime, vrlo dobro znaju što jedan i drugi rade, s kakvim ljudima, u kojim se krugovima kreću... Lakše je i zbog našeg međusobnog odnosa jer smo odlično upoznati sa svim opasnostima, zamkama, svakodnevnim dodatnim zaduženjima, naviknuti na iznenadne promjene u rasporedu smjena. Da nismo oboje u istoj struci, u istoj tvrtki, bojimo se da nam brak sigurno ne bi opstao. Nažalost, slične su se stvari drugima već događale".
MINUSI: "Kao prvo, kad radite u istoj tvrtki, plaće vam dolaze isti dan, što nije dobro. Drugo, i sami znate da zaštitarske plaće nisu velike, a mi smo školujemo i prehranjujemo puno djece. Nadalje, oboje često radimo i noćne smjene pa ‘dan poslije’ nije lako izdržati, jako je naporno, posebno meni koja još brinem o kući, jelu, djeci, dok muž ipak uspije odspavati 5-6 sati i kratko se odmoriti. Najgore je kad radite dvije noći zaredom, a na posao morate doći odmorni, spremni i sređeni", govori Dijana.
Nekad se ne vide po 2-3 dana, kad im se tako preklope smjene, no zato se često čuju i dopisuju. Unatoč teškoćama, zahvaljujući stalnim dogovorima i razumijevanju svih članova, ova velika obitelj uspijeva svakodnevno funkcionirati bez većih problema. Jedni uskaču drugima, starija djeca čuvaju mlađu… "Sve se može uskladiti, čak i kad oboje radimo 12 sati, ili noćnu smjenu".
STRAH: "Ne znate vi nju, ha, ha! Da, bilo je teških situacija, osobito dok je radila u DM-u i hvatala lopove pa su joj mnogi prijetili i psovali je. Bilo je gadnih situacija i na osiguranju koncerata i utakmica, tamo nikad ne znate što se može dogoditi. Često je nazovem, provjerim što se zbiva, dam joj poneki savjet jer sam sve to već prošao".
BLAGDANI: Iako su brojne blagdane i praznike proveli radno, izvan doma i daleko od obitelji, svake godine nastoje bar za Božić biti zajedno s djecom. Nova im godina, vele, nije važna, no zato svim srcem žele biti zajedno na Badnjak i božićno jutro. "To nam je svetinja! Inače smo se već naviknuli na razdvojenost, Novu godinu smo bezbroj puta dočekali radno, na dežurstvu". Dijana i Drago hvale kolege koji im zadnjih godina često sami ponude zamjenu smjena kako bi za blagdane mogli biti kod kuće s djecom. "Uvijek netko uskoči, naši kolege su zbilja divni ljudi!" Darove djeci već su kupili i odmotavat će ih zajedno. Još jedno veselo i razdragano božićno jutro u obitelji zaštitara – od glave do pete.