Stranci se uvijek čude velikom broju speleologinja u RH, a čak i gorskih spašavateljica imamo dosta više od drugih. Ana misli da je stanje vani puno lošije - u Sloveniji je žena vrlo malo, a u Srbiji u statutu 'crno na bijelo' piše da gorski spašavatelj „mora biti muškog roda“!?
Antun Krešimir Buterin
Gotovo punih pola stoljeća HGSS je bio ekskluzivni "muški klub". A onda, da iskoristimo znanu pjesmu – bilo je to godine 1997.... Prvom članicom postala je Ana Bakšić koja se za "Zaštitu" prisjeća svojih "dana ponosa i slave".
"Praksa je takva da se nitko ne može sam učlaniti u GSS, to uvijek ide na prijedlog dvojice postojećih članova. Mene je pozvao Darko Berljak, što je bio neobičan potez ne samo zato što sam ja žena, već i zato što je alpinist predložio 'špiljarku'". Ana se, naime, dotad već dokazala kao speleologinja u brojnim jamama.
Sjeća se da se prvo uplašila odgovornosti jer je znala da u HGSS-u nema nijedne žene i da će ona biti prva. "Razmišljala sam mogu li ja to, bojala se tereta, no Berljak me lukavo pridobio rekavši: 'Nijedna više neće imati kvalifikacije kao ti. A ako ti nećeš, koju ćemo drugu moći pozvati?'. I zbilja, da tad nisam pristala, vjerojatno bi prošlo još puno godina prije dolaska prve članice GSS-a“.
Ana ističe da je u speleologinji uvijek bila ravnopravna s muškarcima, a ni u životu kao žena nikad nije osjetila drukčiji tretman. Na kraju je, svjesna odgovornosti, ipak prihvatila izazov i postala GSS-ovka, probivši led za sve žene koje su uslijedile.
„Nisam htjela odbiti jer bi muškarci vjerojatno rekli kako je upravo to dokaz da ženama tamo ipak nije mjesto“.
Uslijedili su zimski i ljetni tečajevi. Kolege, osobito dečki iz Dalmacije, isprva su joj nametljivo nudili pomoć, što je ona uporno odbijala. Tražila je ravnopravan tretman, nije htjela povlastice.
„Kad su shvatili da mogu sve što i oni, sve se promijenilo“. Ana vjeruje da je opravdala ukazano joj povjerenje. Godine 2000. postala je i prva žena koja je položila ispit za spašavatelja, što je zapravo glavni dokaz sposobnosti. Otad nema nikakvih problema, iako se i danas dogodi nešto drukčiji, nježniji tretman, obično kad treba nositi opremu ili teške kutije. „Ne treba, mogu sama“ uvijek odgovara.
Ana primjećuje neobičan trend. Naime, u hrvatskoj speleologiji sve je više žena i sad ih je, smatra, gotovo pola-pola. „I na alpinističkim i na speleološkim školama svake je godine sve više djevojaka. Ne znam razloge, možda se muškarci sve manje bave ovakvim nekorisnim aktivnostima i okreću se financijskim isplativijima".
Danas u HGSS-u ne osjeća ama baš nikakve razlike i podjele među spolovima. Štoviše, ističe da je uvijek bolje i ugodnije imati mještovitu skupinu spašavatelja. „Neki dečki čak vele da se ne bi ni bavili speleologijom da nema djevojaka! Spašavanje im očito nije prioritet“, dodaje Ana uz smijeh.
S obzirom da se u GSS nitko ne može sam prijaviti, već nove članove prijavljuju stari, svaka se žena, kao uostalom i svaki muškarac, mora maksimalno potruditi kako bi bila zapažena po dobrim rezultatima u nekoj aktivnosti – speleologiji, alpinizmu, visokogorskom planinarstvu... Ključna je i volja da se pomogne drugima jer bit je GSS-a nesebično pomaganje svima u nevolji. GSS svakom članu uzima vrlo mnogo vremena, to je 24-satno dežurstvo koje iziskuje puno odricanja.
"Možda je i zato kod žena to ipak problematičnije jer vremenom steknu obitelj i djecu pa im je teže odvojiti se od njih nego muškima. Osim toga, ulaganje u svakog GSS-ovca dosta je skupo, tu su brojne terenske vježbe, škole.... A kad žena ode na porodiljni, Služba ostaje bez nje najmanje godinu-dvije, možda i više. Naravno, to je sve normalno", ističe Bakšić, no činjenica je da puno truda i novca tad ostane neiskorišteno jer članica nam nije dostupna".
Jedinu negativnu reakciju doživjela je na zagrebačkoj Katedrali. Vidno pijan muškarac prijetio je da će se baciti s vrha, a kad su mu se približili netko je rekao: „Evo ova će vam djevojka pomoći“. A on je vrisnuo: „Nemojte mi samo žene! Dosta mi ih je!“. "Maknula sam se jer je bilo očito da je imao problema upravo sa ženama", uz smiješak će Ana. Unatoč tome, zaključuje, žene unesrećenima pristupaju ipak malo suptilnije nego muškarci" i to je možda jedina razlika.
Socijalna pedagoginja koja voli mrak i vlagu
Speleologija je njezina životna ljubav i hobi već više od 20 godina. Obožava je jer to je "otkrivanje novoga". Na Zemlji je, objašnjava, vrlo malo mjesta na kojima ljudska noga još nije stupila, no zato je u speleologiji takvih lokacija puno više. "Prekrasan je osjećaj biti negdje prvi, znati da u toj jami nitko nikad nije bio prije vas... Priznajem, teško je shvatiti nas koji pod zemljom volimo provoditi sate i dane, nas koji uživamo u toj vlazi, u mraku". Ana je i prva žena koja se spustila na dno Lukine jame, najdublje jame u Hrvatskoj! Inače je po zanimanju socijalni pedagog i 20 je godina radila s maloljetnim delinkventima.