Najbolji nogometni trener na svijetu, kako mu tepaju mnogi, samo za Zaštitu otkriva da ne poznaje strah jer ga je Bog obdario ekstremnom hrabrošću, a boji se samo neimaštine, jer siromaštvo smatra jednom vrstom bolesti, priznaje da iznimno cijeni i zaštitare i policajce te poručuje da nam treba još više policije
[ Antun Krešimir Buterin ]
Umjesto duge najave, možda je najbolje samo kratko reći: Dame i gospodo – Ćiro!
Što za vas u životu znači, ili je značila, sigurnost?
Dopustite mi da odmah na početku razgovora za vaš cijenjeni časopis upozorim sve sugrađane koji imaju privilegiju živjeti u najljepšoj zemlji svijeta, da je naša sigurnost na visokoj razini. Sine moj, ne poznajem zemlju na svijetu – osim Švicarske – u kojoj je sigurnost tako velika kao u našoj Hrvatskoj. Istina, i kod nas ima ružnih stvari, ali su incidenti često patološke naravi i najčešće u obiteljskom okružju. To je potvrda da su naša policija, ali i zaštitari, koje nikako ne smijemo zanemariti, maksimalno spremni pomoći nam u svakom trenu. Njihova nazočnost na ulicama vrlo je važna za našu sigurnost. Nažalost, zbog gospodarskih problema koje je na ovom podneblju nazočno već dugo, policajci su u velikom deficitu, nema ih koliko bi ih trebalo biti. Uistinu ne razumijem, i to me jako brine, što ovako bogatu, lijepu i sigurnu zemlju nismo uredili tako da nam stanovnici riješe elementarna egzistencijalna pitanja.
Jeste li se možda zato prije desetak godina pojavili na predsjedničkim izborima kao nezavisni kandidat?
Tada sam doživio pravi debakl, no ljudi su reagirali onako kako je i bilo logično. Za njih sam ja nogometni trener i dali su mi do znanja da sam – samo to. I hvala Bogu da je tako. Sine moj, politika je zanat za koji moraš imati talent, afinitet i spoznaje o nečemu što je meni strano. A ja sam ipak samo nogometni trener i sva sreća da sam to na vrijeme shvatio. Budući da je statistika egzaktna nauka, ona mi apsolutno daje za pravo kad kažem da se u Hrvatskoj živi puno sigurnije nego u nizu drugih država.
U životu ste živjeli diljem svijeta. Gdje ste se osjećali sigurno, a gdje možda ipak ne tako sigurno?
Upravo to i govorim temeljem iskustva. Hrvatska je sigurna i dobro organizirana zemlja, a Hrvati su miroljubiv narod. Za uvjerenje da smo možda najsigurniji na svijetu dobivao sam dokaze gdje god živio, od Grčke i Irana do Kine, čak i u Francuskoj. Srećom, nikad nisam bio osobno ugrožen. Ali da sam kojim slučajem postao velika politička "faca", nikad ne bih dopustio da me se čuva. Nikad nisam imao potrebu za tjelohraniteljima. Jadan je onaj koji si počne utvarati da ga mora imati. Jer ako te netko hoće "roknut", nema tjelohranitelja koji će ga spriječiti. Taj ćete već nekako "roknuti". Bolje je biti pristupačan svima jer onda nitko nema želju da te dira.
Čega se u životu najviše bojite, što vas užasava?
Ne bojim se nikoga! Ja ne poznajem strah. Vjeruj mi, Bog me obdario ekstremnom hrabrošću. Osim toga, u životu ništa nikome nisam učinio na žao da bi netko imao potrebu meni napraviti zlo. To je poruka svima koji žele mirno spavati. Jedino se bojim neimaštine jer sam najveći dio života bio u materijalnim problemima. Zato sam se čitav život strašno borio da spriječim tu vrstu bolesti – jer je za mene siromaštvo doista jedna psihološka bolest. Mnogi kažu da je zdravlje važnije od svega, ali slušaj Ćiru: i najzdraviji čovjek bez para je bolestan. Užasno je kad djetetu ne možeš priuštiti osnovne stvari, i zato bih jako volio da svi naši ljudi prestanu imati te probleme. Ja kad nemam novac, psihički sam bolestan, spreman za psihijatriju!
Na SP-u u nogometu 1998., Hrvatska je osvojila fantastičnu broncu, a vi ste svijet osvojili noseći kapu francuskog policajca, kao potporu policajcu kojeg su pretukli huligani. Očito je da jako poštujete policiju. Jeste li i vi kao dijete htjeli biti policajac?
To si odlično detektirao! A sad ću ti otkriti divnu tajnu. Naime, ja sam zbilja bio policajac, ali samo 3-4 minute! Bilo je to 90-ih kad sam molio predsjednika Tuđmana da me postavi za policajca jer sam htio u zatvor strpati sve koji prodaju drogu. Kada se sa Šuškom dogovorio da mi idući dan donese značku, predsjednik mi kaže: "Eto, Gojko će to sutra srediti, dobit ćeš značku i postati policajac, ali ako to ikome kažeš, istog ćeš časa prestati biti policajac!" Kad smo stigli u sobu u kojoj su kartali dr. Šimunić i g. Rizvanbegović, ja im idiot odmah s vrata dobacim: "Sad ćete vi meni klavir svirat’". Čim je u sobu ušao Tuđman, Šimunić ga pita: "Zar će nas sada Ćiro hapsiti?" A Tuđman mi istog časa dovikne: "E više nisi policajac"! Dakle, i ja sam – kao i svako dijete – sanjao da ću biti policajac. I bio sam, te 3-4 minute, ha, ha!
Tjelohranitelja ne trebam jer stalno nosim pištolj za koji imam dozvolu. Kad bih nekoga ubio, znam da bih odmah ubio i sebe. Zato mi nije cilj pucati u ljude, nego samo u zrak – i mirna Bosna! Kod policije sam prošao sve testove – pucanje u trku, kolut naprijed i nazad...
Šalu na stranu, jako sam solidaran sa svim našim policajcima. U prometu se s njima ne svađam, već odmah vičem: "Kaznite me, dajte da platim koliko moram jer sam zaslužio". Srećom, nikad nisam učinio ništa drastično, to su obično kazne zbog mobitela, nevezivanja pojasa... Dok sam vozio skuter, zaustavio me jedan i pita: "Gdje vam je kaciga?". Velim mu: "Čovječe Božji, pa što će Bosancu kaciga!?" A on će: "Imate pravo, i ja sam Bosanac, al mene tjeraju da je nosim". S policajcima imam divan odnos i jako ih volim. Srećom, oni to osjećaju pa imaju razumijevanja za mene. Ne dao Bog da ih nema, iako bi ih trebalo biti još i više.
Najteže mi je u Švicarskoj. Imam vjerojatno najbrži auto u Hrvatskoj – Porsche turbo – koji troši 16-17 litara na 100 km. U Švicarskoj samo 10 jer tamo ne smiješ brzo voziti. Ako piše 60, ti znaš da ne smiješ više. Ako je 80, moraš 80. Oni su toliko bogati da na svakom "ćošku" imaju radare. Ne trebaju im policajci, jer radari sve snime, čak znaju i tko je vozio.
A što mislite o zaštitarima?
Zaštitari su u hrvatskom društvu postali neminovnost. Zato bih želio zahvaliti Zaštiti što mi omogućuje privilegiju da se putem vas obratim zaštitarima i pohvalim njihov rad. Osim toga, dopustite mi da pohvalim tvrtku Sokol Marić koja, koliko vidim, po kvaliteti usluge spada u sam svjetski vrh. Tvrtka ima oko 3000 zaštitara, i sve su to educirani i selekcionirani ljudi svjesni da je fizička intervencija zadnja crta obrane u rješavanju problema. Svim hrvatskim zaštitarima želim da i dalje uspješno eliminiraju emocije i da ne pokazuju mišiće tamo gdje postoji mogućnost konflikta, već da uvijek i najprije koriste glavu.
Kakav je osjećaj vas trenera i igrača kad – stojeći na terenu – vidite da na tribinama kreće tučnjava navijača s policijom ili drugim navijačima?
Užas, to poremeti sve! Ali znaš, sine, kad već pitaš za nasilje na stadionima, ja nisam pristalica represije. Vjerujem da našu mladost treba odgajati, da svi roditelji moraju puno više truda uložiti u kućni odgoj kao temelj svega. Oni moraju djecu usmjeravati kako im ne bi kući došla razbijenih glava... Djeca i mladi moraju se baviti športom, osobito kolektivnim športom koji mlade sociološki razvija u poželjnom smjeru.
Na stadionima sve više do izražaja dolazi tehnologija, pa je i Fifa sada najavila da na gol-crte uvodi kamere. Što mislite o tehnologiji u sportu?
Ona je pomoćno sredstvo. Nadam se da su oni koji su se opredijelili za tu vrstu pravičnosti, o tome dobro razmislili. Koliko je to primjenjivo, efikasno i koliko će to kompromitirati čar igre, pokazat će vrijeme koje je uvijek najmjerodavniji arbitar za sve.
S tehnologije na terenu skočimo na onu u kući. Štitite li vi svoj dom i obitelj sustavima tehničke zaštite?
Neću ti, sine, lagati, nemam ni kamere ni alarme. Osim toga, čak sam lopovima i javno rekao gdje držim ključeve. Samo sam ih molio da mi ne razbijaju vrata, ha, ha! Imali su na zidu sliku od 100.000 eura, a oni provalili i ukrali trenirku!
Možete li nam odati tajnu dobre obrane – gola, doma, obitelji, kuće?
Uvijek kritiziram svoje igrače kad ne brane svoj gol na život i smrt. Ne mogu zamisliti koji bi to frajer morao biti da mi uđe u kuću i napravi nered. Onaj tko se brani uvijek je u prednosti. Nije me sramota reći da sam sve donedavno osjećao objektivnu snagu da se mogu sa svakim potući, ali sad znam da više ne mogu.