Eugen Antić
Uući Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, cijela Hrvatska prisjeća se i slavi svoju višestoljetnu borbu za slobodu i opstojnost. Kroz burna stoljeća, na području današnje Hrvatske plele su se niti sudbine mnogih naroda i država, a hrvatski je narod često bio primoran boriti se za svoje mjesto pod suncem.
Od jadranske obale do panonskih ravnica, povijest je zabilježila niz ključnih sukoba i figura koje su odredile ne samo granice, već i identitet nacije. Bilo da se radilo o obrani od moćnih imperija ili unutarnjim borbama za prijestolje, svaki je izazov iznjedrio heroje, ali i tragične sudbine, ostavljajući iza sebe bogato nasljeđe koje i danas inspirira.
Dok svijet pamti Termopile ili Klidion, mi se s ponosom prisjećamo naših predaka, svih hrvatskih ratnika od stoljeća sedmog, čija je hrabrost i požrtvovnost utkana u same temelje naše slobode. Upravo je to dan za sjećanje na njihovu borbu, na generacije branitelja koji su neumorno stajali na braniku domovine. Upoznajmo se s nekima od tih epskih priča koje su utkane u temelj hrvatske državnosti, prisjećajući se da je žrtva naših prethodnika putokaz za budućnost i inspiracija za najvažniju bitku novije povijesti – Domovinski rat, u kojem je napokon izvojevana konačna sloboda i samostalnost.
Kralj Tomislav i hrvatsko-bugarska bitka: Ujedinitelj i pobjednik
Početak 10. stoljeća svjedočio je usponu moćnog Kraljevstva Hrvatske pod vodstvom kralja Tomislava, figure koja je snažno obilježila rano razdoblje hrvatske državnosti.
Upravo se njemu pripisuje slavna pobjeda u hrvatsko-bugarskoj bitci koja se dogodila oko 926. ili 927. godine. Tomislavova vojska, koja je u ovom sukobu pomagala Bizantu, uspjela je poraziti snage bugarskog cara Simeona I., vladara koji je tada bio na vrhuncu svoje moći i ekspanzije. Iako točan ishod bitke i njezina lokacija nisu do kraja razjašnjeni u svim povijesnim izvorima, neki spominju i bosansko zaleđe, njezina je važnost za očuvanje hrvatske neovisnosti i granica bila nemjerljiva. Ova pobjeda nije samo potvrdila hrvatsku državnost i vojnu moć, već je i pridonijela ujedinjenju hrvatskih zemalja, što je rezultiralo i priznanjem Kraljevine Hrvatske od strane Pape. Tomislav, kao prvi hrvatski kralj, ostao je zapamćen kao ujedinitelj i pobjednik koji je postavio čvrste temelje srednjovjekovne hrvatske države.
Zvonimir: Kralj mira, moći i tragičnog kraja
Jedanaesto stoljeće predstavljalo je razdoblje jačanja Kraljevine Hrvatske, a na njezinu je čelu stajao kralj Zvonimir, vladar koji je svojom mudrom politikom učvrstio vlast i sklopio
važne saveze. Njegova je vladavina kulminirala krunidbom 1075. godine u Solinu, čime je dodatno potvrđen međunarodni položaj Hrvatske. Zvonimirovo razdoblje često se smatra
vrhuncem srednjovjekovne hrvatske državnosti. Ipak, unatoč njegovoj moći i diplomatskim uspjesima, Zvonimirova je smrt ostala obavijena velom tajne i legende.
Najpoznatija anegdota, duboko ukorijenjena u narodnu predaju, govori o njegovoj smrti na saboru, navodno na Kosovu polju kod Knina, gdje su ga ubili hrvatski plemići koji su se
protivili njegovim namjerama da povede vojsku u križarski rat. Povezano s tim, narodna predaja prepričava i njegovo "prokletstvo" hrvatskom narodu: "dabogda nikad ne imali
vladara roda svoga," što je često tumačeno kao proročanstvo o kasnijem gubitku hrvatske samostalnosti. Zvonimir tako ostaje figura s aurom moći i mudrosti, ali i tragičnog kraja
koji je, u narodnoj svijesti, doveo do propasti narodne dinastije.
Bitka na Gvozdu i kralj Petar Svačić: Posljednji hrvatski narodni kralj
Dvanaesto stoljeće donijelo je Kraljevini Hrvatskoj dramatične izazove, posebno nakon izumiranja narodne dinastije Trpimirovića. Borbe za nasljedstvo hrvatskog prijestolja kulminirale su sukobom s ugarskim kraljem Kolomanom. Odlučujuća bitka odigrala se 1097. godine na planini Gvozd, danas poznatoj kao Petrova gora. U toj je bitci kralj Petar Svačić, posljednji hrvatski vladar iz narodne dinastije, herojski poginuo braneći hrvatsku neovisnost od Kolomanovih nadirućih snaga. Njegova smrt označila je kraj samostalne hrvatske države pod narodnim vladarima i početak personalne unije s Ugarskom, formalizirane spornom Pactom Conventa iz 1102. godine. Kralj Petar Svačić ostao je duboko ukorijenjen u nacionalnom sjećanju kao simbol nepopustljive borbe za hrvatsku samostalnost i suverenitet.
Nikola Šubić Zrinski i Sigetska bitka: Herojska žrtva za Europu
Šesnaesto stoljeće bilo je razdoblje intenzivne osmanske ekspanzije, koja je nakon pada Mađarske izravno prijetila Beču i srcu Europe. U tom je kontekstu Sigetska bitka 1566. godine postala jedna od najpoznatijih i najherojskijih obrana u povijesti. Nikola Šubić Zrinski, hrvatski ban i vojskovođa, s malobrojnom posadom junački je branio tvrđavu Siget od goleme osmanske vojske predvođene samim sultanom Sulejmanom Veličanstvenim. Unatoč znatnoj brojčanoj nadmoći neprijatelja, Zrinski i njegovi branitelji odbijali su predaju. U posljednjem, herojskom jurišu, s preostalim je suborcima izjurio iz utvrde u sigurnu smrt. Iako je Siget na kraju pao, opsada je bila pirova pobjeda za Osmanlije, budući da je tijekom nje preminuo i sam sultan Sulejman, što je rezultiralo prekidom daljnjeg prodora turske vojske prema Beču. Nikola Šubić Zrinski ostao je zauvijek upamćen kao simbol hrvatske i europske obrane od osmanskih osvajača, često
nazivan "hrvatskim Leonidom" zbog svoje nesebične žrtve.
Bitka kod Siska: Prekretnica u borbi protiv Osmanlija
Krajem 16. stoljeća, osmanski pritisak na hrvatske zemlje dosegao je vrhunac, s neprestanim pokušajima zauzimanja Siska, ključne utvrde koja je branila prilaz srednjoj Europi. Dana 22. lipnja 1593. godine dogodio se događaj koji je označio prekretnicu u višestoljetnoj borbi. Združene snage hrvatskih, kranjskih i koruških branitelja, pod vodstvom bana Tome Erdődyja i uz značajnu ulogu sisačkog kapetana Blaža Đuraka, ostvarile su veliku pobjedu nad osmanskom vojskom Hasan-paše Predojevića kod Siska. Njezin je značaj bio ogroman, ne samo vojni, već i moralni. Nakon veličanstvene pobjede, dok je bojno polje još odjekivalo jekom borbe, ban Toma Erdődy glasno je uskliknuo: "In Deo vici!" ("U Bogu pobijedih!"). Taj usklik, prožet vjerom i trijumfom, odjekuje kroz hrvatsku povijest do današnjih dana, simbolizirajući ne samo trijumf u toj konkretnoj bitki, već i duboku duhovnu snagu koja je inspirirala borbu za opstanak. Ova je bitka bila prva
velika i odlučujuća pobjeda kršćanskih snaga nad Osmanlijama na europskom tlu nakon dugo vremena, te je zaustavila njihov daljnji prodor prema zapadu, dajući ogroman poticaj
svim europskim zemljama.
Kroz povijest hrvatskih bitaka, kraljeva i vojskovođa, jasno se ocrtava slika naroda koji je neumorno branio svoju opstojnost i identitet. Od Tomislavove pobjede koja je učvrstila mladu kraljevinu, preko Zvonimirove vladavine i tragičnog kraja koji je postao dio nacionalnog mita, do Petrove žrtve za neovisnost, te Zrinskog i pobjednika kod Siska, bana Tome Erdődyja i kapetana Blaža Đuraka, koji su bili bedem Europe – svi oni svjedoče o iznimnoj otpornosti i strateškoj vještini.
Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, s ponosom se prisjećamo svih tih generacija ratnika – od prvih kneževa i kraljeva do heroja Domovinskog rata – čija je neizmjerna hrabrost i žrtva utrla put slobodnoj, neovisnoj i suverenoj Hrvatskoj. Njihova povijest, satkana od bezbrojnih borbi i pobjeda, ali i teških poraza, ujedno je i priča o nezaustavljivoj težnji za samostalnošću koja je svoj vrhunac dosegla u blistavoj Oluji.
Ove priče nisu samo lekcije iz vojne povijesti, već i duboki uvid u formiranje hrvatskog nacionalnog bića, podsjetnik na cijenu slobode i važnost hrabrosti u obrani vlastite domovine i kulture. Njihova baština vječni je poticaj za čuvanje i izgradnju domovine, s dubokom zahvalnošću svima koji su je branili.
U borbi za tu slobodu, nebrojeni su kraljevi, knezovi, vitezovi, plemići, banovi, časnici, dočasnici, vojnici i branitelji položili svoje živote. No, jednako tako, moramo se prisjetiti i mnogih koji su dali svoje udove, pretrpjeli teške tjelesne rane, ili nosili nevidljive, ali duboke duševne ožiljke rata do kraja svojih života. Svima njima, svakom pojedincu koji je na bilo koji način pridonio obrani i stvaranju slobodne Hrvatske, za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, moramo se s dubokim poštovanjem pokloniti. Njihova baština vječni je poticaj za čuvanje i izgradnju domovine, s dubokom zahvalnošću svima koji su je branili.