Izvor: Kristyna Foltynova
Rusija je 2020. godine zauzela treće mjesto na svijetu po broju CCTV kamera na svom teritoriju. Zemlja je također uložila milijune dolara u softver za prepoznavanje lica i pokrenula jedan od najopsežnijih svjetskih nadzornih sustava u Moskvi.
Iako vlasti kažu da će ovo povećati javnu sigurnost i pomoći u borbi protiv pandemije koronavirusa, aktivisti za ljudska prava izrazili su zabrinutost zbog nedostatka propisa i mogućih kršenja privatnosti podataka.
Kako Rusija stoji u usporedbi s drugim zemljama?
Prema nedavnom istraživanju informativno-analitičke agencije TelecomDaily, u Rusiji je 2020. bilo više od 13 milijuna CCTV kamera. Više su imale samo Kina i Sjedinjene Države - 200 milijuna, odnosno 50 milijuna. Kada je riječ o broju kamera na 1.000 ljudi, Rusija je također zauzela treće mjesto, nakon Sjedinjenih Država i Kine.
Više od polovice kamera u Rusiji (gotovo 8 milijuna) postavile su komercijalne organizacije s ciljem zaštite imovine. Otprilike jedna trećina (gotovo 4,5 milijuna) djelovala je u školama, bolnicama i vladinim institucijama. Oni su financirani iz državnog proračuna. Ostatak kamera (oko 1,1 milijun) postavili su pojedinci, navodi se u studiji.
Prethodne studije (npr. CompariTech i PreciseSecurity.com) otkrile su da Rusija nije izvještavala podatke o kamerama u svim svojim gradovima, što je kompliciralo usporedbe s drugim zemljama. Unatoč tome, otkriveno je da je u Moskvi bilo instalirano 193 000 kamera, a u Sankt Peterburgu 55 000 u 2019. Oboje su se svrstali među 50 najgledanijih gradova svijeta: Moskva je imala 15,4 kamere na 1.000 ljudi (br. 29), dok je St. Peterburg je imao 10,1 kamere na 1000 ljudi.
Zašto se koriste CCTV kamere?
Vlasti mnogih zemalja vjeruju da CCTV kamere mogu smanjiti kriminal, povećati javnu sigurnost ili pomoći u prometnim situacijama. S druge strane, postoji ozbiljna zabrinutost zbog privatnosti ljudi u javnim prostorima i o tome hoće li se podacima s kamera sigurno rukovati.
Godine 2020. pandemija koronavirusa donijela je novu perspektivu problemu, budući da je nekoliko zemalja počelo koristiti visokotehnološki nadzor kako bi osiguralo da ljudi ostanu kod kuće ako im je određena karantena. Primjerice, ljudi u Hong Kongu trebali su nositi karantensku narukvicu, a podaci o lokaciji telefona koristili su se za praćenje kretanja pacijenata u Južnoj Koreji.
Nakon nekoliko godina testiranja, Rusija je u siječnju 2020. pokrenula sustav za prepoznavanje lica. Više od 100 000 kamera koje su već bile instalirane u Moskvi bilo je opremljeno ovom tehnologijom.
Slijedom toga, na početku pandemije Rusija je imala uspostavljen sustav koji je vlastima omogućio da nadgledaju poštuju li ljudi karantenska pravila. Prema nekim izvješćima, kamere su mogle prijaviti "prekršitelje" čak i kad su samo na nekoliko minuta napuštali domove kako bi odnijeli smeće.
Kako funkcionira prepoznavanje lica?
Moskva je 2019. godine potrošila više od 53 milijuna dolara na hardver za tehnologiju prepoznavanja lica. Prema nedavnom izvještaju MBH Media, ured gradonačelnika Moskve potrošio je 2020. još 35 milijuna dolara. Najveći dio proračuna (približno 19 milijuna dolara) otpao je na moskovski metro, koji bi u oko jedne četvrtine svojih vagona trebao imati osam kamera. Ostala sredstva namijenjena su sustavima za prepoznavanje lica za tramvaje i autobuse, rješenjima za pohranu podataka i održavanju.
U lipnju 2020. Rusija je potpisala ugovor za sustav prepoznavanja lica zloslutno nazvan "Orwell" za sve svoje škole - ukupno više od 43 000. Prema vlastima, to je učinjeno radi praćenja kretanja djece i prepoznavanja potencijalnih stranaca u školskim prostorijama u nastojanju da se poveća sigurnost.
Tri mjeseca kasnije najavljeno je da će diljem Rusije biti instalirani dodatni sustavi za prepoznavanje lica. Osim Moskve, još 10 gradova trebalo bi imati kamere u javnim prostorima i na ulazima u stambene zgrade. Potpuni popis gradova nije otkriven, ali dužnosnici su rekli da bi u Nižnjem Novgorodu, na primjer, trebalo biti instalirano oko 3000 kamera.
Ruska policija također navodno razvija sustav koji bi ljude prepoznavao po tetovažama, šarenicama, glasu ili pokretima tijela. Prepoznavanjem hoda može se prepoznati osoba udaljena čak 50 metara, i to čak i kada nije okrenuta prema kameri. Analizira hod osobe prema duljini koraka, kutu stopala ili pokretu ruku i ne može se lako prevariti.
Kako se sve tehnologije nadzora u velikoj mjeri oslanjaju na baze podataka, Rusija želi stvoriti centraliziranu banku otisaka prstiju, slika lica i drugih biometrijskih podataka. Baza podataka prikupljala bi podatke o Rusima i strancima. Plan je razviti ga u sljedeće tri godine.
Što Rusi misle o videonadzoru?
Otkako je u Moskvi pokrenut sustav za prepoznavanje lica, bilo je izvještaja o navodnom curenju podataka. Na primjer, organizacija za digitalna prava Roskomsvoboda dokumentirala je nekoliko slučajeva stanovnika Moskve čiji su podaci bili dostupni za internetsku prodaju. Volonterka Roskomsvobode Anna Kuznetsova navodno je uspjela dobiti podatke od 79 moskovskih kamera, uključujući njezine osobne podatke. Podnijela je tužbu protiv moskovskog Odjela za informacijsku tehnologiju.
Međutim, čini se da su Moskovljani podijeljeni u svojim mišljenjima što se tiče videonadzora. Nekih 47 posto ima prilično pozitivne osjećaje, rekavši da će se kamere boriti protiv kriminala i osigurati veću sigurnost, dok 42 posto ima prilično negativne osjećaje. Uglavnom su zabrinuti da bi sustav mogao prekršiti njihovu slobodu. Neki ispitanici također su vjerovali da su kamere nepotrebne i bacaju novac.
Iako se korištenje sustava za prepoznavanje lica može činiti opravdanim tijekom globalne pandemije, skupine za zaštitu zatražile su propise kako bi se osiguralo da su ove mjere privremene, razmjerne trenutnoj situaciji i da se ne koriste u podle svrhe. Na primjer, vlasti u Rusiji, Bjelorusiji ili drugim represivnim zemljama mogle bi upotrijebiti takvu tehnologiju za identificiranje sudionika antivladinih prosvjeda.
I Human Rights Watch i Amnesty International primijetili su kontinuirano pogoršanje ljudskih prava u Rusiji. Ostaje pitanje: je li Rusija nakon završetka pandemije sposobna pronaći pravi balans između sigurnosnog nadzora i zaštite privatnosti ljudi?