Uvođenje „imunitetnih putovnica“ moglo bi ozbiljno ugroziti privatnost građana

Prema većini prijedloga, taj dokaz bio bi pohranjen na digitalnom tokenu na mobilnom telefonu. No takve putovnice bile bi prijetnja privatnosti i informacijskoj sigurnosti. One bi činile značajan korak prema sustavu nacionalne digitalne identifikacije koja bi se mogla koristiti za prikupljanje i pohranjivanje naših osobnih informacija te za praćenje naših lokacija. Iako se putem imunitetnih putovnica želi pomoći u borbi protiv koronavirusa, malo je dokaza koji pokazuju da bi se to doista i postiglo.

S druge strane, uopće ne postoji test koji bi pokazao je li osoba imuna na COVID-19. Ono što postoji jest test za antitijela, no i dalje se ne zna jesu li ljudi s antitijelima imuni na virus. Također, pojavilo se mnogo testova čija se autentičnost nije potvrdila, a čak ni kod provjerenih testova rezultati nisu uvijek 100 posto točni. Stoga se takav sustav ne bi trebao pokrenuti barem dok se ne omoguće određeni mehanizni za osporavanje rezultata koji bi bili dostupni ljudima koji smatraju da su rezultati njihovog testa bili pogrešni. Slični problemi već postoje, a vezani su uz liste zabrane letenja nastale nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine. Jednom kada se dođe na tu listu, vrlo teško je maknuti se s nje, čak i kada je u pitanju greška.

Problem s imunitetnim putovnicama nije samo medicinski već i etički. Pristup testiranju na COVID-19 i testiranju na antitijela nije jednak za sve te postoje brojni izvještaji o ljudima koji su se pokušali testirati strahujući da su zaraženi, ali nisu uspjeli. Istraživanja su pokazala da su manje šanse da Afroamerikanci budu testirani prije nego završe na hitnoj, za razliku od bijelca, Azijata ili Hispanaca. Osim toga, testiranja koja provodi Verily zahtjevaju od ljudi da imaju pametni telefon i Google račun. Tako su stanovnici distrikta Tenderloin u San Franciscu, jedne od najsiromašnijih gradskih četvrti, bili odbijeni jer nisu imali mobitele. To pokazuje da bi uvođenje imunitetnih putovnica koje bi bile pohranjene na mobitelima, samo dodatno pojačalo rascjep između bogatih i siromašnih, kao što bi i ograničilo kretanje potonjih. Osim toga, moglo bi se dogoditi da se ljudi namjerno zaraze bolešću ne bi li nakon prebolijevanja postali imuni i bili u mogućnosti naći posao. Slično se dogodilo 1850-ih sa žutom groznicom.

Pokušaj uvođenja ovakvih putovnica uglavnom se zasniva na obećanjima o tehnološkim rješenjima za javnozdravstvenu krizu. Tako npr. prijedlog zakona u Kaliforniji predviđa upotrebu blockchain tehnologije za pomoć pri provođenju ove ideje. Zagovornici tog pristupa vide svijet u kojem se ne može proći kroz vrata na radnom mjestu, u školi ili restoranu, dok vratar ne skenira našu vjerodajnicu. Ovaj se digitalni sustav lako može proširiti ne samo da se provjerava nečiji status imuniteta, nego i bilo koji drugi dio osobnih podataka koje vratar može smatrati relevantnima, poput starosti, trudnoće, HIV statusa ili kriminalne povijesti. Sustav se također može prilagoditi tako da dokumentira ne samo status određene osobe, već i kad je ta osoba prošla kroz vrata koja zahtijevaju dokaz takvog statusa. Svi podaci takvih prolazaka mogli bi se skupiti u jednu bazu podataka. To bi bio zabrinjavajući korak prema digitalnoj nacionalnoj identifikaciji, koja bi mogla stvoriti nove načine digitalnog praćenja kretanja i aktivnosti pojedinaca.

Dokumentacija digitalnog formata također donosi rizik podnošenja takve dokumentacije različitim organima vlasti. Predaja telefona policiji, otključanog ili ne, uključuje značajne rizike i potencijalnu zlouporabu ovlasti od strane policije. Nadalje, zahtijevanje da ljudi pohranjuju svoje rezultate medicinskih ispitivanja u digitalnom obliku izložilo bi pojedince riziku od kršenja privatnosti i potencijalno omogućilo lakši pristup tim podacima od strane trećih osoba. No to nije novost jer su se ove vrste kršenja događale u prošlosti kada su medicinske informacije digitalizirane i prikupljene. Prošle godine je, na primjer, baza podataka o HIV-u u Singapuru procurila osobne podatke više od 14.000 pojedinaca zaraženih HIV-om. Iz ovakvih grešaka je potrebno učiti kako bi se omogućilo da tehologija olakša život ljudima, umjesto da stvara nove sigurnosne rizike.