Eugen Antić
Pitanje koje je javnosti postavila udruga Ranger – Čuvari prirode Karlovac naizgled je jednostavno: treba li Hrvatskoj zelena policija? No iza njega stoji znatno kompleksniji problem. Hrvatska već ima čuvare prirode, policiju, inspekcijske službe, lovočuvare, ribočuvare, šumare, veterinare, vatrogasce, HGSS i sustav civilne zaštite. Istodobno, država već nekoliko godina najavljuje ustroj Hrvatske rendžerske službe kao neovisnog i teritorijalno širokog tijela s jasnim autoritetom na terenu. Zato pravo pitanje više nije treba li nam „zelena policija“, nego treba li Hrvatskoj novi, objedinjeni sustav terenske sigurnosti prirode i okoliša.
Anketa karlovačkih Rangera iznimno je zanimljiva jer dolazi izravno s terena. Ova udruga godinama obilazi šume i rijeke, čisti divlja odlagališta, provodi ekološke akcije i razvija sustav vlastitih ekoloških patrola. U svojoj anketi Rangeri ne pitaju samo treba li nekome podijeliti značke i uniforme, već otvaraju raspravu o tome kako bi takav sustav trebao izgledati, što bi nadzirao i kako bi surađivao s postojećim službama. Na njihovu se popisu obuhvaćenih područja nalaze divlja odlagališta i opasni otpad, onečišćenje vode, tla, mora i otoka, zaštita divljih životinja, borba protiv zlostavljanja i napuštanja, nadzor zaštićenih područja, prevencija požara te edukacija građana. To je koncept daleko širi od klasičnog rendžera koji obilazi samo nacionalni park.
Pritom je ključno naglasiti da ideja nije ostala samo na građanskoj inicijativi. Još u svibnju 2024. godine, na sjednici saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode, službeno je izviješteno o pokretanju inicijative za ustroj Hrvatske rendžerske službe. Prema predstavljenom modelu, služba bi djelovala na području cijele države, s posebnim naglaskom na zaštitu Jadrana i akvatorija. Dakle, i civilni sektor i država prepoznali su isti gorući problem: tko će biti stalno prisutan na terenu kada se priroda nađe pod pritiskom čovjeka?
Tko danas čuva prirodu i gdje nastaje problem?
Hrvatska već ima čuvare prirode čije ovlasti prema Zakonu o zaštiti prirode nisu male. Oni mogu provjeravati identitet, izdavati upozorenja i zapovijedi, pregledavati osobe, prtljagu, vozila i plovila, privremeno ograničiti kretanje i osigurati mjesto događaja. Također imaju zakonsko pravo naplaćivati novčane kazne, oduzimati protupravno prisvojene dijelove prirode i sredstva prekršaja te podnositi kaznene i prekršajne prijave.
Međutim, ključni je problem u tome što je čuvar prirode vezan uz javnu ustanovu koja upravlja točno određenim zaštićenim područjem. Sustav nije organiziran kao jedinstvena nacionalna služba koja svakodnevno patrolira cijelim državnim teritorijem. A Hrvatska nisu samo nacionalni parkovi i parkovi prirode. Divlja odlagališta, ilegalno vađenje šljunka, krivolov, zagađenje poljoprivrednog zemljišta ili odlaganje otpada u skrovitim uvalama događaju se izvan zaštićenih zona. Upravo je ta svakodnevna, sustavna prisutnost na terenu siva zona koja nedostaje sadašnjem sustavu.
Rendžer kao oči i uši sustava
Kada bi se Hrvatska rendžerska služba uspostavila na najavljeni način, njezina primarna svrha ne bi bila zamjena za policiju ili inspekciju. Njezina najveća vrijednost leži u tome da prva detektira i dokumentira problem. Rendžer bi na terenu prvi uočio ilegalni otpad, onečišćenje, krivolov ili bespravnu gradnju. Umjesto spornih i sporih dojava građana koje kruže od institucije do institucije, educirani bi rendžer odmah osigurao lokaciju, prikupio dokaze i alarmirao nadležnu službu. On nije konkurencija policajcu, već njegova produžena ruka na terenu.
Pravne ovlasti, oružje i europski modeli
Tu dolazimo do najosjetljivijeg dijela: gdje završava nadležnost rendžera, a počinje policija? Ako govorimo samo o obilasku terena i edukaciji, pravnih prepreka nema. No ako služba dobije pravo pretraživanja vozila, zadržavanja osoba ili uporabe sredstava prisile, ulazimo u sferu javnih ovlasti i policijskih ovlasti. To otvara pitanje tko će školovati i nadzirati rendžere, kakav će status oni imati u državnoj službi te hoće li i pod kojim uvjetima nositi oružje.
Hrvatska pri oblikovanju ovog sustava ne mora izmišljati nova rješenja jer europska praksa nudi nekoliko uspješnih modela. U Italiji je 2016. dotadašnja državna šumarska služba (Corpo Forestale dello Stato) integrirana u sklopu Carabiniera, dok Španjolska koristi SEPRONA-u (Servicio de Protección de la Naturaleza) kao specijaliziranu jedinicu unutar Guardia Civil. Portugal koristi SEPNA (Serviço de Proteção da Natureza e do Ambiente) službu u sklopu Nacionalne republikanske garde, dok Izrael ima Green Police (Sayeret HaYarok) kao provedbeno tijelo Ministarstva zaštite okoliša. Svim je ovim modelima zajednički isti zaključak: zaštita okoliša više nije samo ekološko, nego prvoklasno sigurnosno pitanje.
Okolišni kriminal više nije sitni prekršaj
Ovu tezu potvrdila je i Europska unija donošenjem Direktive EU 2024/1203 o zaštiti okoliša putem kaznenog prava. Direktiva strože definira kaznena djela i propisuje oštrije sankcije. Onaj tko ilegalno odlaže opasni otpad ili narušava ekosustav više nije netko tko je samo bacio smeće gdje nije smio, nego počinitelj okolišnog kriminala. Zato budući rendžer ne smije biti samo čovjek s dalekozorom, nego visoko educirani terenski operativac opremljen modernom tehnologijom poput dronova, termalnih kamera, GIS sustava i videonadzora.
Ljudski potencijali i uloga zaštitarskog sektora
Za industriju privatne zaštite ova tema otvara ključno pitanje operativne suradnje javnog i privatnog sektora. Dok državne službe moraju zadržati monopol na primjenu javnih ovlasti i prisile, privatna zaštita postaje nezamjenjiv partner upravo kroz napredna rješenja tehničke zaštite prilagođena izvanurbanim područjima, šumskim kompleksima, vodotocima i teško pristupačnim terenima. Specijalizirani autonomni videoanalitički sustavi, termovizijske i opticno-elektroničke kamere velikog dometa s napajanjem na solarnu energiju, autonomne bespilotne letjelice za izviđanje te pametni senzori pokreta i onečišćenja omogućuju kontinuirani nadzor prostranih područja u kojima je stalna fizička prisutnost čovjeka nemoguća. Povezivanjem tih tehnoloških rješenja sa centralnim dojavnim sustavima (CDS) i rendžerskim terenskim timovima stvara se sustav ranog upozoravanja i brze reakcije na bespravnu gradnju, odlaganje otpadnih tvari ili krivolov.
Kad je riječ o kadrovima, najteži zadatak bit će pronaći prave ljude. Prijedlog karlovačkih Rangera da se u sustav uključe educirani volonteri, biolozi, šumari i vatrogasci ima smisla, uz uvjet da se jasnim linijama razdvoje volonterske aktivnosti od profesionalnih postupanja. Dodatno, u proljeće 2026. godine istaknuta je inicijativa da se u ovaj sustav uključe pirotehničari koji nakon završetka razminiranja Hrvatske ostaju bez posla. Riječ je o ljudima s dugogodišnjim iskustvom rada na zahtjevnom terenu, procjene rizika i provođenja strogo definiranih procedura, što je resurs koji bi bilo šteta ne iskoristiti. Također, reformom sustava civilne zaštite od 2026. godine omogućeno je da obveznici na prizivu savjesti kroz civilnu službu prolaze obuku za zaštitu okoliša i spašavanje, čime se stvara dodatna baza operativne podrške na terenu.
Umjesto nove policije – Zelena sigurnosna mreža
Treba li Hrvatskoj „zelena policija“? Ako pod time podrazumijevamo još jednu tromu birokratsku strukturu s novim značkama i odorama, čiji bi se rad na terenu sveo na pasivno prebacivanje odgovornosti i izbjegavanje zamjeranja lokalnim moćnicima – po dobro poznatom mentalitetu žandarskog narednika Mile Vrbice iz kultne serije Kuda idu divlje svinje koji gleda kako da ne ozebe i ništa ne radi dok plaća ide – odgovor je jednoznačno ne. No ako govorimo o operativnoj, profesionalnoj i moderno opremljenoj terenskoj službi koja povezuje zaštitu prirode, okoliša i sigurnosti građana, odgovor je neophodno da.
Hrvatska već ima sve potrebne elemente: čuvare prirode, policiju, inspekcije, vatrogasce, HGSS, šumare i civilnu zaštitu. Ono što nedostaje jest povezujuća karika na terenu. Prirodu više ne možemo štititi samo postavljanjem tablica s upozorenjima. Šume, rijeke i more postali su prostor u kojem se isprepliću klimatski rizici, požari, bespravna gradnja i okolišni kriminal. Hrvatskoj možda ne treba klasična zelena policija, nego zelena sigurnosna mreža u kojoj će rendžeri biti njezine oči na terenu, inspekcija pravni mehanizam, policija komponenta prisile, a moderna tehnologija njezin produženi vid. Pravo pitanje stoga glasi: tko danas čuva Hrvatsku kada izađemo iz gradova i zakoračimo u prirodu?