Eugen Antić
Čitajući nedavni članak o "najpoznatijim oružanim prepadima na banke u Hrvatskoj koji su završili krvavim pucnjavama", preplavila me bujica emocija – teška mješavina sjete, jeze i one poznate, tihe tuge. Te priče, iako možda za mnoge predstavljaju samo novinske naslove, u industriji privatne i javne sigurnosti pogađaju dublje, osobnije, bolnije. Jer iza svake statistike, iza svake crne kronike, stoje stvarni ljudi, stvarne žrtve i neizbrisive rane. To nisu samo događaji – to su podsjetnici na krhkost sigurnosti i cijenu koju za nju plaćamo. I tada se s pravom zapitamo: je li sigurnost doista preskupa, ili tek neprocjenjiva?
Svaka od tih situacija nosi svoju tragičnu priču – bilo da se radi o izgubljenim životima, dubokim traumama preživjelih i njihovih obitelji, ili trajnim posljedicama koje osjećaju čitave zajednice. Nisu pogođeni samo zaštitari i policajci; tu su i zaposlenici financijskih institucija, kao i građani koji su se slučajno zatekli usred oružanih prepada. Sigurnost nije samo tehnički izazov, niti puki skup procedura – ona je, prije svega, duboko humanitarna odgovornost. I upravo u ovim teškim, krvavim epizodama naše povijesti ta se odgovornost pokazuje u svoj svojoj težini i važnosti.
Težak posao u nevidljivoj sjeni
Biti zaštitar nije samo posao – to je poziv koji traži mnogo više od fizičke spremnosti. Traži mentalnu čvrstoću, hladnu glavu pod pritiskom i sposobnost donošenja ključnih odluka u djeliću sekunde. Unatoč tome, uloga zaštitara često je nepravedno zanemarena. Očekuje se da budu prva crta obrane u kriznim situacijama, a pritom su nerijetko suočeni s nedostatkom opreme, ograničenim resursima i nedovoljnom institucionalnom podrškom.
Dramatični događaji ispred poslovnice Erste banke u Splitu nedavno su nas još jednom podsjetili na nepredvidivost i silinu kriznih trenutaka. U toj pucnjavi, u kojoj je smrtno stradao stariji razbojnik i poznati kriminalac, ključnu su ulogu odigrali jedan zaštitar i dvije policajke koje su se slučajno zatekle u blizini. Ovaj slučaj otvara važna pitanja – o realnim očekivanjima koja postavljamo pred ljude u takvim trenucima, ali i o hrabrosti i prisebnosti koja tada postaje presudna.
Čitati o napadima u kojima su izgubljeni nevini životi znači suočiti se s boli brojnih pojedinaca koji su se našli oči u oči s opasnošću – često riskirajući vlastite živote kako bi zaštitili tuđe. Ipak, svakodnevica zaštitara uglavnom ostaje skrivena javnosti. Njihova hrabrost, njihovi strahovi i svakodnevni izazovi rijetko dolaze u fokus. A upravo se u toj tišini svakodnevice skriva veličina njihova poziva.
Jesmo li danas sigurniji?
Tijekom posljednjih desetljeća svijet privatne zaštite značajno se mijenjao. Danas raspolažemo naprednijom tehnologijom, čvršćim regulativama i većom sviješću o važnosti sigurnosti. No, unatoč tom napretku, brojni izazovi ostaju neriješeni. Nedostatak osnovnih sredstava prisile – poput lisica ili paprenog spreja – i dalje je predmet rasprave, jer iako su ta sredstva zakonom odobrena, zaštitari ih u praksi još uvijek nemaju na raspolaganju. Slično tome, tehnološke mogućnosti poput aplikacija za prijavu incidenata u stvarnom vremenu, pametnih nadzornih sustava s AI analitikom i moderne zaštitne opreme i dalje ostaju nedovoljno iskorištene u svakodnevnom radu.
U Hrvatskoj se još uvijek, u mnogim slučajevima, oslanjamo na papirnate evidencije i zastarjele sigurnosne protokole. U takvom kontekstu, zaštitarska industrija često se nađe između čekića i nakovnja – s jedne strane suočena s regulatornim ograničenjima, a s druge s javnom percepcijom koja rijetko prepoznaje složenost i odgovornost ovog posla.
I upravo zato se nameće važno pitanje: jesmo li, kao društvo, učinili dovoljno da podržimo one koji nas štite?
Nedavni slučaj u Splitu, gdje su zaštitar i dvije policajke pravovremenom reakcijom spriječili veću tragediju, podsjeća nas na ključnu ulogu koju ti ljudi imaju. No što se događa nakon što adrenalin splasne, a heroji današnjice nestanu iz fokusa javnosti? Tko tada brine o njima? Gdje su sustavi psihološke podrške, primjerene plaće i dostojni radni uvjeti koji bi trebali biti pravilo, a ne iznimka?
Pouke iz prošlosti za sigurniju budućnost
Prisjećanje na ove krvave epizode iz naše povijesti nije samo retrospektiva – nemamo ni tu povlasticu da ih zaboravimo. One su poziv na promišljanje i akciju. Važno je učiti iz prošlosti kako bismo oblikovali sigurniju budućnost. To znači ulaganje u edukaciju i obuku zaštitara, osiguravanje boljih uvjeta rada te jačanje svijesti javnosti o njihovoj ulozi.
Iako često ostaju u sjeni svakodnevice, pripadnici sektora privatne sigurnosti u ključnim trenucima postaju prva linija obrane – tiha snaga koja stoji između kaosa i reda. Njihova prisutnost nije uvijek vidljiva, ali njezin značaj postaje neupitan onda kada je najpotrebniji.
Zato, kao društvo, ne smijemo ovisiti o sreći. Moramo stvarati sustav koji se temelji na jasnoj podršci, priznatom dostojanstvu i osnaženim uvjetima za one koji svakodnevno preuzimaju rizik zbog naše sigurnosti. Jer pravi heroji ne trebaju plašt ni simbol "S" na prsima – dovoljno je ono što nose: uniforma, amblem, i nepokolebljiva odlučnost. U tišini, bez aplauza, oni obavljaju jedan od najtežih i najvažnijih zadataka – čuvaju naše živote i našu imovinu.