U Europskoj uniji razlika između prosječne bruto zarade po satu muškaraca i žena iznosi 13 % - tako Eurostat definira neusklađenu razliku zarade muškaraca i žena. Dok se na prvu čini kako je ta razlika dosta ispod međunarodnog prosjeka koji iznosi 20 %, brojka skriva razlike između i unutar država u EU koje se mogu objasniti obrazovanjem, vrstom zaposlenja, vještinama i iskustvom. Nadalje, manja razlika u plaćama nije nužno odraz veće jednakosti spolova; za neke države EU ona jednostavno pokazuje manje stope sudjelovanja u plaćenom zaposlenju.
Veća razlika u plaćama može biti izražena zbog izbora žena koje se odlučuju na zaposlenje na pola radnog vremena. Iako je to samo jedan od čimbenika koji pridonosi razlici u zaradi, to ne objašnjava širu sliku zbog čega razlike postoje. Usporedivši taj argument s podacima Allianzovog istraživanja, vidljiva je vrlo slaba korelacija zaposlenja na pola radnog vremena i neprilagođene razlike u plaći na primjeru Unije. Žene koje se odluče ne raditi puno radno vrijeme najčešće donesu tu odluku zbog strukturalnih čimbenika kao što su primjerice obiteljski razlozi. Također, primjećuje se kako je u posljednjih nekoliko godina porastao broj sati koje muškarci provedu radeći neplaćeni posao.
Iako razlika u plaći među spolovima u potpunosti ne određuje izbore žena u ponudi rada, korisno je znati što funkcionira kad dođe do glasovanja i/ili određivanja politika koje bi uklonile staklene zidove i staklene stropove za žene. Iz Allianza smatraju kako bi potrošnja državnog budžeta u korist obitelji i djece, sudjelovanje žena u radu i ostanak u tercijarnom obrazovanju smanjilo razliku u plaćama između spolova. Prema tom pristupu potpora integraciji žena na tržištu rada čini se kao najutjecajniji način premošćivanja jaza između plaća žena i muškaraca.
Gledajući širu sliku, razlika u plaćama dovodi do velikog broja izazova, među ostalim i veću sklonost radu na pola radnog vremena, prekidima u karijeri zbog obiteljskih obveza i/ili porodiljnog dopusta te dulji životni vijek, što u konačnici utječe i na uvjete prilikom umirovljenja žena. Žene koje nisu u bračnom odnosu, čiji je broj u porastu u mnogim zemljama, mogu se suočiti s povećanom vjerojatnošću siromaštva u starijoj dobi. Povrh toga, fiskalni poticaji za mirovine također više pogoduju muškarcima u odnosu na žene, zbog veće vjerojatnosti da su akumulirali više sredstava u svojim mirovinskim štednjama. U tom kontekstu moguće je promatrati jaz u dohotku u EU-u prema dobi i zemlji.