Šesnaestogodišnji dječak, koji je izgubio desnu nogu u eksploziji mine i više ne može hodati, stoji na štakama u svojoj kući u Kharkivu, u Ukrajini.
© UNICEF/Oleksii Filippov
Nove borbe duž prve crte u Ukrajini ponovno su protjerale tisuće civila iz njihovih domova i sela u blizini drugog najvećeg grada u zemlji, Kharkiva, blizu ruske granice. Neka su djeca s teškoćama u razvoju, kao i siročad – a svi pokazuju znakove ekstremne traume.
U regiji Kharkiv, oni koji su evakuirani borave u kampovima za interno raseljene i dobivaju vitalnu pomoć od strane UN-ovih agencija, uključujući UN-ov Fond za djecu (UNICEF). UN News je razgovarao s Munirom Mammadzadeom, predstavnikom UNICEF-a u Ukrajini, koji je upravo boravio u regiji gdje je rusko napredovanje potjeralo tisuće prema glavnom gradu u potrazi za relativnom sigurnošću. Opisao je tešku situaciju i potrebnu pomoć u kratkom i dugoročnom razdoblju.
.jpg)
Munir Mammadzade
UN News: Upravo ste posjetili Kharkiv. Možete li opisati humanitarnu situaciju u gradu i oko njega, s obzirom na posljednje evakuacije i intenzivne napade posljednjih tjedana?
Munir Mammadzade: Do sada je blizu 11.000 ljudi evakuirano s prednjih područja, uglavnom u grad Kharkiv. Posjetio sam humanitarno središte gdje se oni koje je evakuirala vlada i volonteri registriraju i pristupaju uslugama koje nude UNICEF i druge humanitarne organizacije. Djeca su među evakuiranima i zahtijevaju posvećenu i specijaliziranu podršku. U humanitarnom centru uspostavili smo prostor prilagođen djeci. Posebno podržavamo djecu u udomiteljskim obiteljima jer su ona ugroženija od ostalih. Tu su i djeca s teškoćama u razvoju i djeca koja žive s roditeljima s invaliditetom. Razgovarao sam s nekom djecom koja su evakuirana u centar za raseljene osobe.
Situacija je jako teška. Hitne potrebe rješavaju se zahvaljujući kolektivnom odgovoru UN-a i partnera na terenu. Međutim, postoje mnogi izazovi s kojima se treba pozabaviti srednjoročno i dugoročno.
UN News: Koji su trenutno glavni izazovi za djecu?
Munir Mammadzade: Svako preseljenje ili raseljavanje je životna trauma za ovu djecu. Već su traumatizirani od eskalacije rata. Područja prve crte bojišnice redovito su napadana i granatirana, već su imali problema s mentalnim zdravljem i trebali su podršku. Imaju ograničen pristup obrazovanju, oslanjajući se samo na online učenje. Na primjer, razgovarao sam s dječakom koji će uskoro napuniti 15 godina. Rekao mi je da se osjeća dobro, da je sve u redu, ali je bilo jasno da je pod velikim stresom i da mu je potrebna stručna i psihijatrijska podrška zbog traume koju je doživio.
Gušio se dok je cijelo vrijeme gledao videe na društvenim mrežama i pokazivao mi neke od slika onoga što se tamo događa. No, po načinu na koji je reagirao zaključili smo da mu je takva podrška potrebna. Djeci će trebati trenutni i dugoročni aranžmani, kao što su prilike za učenje, podrška rastu i razvoju i pristup zdravstvenim uslugama. Iako se rješavaju hitne potrebe, moramo shvatiti da se raseljene osobe i civili možda neće moći vratiti svojim domovima. Zajednice domaćini trebat će dugoročna rješenja, ali za humanitarce naši resursi ne dopuštaju sustavne, dugoročne intervencije. Predviđamo velike izazove za ugroženu djecu bez roditeljske skrbi koja žive u udomiteljskim obiteljima. Postoje izazovi povezani s uslugama na koje se djeca oslanjaju, uključujući infrastrukturu za energiju, vodu i grijanje, koje su trenutno nefunkcionalne i mogle bi tako biti iu budućnosti.
UN News: S obzirom na ovaj užasan razvoj događaja, po vašem mišljenju, koliko se dobro ljudi nose s ovom situacijom, koja im je bila vrlo teška i prije ovih najnovijih događaja?
Munir Mammadzade: Razgovarao sam s majkom troje djece i pitao je što je sljedeće za nju i obitelj: želi li se preseliti dalje od Kharkiva, preseliti se negdje drugdje ili potencijalno čak napustiti zemlju? Rekla je da jedino što treba je da se vrati svojoj kući. To je ono što većina ljudi govori. Mislim da bi im najveći izazov bio prihvatiti novu realnost i činjenicu da se ne mogu vratiti jer sada nema infrastrukture na koju se civili oslanjaju. Kuće su im uništene. Prerano je da prihvate tu činjenicu i shvate sve izazove kroz koje će prolaziti. Naravno, na terenu mi i humanitarni partneri pružamo psihosocijalnu podršku. Bavimo se nekim neposrednim prijetnjama, ali što dulje ostanu u ovom limbu, što dulje ostanu u kampovima za raseljene, to će im biti teže nositi se s tim.