Dominik Musulin, odvjetnik
OD Musulin i suradnici d.o.o.
www.odvjetnicki-ured-musulin.hr
Temeljem odredbi važećeg Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske je radi suzbijanja bolesti COVID-19 donio dana 12.11.2021. Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (dalje: „Odluka“), a koja je zbog širokog utjecaja i nametnutih obveza dovela do znatnih reakcija obveznika navedenih mjera, medija te šire javnosti.
Iako bi se iz samog naziva navedene Odluke dalo zaključiti kako se prije svega uvodi obveza obveznog testiranja koja se primjenjuje na sve dužnosnike, državne službenike i namještenike, službenike i namještenike u javnim službama, službenike i namještenike u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenike trgovačkih društava i ustanova (dalje: „Osobe“), u biti se obveza testiranja dva puta tjedno primjenjuje supsidijarno, ako Osoba nije cijepljena ili prebolila bolest, sve sukladno uvjetima Odluke. Osobe dokazuju da su testirane, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19 predočenjem EU digitalne COVID potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju. Pored toga, Odlukom je propisano kako će u pravilu i građani koji ulaze u prostor i koriste usluge navedenih tijela i pravnih osoba također morati ispunjavati postavljene uvjete iz Odluke.
Prije svega, potrebno je istaknuti kako je člankom 16. Ustava RH propisano kako se slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a pritom svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Nadalje, Zakon o suzbijanju diskriminacije, propisuje kako je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena, osim, inter alia, kada je takvo postupanje određeno zakonom radi očuvanja zdravlja te ako su upotrijebljena sredstva u demokratskom društvu primjerena i nužna za postizanje željenog cilja. Odluka Stožera civilne zaštite je donesena upravo temeljem zakonske osnove, odnosno ovlast proizlazi iz Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti donesenog običnom većinom od strane Sabora. Pored toga, bitno je istaknuti kako je Ustavni sud RH naglasio obvezu države postupati i poduzeti nužne mjere radi za zaštitu života i zdravlja građana, u slučaju ugroza života i zdravlja (Odluka Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-263/2021 od 8.6.2021.).
Slijedom navedenoga, može se zaključiti kako postoji pravna osnova, odnosno mogućnost ograničiti određena prava i slobode radi zaštite i očuvanja zdravlja, što je, konkretno, sukladno članku 16. Ustava RH učinjeno Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, a kojim su, s ciljem efikasnosti postupanja i upravljanja situacijom, propisane ovlasti Stožera civilne zaštite. Nadalje, može se zaključiti kako, osim političke, postoji čak i pravna obveza izvršne vlasti djelovati i zaštititi zdravlje građana.
Međutim, imajući u vidu Odlukom uvedene obveze, iz pravnog kuta se postavlja pitanje jesu li navedene obveze diskriminatorne naravi, odnosno stavlja li se Odlukom određeni dio građana – prvenstveno Osobe na koje se odnosi, nerazmjerno u nepovoljniji položaj?
Budući je Odlukom, a s ciljem zaštite zdravlja, Osobama na koje se primjenjuje stavljeno na raspolaganje više opcija za ispunjenje obveza i to: (i) cijepljenje, (ii) potvrda o preboljenju, ili (iii) testiranje (čiji trošak konačno snosi Republike Hrvatska), smatram kako se takve obveze ne bi trebale smatrati diskriminatornim. Naime, iako je određenim Osobama koje nisu preboljele COVID-19 niti su voljne se cijepiti otegotno provođenje testiranja dva puta tjedno, kada se s jedne strane u jednadžbu stavi činjenica širenja pandemije (zajedno sa svim posljedicama koje ista povlači) i s druge strane otegotnost provođenja testiranja dijela obveznika Odluke, može se zaključiti kako ipak prevladava interes zaštite zdravlja. Upravo zbog navedenog, moglo bi se prihvatiti mišljenje kako konkretne obveze iz Odluke nisu diskriminatorne, gledajući iz pravnog kuta.
Drugačije bi bilo da je Osobama nametnuto cijepljenje ili preboljenje kao uvjet, odnosno da je ispuštena mogućnost testiranja, u tom slučaju bi se de facto uvelo obvezno cijepljenje za Osobe, odnosno dio građana, dok drugi dio građana ne bi bio na isto obvezan, što bi se moglo smatrati nerazmjernim i diskriminacijom navedene „skupine“. S tim u vezi zanimljivo je istaknuti i recentnu Odluku slovenskog Ustavnog suda, koji je tzv. 2G covid potvrde (ili cijepljenje ili preboljenje) u javnim službama proglasio neustavnim, s naznakom kako se radi o prisili na cijepljenje, dok cijepljenje u Sloveniji nije obvezno.