Nedavni dramatični događaji ispred poslovnice Erste banke u Splitu podsjećaju nas na kaotičnu i nepredvidivu prirodu kriznih situacija. U pucnjavi, u kojoj je stariji razbojnik i poznati kriminalac izgubio život, glavnu ulogu odigrali su jedan zaštitar i dvije policajke koje su se slučajno zatekle u blizini. Ovaj slučaj postavlja pitanje realnih očekivanja od osoba koje se nađu u takvim situacijama i poziva nas na promišljanje o hrabrosti i brzoj reakciji koja spašava živote.
Zaštitar se našao u ulozi taoca, s pištoljem na sljepoočnici, zarobljen od strane naoružanog razbojnika. No, unatoč izuzetno stresnoj situaciji, uspio je odgurnuti napadača i osloboditi se. Taj trenutak hrabrosti bio je ključan za daljnji razvoj događaja. Istovremeno, slučaj je pokazao i koliko je nepredvidiva stvarnost. Dvije policajke koje su slučajno bile u patroli odmah su reagirale, vidjevši što se događa. Nakon što se zaštitar oslobodio, napadač je zapucao, a policajke su uzvratile i neutralizirale prijetnju.
Ovakvi događaji postavljaju legitimna pitanja o tome što se realno može očekivati od zaštitara ili bilo koje druge osobe u sličnim situacijama. Neki stručnjaci za sigurnost komentirali su da je zaštitar još u fazi oružanog prepada, odnosno ulaska u banku, trebao pokušati razoružati i vezati napadača do dolaska policije. I dok takva izjava možda ima smisla u teoriji, stvarnost je često mnogo složenija. Očekivati da jedna osoba, pod prijetnjom oružja, a kasnije i u ulozi taoca, samostalno savlada napadača možda je nerealno i potencijalno opasno.
Međutim, ne treba zaboraviti ni činjenicu da većina zaštitari ne nose ni lisice ni plastične vezice za svezivanje osoba kao i peper sprejeve, pa im tako i ne možemo zamjerati zašto takva sredstva prinude ne upotrebljavaju. A zašto je to tako, to treba pitati regulatora industrije.
Tko štiti zaštitare? Zakonski okvir i stvarnost na terenu
Prema Zakonu o privatnoj zaštiti, zaštitari imaju ovlasti primjene određenih sredstava prisile, ali njihova uporaba je strogo regulirana. Zakon propisuje da zaštitari smiju koristiti tjelesnu snagu, sredstva za vezivanje (poput lisica), raspršivače s nadražujućim tvarima (poput paprenog spreja) te vatreno oružje, ali samo pod uvjetima i na način propisan zakonom.
Međutim, u praksi, mnogi zaštitari ne nose sredstva poput lisica ili paprenog spreja. Razlog tome leži u internim politikama zaštitarskih tvrtki koje, iz različitih razloga, odlučuju ograničiti ili u potpunosti izostaviti određena sredstva prisile iz opreme svojih zaposlenika. Ove odluke mogu biti motivirane brigom za sigurnost, pravnim rizicima ili percepcijom javnosti. Također, važno je napomenuti da, iako zakon omogućuje uporabu određenih sredstava prisile, njihova primjena zahtijeva odgovarajuću obuku i pridržavanje strogih pravila. To znači da čak i kada su ta sredstva dostupna, zaštitari moraju biti oprezni i koristiti ih samo kada je to nužno i u skladu s propisima.
Primjer zaštitara iz Splita jasno pokazuje kako u kriznim trenucima ljudi djeluju na temelju instinkta i vlastite procjene. Njegova odluka da se oslobodi, a ne da riskira daljnju konfrontaciju, vjerojatno je spasila živote – ne samo njegov, već i onih oko njega. Reakcija policajki, koje su u trenu prepoznale ozbiljnost situacije i otvorile vatru kako bi spriječile daljnje nasilje, također zaslužuje pohvale. Njihova prisutnost u pravom trenutku pokazuje koliko su slučajnosti i brze odluke ključne u takvim situacijama.
Ovaj događaj nas podsjeća na druge situacije u kojima se od ljudi očekuje da reagiraju u "idealnim" uvjetima, dok stvarnost često pokazuje drugačije. Primjerice, nedavni slučaj na sajmu, kada su dva policajca i jedna policajka na Dječjem fašniku u Velikoj Gorici trebali svladati stariju ženu, pokazuje koliko je čak i za obučene profesionalce fizički zahtjevno kontrolirati situaciju bez rizika za sebe i druge. Ako obučenim policajcima treba timski rad za savladavanje starije žene, kako možemo očekivati od jednog zaštitara da savlada naoružanog i opasnog napadača?
Na kraju, treba odati priznanje svima koji su sudjelovali u sprječavanju veće tragedije. Zaštitar je pokazao hrabrost u trenutku kada je bio u najvećoj opasnosti, a policajke su reagirale odlučno i profesionalno. Ovakvi događaji nisu samo podsjetnik na opasnosti s kojima se suočavamo, već i na ljudsku sposobnost da u najtežim trenucima pronađemo hrabrost i djelujemo za dobrobit svih.
Možda je vrijeme da se umjesto teorijskih "što bi bilo kad bi bilo" scenarija fokusiramo na realnost i svaku moguću podršku onima koji su na prvoj liniji. To uključuje i podršku zaštitaru i policajkama u svakom smislu – od financijske, psihološke, pa do svake druge koja bude potrebna. Jer na kraju dana, upravo njihove brze reakcije spašavaju živote. (E. Antić)