Piše: René-Raymond Gulin, mag.sig.
Namjerno podmetanje šumskih požara u Republici Hrvatskoj predstavlja prvorazredni sigurnosni izazov koji nadilazi okvire uobičajenog kriminaliteta ili piromanije. Svaka eskalacija ljetnih požara na jadranskoj obali otvara opravdanu kriminološku i politološku raspravu o motivima počinitelja. Postavlja se pitanje: suočavamo li se s izoliranim kaznenim djelima iz mržnje i netrpeljivosti ili je riječ o klasičnom piroterorizmu niskih troškova (low-cost terrorism)? Analizom načina izvršenja i geopolitičkog konteksta, trenutačna situacija potvrđuje da vatra u hrvatskom geopolitičkom prostoru nikada nije bila isključivo prirodna nepogoda, već prepoznatljiv alat hibridne i otvorene agresije.
Geneza, konceptualni razvoj piroterorizma
Pojam piroterorizam (pyro-terrorism) predstavlja specifičan kriminološki, politološki i sigurnosni konstrukt koji označava namjerno podmetanje požara s ciljem uništavanja ekonomskih, ekoloških ili društvenih resursa radi postizanja političkih, vjerskih ili ideoloških ciljeva. Sam izraz piroterorizam , u znanstvenoj je zajednici prisutan dulje vrijeme, no u suvremeni sigurnosni diskurs službeno ulazi nakon rada iz 2005. godine koji je objavio Robert A. Baird, umirovljeni pukovnik američke vojske i stručnjak američke službe za šume (U.S. Forest Service). Prema Bairdu, piroterorizam se od običnog paleža razlikuje upravo po svom racionalno planiranom motivu i namjeri izazivanja psihičkog učinka masovnog straha u široj populaciji, a ne impulzivnom djelovanju pojedinca.
Iako se ovaj fenomen često kolokvijalno svrstava pod širi pojam ekoterorizma, postoji suštinska razlika u motivaciji koju postavljaju američki stručnjaci za terorizam Gary A. Ackerman i Jeffrey M. Bale. Dok ekoteroristi čine štetu "u ime prirode" (kako bi je zaštitili od ljudskog utjecaja), piroteroristi čine suprotno - oni koriste samu vatru kao asimetrično oružje protiv države i društva. Baird je taj teorijski okvir izvukao u zasebnu sigurnosnu kategoriju. Unutar hrvatske znanstvene zajednice, teorijski okvir prof. dr.sc. Mirka Bilandžića savršeno se podudara s ovim postavkama, definirajući vatru kao iznimno jeftino, lako dostupno "oružje siromašnih" s razornim psihološkim i ekonomskim učincima. U trenutku kada vatra prestaje biti sredstvo individualnog obračuna i postaje instrument za destabilizaciju države, sijanje masovne psihoze te plansko uništenje kritične i turističke infrastrukture, suočavamo se s transformacijom motiva koja u potpunosti potvrđuje doktrinu piroterorizma kao jedne od najjeftinijih, a istovremeno najrazornijih metoda suvremenog hibridnog ratovanja.
Da bi se u potpunosti izbjegle paušalne, laičke i politički motivirane ocjene u javnom prostoru, nužno je provesti jasnu kriminološku i politološku demarkaciju motiva te razgraničiti namjeru počinitelja na temelju teorijskog okvira asimetričnih ugroza koji postavlja profesor Bilandžić. U tom kontekstu, istraga ne smije požar promatrati izolirano. Potrebno je napraviti jasnu distinkciju između pojedinih modaliteta izvršenja, jer način na koji je požar podmetnut izravno ovisi o konačnom cilju, mentalnom statusu i stvarnoj motivaciji samog počinitelja.
Prva i temeljna razina ove raščlambe zahtijeva strogo odvajanje kliničke patologije od svjesnog i proračunatog delikta. Suprotno kolokvijalnoj praksi u javnosti gdje se svaki podmetnuti požar pripisuje „piromanima“, stručne i forenzičke analize mr. sc. Damira Kulišića te psihijatrijska struka naglašavaju da je piromanija rijedak klinički poremećaj kontrole poriva. Piroman djeluje iz unutarnje, bolesne kompulzije. Počinitelj osjeća tešku emocionalnu napetost prije samog čina te patološko olakšanje ili ugodu gledajući plamen. Kod njega ne postoji vanjski racionalni motiv (poput materijalne koristi, osvete, mržnje ili politike). Ova razina izravno diktira ubrojivost počinitelja te utječe na odmjeravanje sudske kazne, gdje se klinički slučajevi upućuju na prisilno liječenje.
U kriminološkoj literaturi i forenzičkoj praksi, ključni instrument za demontažu laičkih medijskih narativa predstavlja pojam pseudo-piromanije. Dok se klinička piromanija u psihijatriji definira kao primarni poremećaj kontrole poriva bez vanjskog motiva, pseudo-piromanija obuhvaća sve one modalitete namjernog podmetanja požara koji u javnosti na prvi pogled izgledaju kao bolesni nagon, ali su suštinski vođeni jasnim, svjesnim i racionalnim vanjskim pobudama. Sukladno postulatima mr. sc. Kulišića, pseudo-piromanija nije medicinska dijagnoza niti manifestacija duševne bolesti, već instrumentalno, proračunato i "čisto" kazneno djelo u kojem počinitelj posjeduje potpunu kontrolu nad svojim postupcima i jasno definiran vanjski cilj.
Forenzička klasifikacija pseudo-piromaniju prepoznaje kroz specifične, destruktivne motive počinitelja – od ekonomskog profita, poput građevinskih lobija i prenamjene zemljišta, preko osvete i prikrivanja tragova drugih delikata, pa sve do sindroma "lažnog heroja". Međutim, u kontekstu suvremenih asimetričnih ugroza, najopasniji modalitet pseudo-piromanije manifestira se onda kada vatra postane instrumentalizirana u političke, ideološke ili etničke svrhe, čime lažna piromanija izravno evoluira u zonu kaznenih djela iz mržnje odnosno u klasični piroterorizam.
Razgraničenje pseudo-piromanije od kliničkog poremećaja ima fundamentalne pravosudne implikacije. Pseudo-piromani pokazuju visok stupanj ubrojivosti, oni planski zloupotrebljavaju prirodne ranjivosti sustava i meteo-uvjete te točno predviđaju razmjere štete, zbog čega pravosudni sustav ovakve akte ne smije tretirati kroz prizmu smanjene ubrojivosti, već ih mora procesuirati uz odmjeravanje najstrožih zatvorskih kazni.
Kada se ukloni faktor kliničke piromanije i utvrdi postojanje svjesne namjere, kriminološka i sigurnosna podjela dalje se grana na dva ključna modaliteta izvršenja. Kod klasičnog kriminaliteta vatra je instrument afektivnog, reaktivnog ili ideološki motiviranog pritiska usmjerenog prema točno određenoj skupini ili pojedincu. Bilo da je potaknuto međunacionalnim tenzijama na lokalnoj razini, osvetom, ljubomorom ili namjerom prikrivanja tragova drugog kaznenog djela, ovakvo postupanje zadržava primarno lokalni karakter. Njegov je primarni cilj nanošenje trenutačne, izravne štete neposrednoj žrtvi, pri čemu vatra ostaje u sferi individualnog ili skupnog obračuna s ograničenim radijusom društvenog odjeka.
Za razliku od afektivnih delikata, piroterorizam predstavlja planiranu, racionalnu i koordiniranu aktivnost s namjerom izazivanja masovne psihoze, straha i panike u široj populaciji. U ovom doktrinarnom kontekstu, vatra prestaje biti tek sredstvo uništenja i preuzima funkciju asimetričnog "oružja poruke". Izravna materijalna meta ili opožarena površina imaju sekundarnu važnost – one služe isključivo kao instrument za generiranje strateškog straha i osjećaja nesigurnosti kod stanovništva, ali i stranih gostiju. Krajnji cilj nije puka destrukcija ekoloških resursa, već sustavna ekonomska destabilizacija države, izravno narušavanje reputacije destinacije i svjesno ugrožavanje ishoda turističke sezone, čime se šalje jasna poruka vlastima i destabilizira sustav domovinske sigurnosti.
Vatra kao asimetrično oružje hibridnog ratovanja
Uporaba vatre kao proračunatog oružja terorizma unutar doktrine asimetričnog i hibridnog ratovanja očituje se kroz tri međusobno povezana elementa koji radikalno mijenjaju tradicionalnu percepciju ugroza.
Prvi element obuhvaća izraženu asimetriju i iznimno nisku cijenu samog napada (low-cost terrorism), gdje počinitelj s minimalnim financijskim ulogom od svega nekoliko eura, koristeći lako dostupna improvizirana sredstva poput običnog benzina, upaljača ili jednostavnih priručnih naprava sa zakašnjenjem, uzrokuje materijalnu i ekološku štetu koja se u konačnici mjeri u milijunima eura. Ta se asimetričnost izravno oslanja na drugi ključni element, a to je plansko i sustavno korištenje prirodnih ranjivosti teritorija, pri čemu se namjerno iskorištava prirodna zapaljivost okoliša.
Požari se podmeću u strogo odabranim meteorološkim uvjetima – tijekom ekstremnih ljetnih suša, visokih temperatura i jakih vjetrova poput bure ili juga – te na geografski nepristupačnim terenima, čime se namjerno i koordinirano iscrpljuju resursi hitnih službi te ometaju intervencije operativnih snaga sustava domovinske sigurnosti. U konačnici, treći element predstavlja produženi psihološki učinak na širu javnost; spaljena zemlja i devastirani krajolik ostaju trajni, vizualni podsjetnik na ranjivost državnog aparata i njegovu prividnu nesposobnost da kontrolira situaciju godinama nakon samog čina. To služi održavanju stalnog pritiska i izravno narušava percepciju Hrvatske kao sigurne i stabilne destinacije.
U suvremenom sigurnosnom diskursu, namjerno izazivanje požara smješta se u specifičnu analitičku sivu zonu, što metodološki potvrđuje i Globalna baza podataka o terorizmu (GTD) Nacionalnog konzorcija START pri Sveučilištu Maryland, koja napade vatrom vodi pod tehničkom kategorijom „Incendiary“, dok sumnjive i nedokazane slučajeve svrstava pod „Doubt Terrorism Proper“ . Upravo u toj sivoj zoni dolazi do izražaja sraz između potencijalnog subverzivnog djelovanja i obrambenog odgovora države, koji se očituje kroz provođenje strategije državne depolitizacije. Doktrina depolitizacije nalaže svjesno zadržavanje ovakvih događaja isključivo u sferi općeg kriminaliteta ili piromanije sve dok se u istražnom postupku ne utvrde neoborivi materijalni dokazi o političkoj pozadini čina. Takav pristup predstavlja opravdanu i racionalnu sigurnosnu strategiju kojom se napadačima nastoji uskratiti željena medijska pozornost i umanjiti potencijalni strateški učinak njihova djelovanja.
Budući da podaci GTD-a pokazuju kako od osamostaljenja 1990. godine u Hrvatskoj nije zabilježen niti jedan formalni akt mirnodopskog piroterorizma, unatoč ratnim operacijama i brojnim kaznenim djelima koja su povezana s ratnim zločinima, poput planskog i sustavnog spaljivanja privrednih i stambenih resursa tijekom Domovinskog rata s ciljem provođenja doktrine „spaljene zemlje“ i demografskog inženjeringa, od uništenja sela Ćelija, Kijeva i Škabrnje pa do ekocida nad arboretumom Trsteno i napada na rafineriju u Sisku. Država tako svjesno zadržava ljetne požare isključivo u sferi općeg kriminaliteta ili pseudo-piromanije kako bi počiniteljima uskratila medijski prostor, politički značaj i generiranje masovne psihoze. Proglašavanjem svakog požara terorizmom, država bi podlegla asimetričnom pritisku, stvorila masovnu psihozu i paniku u javnosti te počiniteljima dala upravo ono što oni svojim činom primarno žele - besplatan medijski prostor, politički značaj i potvrdu da su uspješno destabilizirali državni sustav.
Međutim, takvim službenim državnim narativom istodobno se otvara specifična društveno-medijska dimenzija u kojoj nedostatak trenutačnih, službenih informacija s terena stvara vakuum. U taj se informacijski prostor velikom brzinom probijaju spekulacije i teorije zavjere koje bitno otežavaju trijažu stvarnih sigurnosnih ugroza. U javnom i medijskom prostoru tako postaju sve glasniji narativi da dramatične vijesti o požarima na obali i spekulacije o terorizmu služe kao svjesno projektiran "dimni paravan" za pacifikaciju javnosti i skretanje fokusa s kriznih tema, poput eskalacije afere s ilegalnim odlaganjem opasnog otpada u Gospiću i Lici. Paralelno s time, opstaje tradicionalna, ali i dalje duboko ukorijenjena teorija o namjernom spaljivanju šuma radi namjernog obezvrjeđivanja zemljišta, prenamjene opožarenih područja u građevinske zone te otvaranja prostora za agresivnu apartmanizaciju i profit građevinskih lobija. Na koncu, na društvenim mrežama paralelno bujaju i globalno uvezeni narativi koji pojavu požara pripisuju tehnološkom inženjeringu, tajnim vladinim operacijama ili ekstremnom obliku eko-terorizma s ciljem umjetnog nametanja klimatske krize. Iako ovi virtualni konstrukti nemaju uporište u egzaktnim forenzičkim pokazateljima, njihova prisutnost u javnom prostoru generira dodatni šum koji izravno hrani medijsku histeriju. Upravo ta histerija, potaknuta nekritičkim prenošenjem neprovjerenih informacija s mreža, neizbježno prati svaku eskalaciju kriznih situacija na terenu, prebacujući fokus sa stvarnih ugroza na populističke rasprave i u javni prostor preko noći lansira na tisuće samozvanih stručnjaka i analitičara.
Klimatske promjene kao paravan za hibridno djelovanje
Cjelokupna situacija s masovnom i učestalom pojavom požara diljem Europe ne smije se pod svaku cijenu i pod utjecajem političke korektnosti agresivno podvoditi pod zajednički nazivnik „klimatskih promjena“. Bez tehničkog kvara ili izravnog djelovanja čovjeka - bilo ono namjerno ili nenamjerno - statistički broj požara bio bi višestruko manji u odnosu na trenutačnu situaciju.
Klimatske promjene stvaraju uvjete poput suša i toplinskih valova, ali vatra u pravilu ne nastaje sama od sebe. Činjenica da istražitelji na terenu u određenim slučajevima ne mogu sa sigurnošću utvrditi točan uzrok požara nikako ne smije biti podloga ni opravdanje da se takvi događaji automatizmom klasificiraju kao „prirodna pojava“. Ovdje se otvara ozbiljno pitanje razine stručnosti, tehničke opremljenosti i kriminološke educiranosti pojedinih istražitelja koji provode očevide, jer je proglašavanje nepoznatog uzroka prirodnim fenomenom često samo linija manjeg otpora koja amnestira manjkavosti u radu na terenu.
Jednako tako, nametanje univerzalnog klimatskog narativa potpuno ignorira specifičnosti lokalnog društveno-političkog okruženja i sigurnosne klime. Sigurnosni i društveni kontekst požara u Portugalu, Belgiji ili Dalmaciji dramatično se razlikuju; kriminogeni faktori, međuetničke tenzije, povijesni animoziteti i geopolitičke ranjivosti jadranske obale nemaju nikakve veze s ekološkim stanjem u zapadnoj Europi. Najveća opasnost prebacivanja cjelokupne odgovornosti na klimatske promjene krije se u stvaranju opasnog, praznog prostora za neometano djelovanje subverzivnih pojedinaca i skupina. Ako javnost i institucije prihvate narativ da su požari isključivo rezultat "više sile" i prirode, stvara se savršena krinka. Piroteroristi, radikalizirane skupine i razni drugi akteri dobivaju idealan paravan pod kojim mogu nastaviti provoditi svoje destruktivne operacije potpuno neopaženo, unaprijed amnestirani od sumnje jer će javnost za svaki novi plamen okriviti globalno zatopljenje, a ne asimetrični napad.
Iskustvenu potvrdu ove teze donose i službeni podaci Europske agencije za okoliš (EEA), koji bjelodano pokazuju da je čak 96 posto šumskih požara na teritoriju Europske unije uzrokovano izravnim ljudskim djelovanjem - bilo namjerno, bilo iz nehaja - dok vatra kao produkt čiste 'više sile' ostaje na razini statističke pogreške. Najbolji povijesni dokaz geopolitičke zlouporabe ovog fenomena na Mediteranu je Grčka, koja se još od katastrofalnih požara 2007. godine otvoreno suočava s vatrom kao 'asimetričnom prijetnjom' i taktičkim alatom subverzivnih skupina, ali i s agresivnim pseudo-piromanskim djelovanjem građevinskih lobija radi prenamjene zemljišta. Kada se cjelokupni europski mediteranski bazen sagleda kroz ove pokazatelje, postaje jasno da je prebacivanje fokusa isključivo na klimatske promjene zapravo opasna redukcija stvarnosti koja abolira stvarne aktere.
Medijska histerija i politizacija kriminalističke istrage
Eskalaciju kriznih situacija na terenu neizbježno prati val medijske histerije koji u javni prostor preko noći lansira na tisuće samozvanih stručnjaka i analitičara. Posebno je opasna pojava pojedinih političkih aktera koji, u potrazi za jeftinim političkim bodovima i medijskom prisutnošću, preuzimaju ulogu arbitara. Njihovi se "stručni" zaključci i prosudbe ne temelje na materijalnim dokazima, već isključivo na fragmentiranim informacijama, snimkama i komentarima s društvenih mreža. Vođeni željom za
brzim političkim profitom, ovi akteri agresivno zahtijevaju trenutačna procesuiranja, ekspresna uhićenja i "ad hoc" sudske osude počinitelja. Ovakav diskurs razotkriva apsolutno nepoznavanje arhitekture kaznenog postupka i forenzičke metodike. Dokazivanje namjernog paleža zahtijeva dugotrajno i precizno fiksiranje tragova te forenzičkog vještačenja. Ono se mora temeljiti na egzaktnim materijalnim dokazima, a ne na emocijama, laičkim pretpostavkama i političkim pritiscima. Kriminalističko istraživanje je egzaktna znanost koja operira dokazima, a ne emocijama, laičkim pretpostavkama i političkim pritiscima koji u konačnici mogu samo kompromitirati zakonitost dokaznog postupka na sudu.
Slučaj Zadar - elementi terorizma i/ili udruženog zločinačkog pothvata
Nedavni događaji i istraga na zadarskom području ponovno otvaraju najteža sigurnosna pitanja i u praksi potvrđuju teorijske postavke o vatri kao asimetričnom oružju asimetričnog djelovanja. Ovu sumnju u potpunosti potvrđuje i uhićenje četvero osoba kod kojih je pretresom pronađeno i skriveno poluautomatsko dugo i kratko naoružanje. Kada se u obzir uzme djelomično priznavanje krivnje i postavljanje više sinkroniziranih žarišta, legitimno se nameće pitanje radi li se o udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem planiranog destabiliziranja države. Ako se u istražnom i sudskom postupku dokaže da skupina djelovala organizirano kako bi izazvala opću opasnost velikih razmjera, ugrozila ustavni poredak i nanijela stratešku štetu nacionalnoj sigurnosti, takav čin zakonski i doktrinarno izlazi iz okvira klasičnog kriminaliteta te poprima sve fundamentalne elemente terorizma.
U analizi, sustav domovinske sigurnosti mora pokazati izniman oprez spram medijskog eksponiranja. Terorizam primarno živi od medijske pažnje, pa se stoga postavlja pitanje - ako su počinitelji uistinu djelovali s namjerom destabilizacije Republike Hrvatske, oni su zahvaljujući histeričnom medijskom izvještavanju u svom činu – uspjeli. Simbolika u ovakvim operacijama nikada nije slučajna te je indikativno da se napadi i eskalacije nerijetko poklapaju s povijesno osjetljivim datumima, poput 17. kolovoza, odnosno godišnjice prvih barikada i početka tzv. "Balvan revolucije" 1990. godine.
Da bi se izbjegla zamka laičke homogenizacije svih požara, sustav domovinske sigurnosti i istražna praksa moraju povući striktnu kriminološku i pravnu diferencijaciju između ovog oblika organiziranog subverzivnog djelovanja i ostalih, izoliranih incidenata na obali. Navedeni zadarski slučaj ne može se i ne smije izjednačavati s incidentima koji proizlaze iz nehaja, nesmotrenosti ili pojedinačnih devijacija. Primjerice, slučaj pijanog mladića na Orebiću predstavlja manifestaciju klasičnog delikta pod utjecajem alkohola, gdje izostaje bilo kakav širi strateški ili politički motiv. Jednako tako, nesmotreno postupanje dvojice dječaka s područja Malačke, koji su nedavno izazvali požar kroz dječju igru i potpunu odsutnost svijesti o posljedicama, pravno se klasificira kao relativno benigni prekršaj, dok tehnički uzroci, poput dokazanog iskrenja dalekovoda uslijed opterećenja mreže ili vjetra, spadaju u domenu infrastrukturnih akcenata, a ne kriminogene namjere. Dok potonji primjeri rezultiraju tek lokaliziranom štetom i rješavaju se unutar standardnih kriminoloških i komunalnih okvira, organizirana zadarska skupina svjesno ciljala na multiplikaciju učinka vatre.
Suvremeni sigurnosni ambijent karakterizira pojava asimetrične online radikalizacije pojedinaca i skupina pod izravnim utjecajem društvenih mreža, digitalnih foruma i ciljanih medijskih narativa. Budući da je Hrvatska gospodarstveno izrazito ovisna o uspješnosti turističke sezone, koja generira značajan postotak nacionalnog BDP-a, radikalizirani pojedinci, potaknuti ekstremističkom propagandom, prepoznaju ovu ranjivost. Namjernim podmetanjem požara u jeku sezone oni ciljaju samu srž hrvatske ekonomske stabilnosti. Cilj je uništiti imidž Hrvatske kao sigurne i stabilne mediteranske destinacije, pretvarajući turistički raj u nesigurnu "zonu požara" u očima stranih gostiju. Kada se tome pribroji i djelovanje radikaliziranih pojedinaca unutar određenih ekstremističkih krugova u dijaspori koji aktivno pružaju podršku ovakvim destruktivnim aktivnostima putem društvenih mreža i zatvorenih komunikacijskih kanala, jasno je da se definitivno suočavamo sa sumnjom na umreženu, transnacionalnu ugrozu.
Slučaj Omiš - kako doći do istine iza spaljene zemlje
Dok zadarski slučaj već u primarnoj fazi nudi materijalne indicije organiziranog djelovanja, najnovija zbivanja na omiškom području zahtijevaju posve drukčiji, krajnje rigorozan metodološki pristup sustava domovinske sigurnosti. Ovdje struka i institucije ne smiju žuriti s optužbama niti donositi zaključke na prečac. Umjesto medijskih nagađanja, cijeli se ovaj događaj mora raščlaniti polako i odgovorno, idući korak po korak - od hladne istrage i utvrđivanja prave istine, pa sve do suočavanja s teškim posljedicama. Struka mora nametnuti strogu disciplinu i povući jasnu crtu između nagađanja i egzaktnih činjenica, a sam se događaj mora raščlaniti kroz tri sukcesivne, nezaobilazne faze.
Prva i trenutačno najvažnija faza jest hitno provođenje sveobuhvatne, neovisne i dubinske kriminalističke te forenzičke istrage na samom terenu. U situacijama visoke društvene napetosti i medijskog pritiska, istražna tijela ne smiju podleći atmosferi linča niti dopustiti da laičke pretpostavke kontaminiraju dokazni prostor. Očevid u Omišu mora se odraditi vrhunski, uz pomoć forenzike i struke, kako bi se s apsolutnom sigurnošću pronašao i fiksirao svaki materijalni trag na mjestu gdje je vatra krenula s apsolutnom preciznošću.
Tek nakon što se završi primarna faza, proces može i mora prijeći u drugu fazu: službeno i nedvojbeno ustanovljavanje stvarnog uzroka katastrofe. Sustav ne smije dopustiti liniju manjeg otpora - omiški se požar ne smije automatizmom prepustiti narativu o "klimatskim promjenama" ili "višoj sili" bez neoborivih tehničkih dokaza, ali se isto tako ne smije spekulativno proglasiti piroterorizmom bez pronađenih priručnih naprava ili priznanja. Ustanovljavanje uzroka - bilo da je riječ o infrastrukturnom kvaru, ljudskom nemaru ili proračunatoj pseudo-piromanskoj namjeri - jedini je zakoniti temelj za daljnju pravosudnu kvalifikaciju.
Na koncu, tek kada istraga položi račune i kada se uzrok znanstveno dokaže, cijeli ovaj slučaj moramo sagledati kroz prizmu njegovih stravičnih posljedica. Nenadoknadive ljudske žrtve, ozljede građana i izravno ugrožavanje vatrogasaca i operativaca koji su riskirali sve na terenu, podižu ovaj događaj na razinu tragedije koja se ničim ne može opravdati. Paralelno s tim strašnim ljudskim gubicima, ozbiljnost materijalne štete – uništeni domovi, popaljena privatna i javna imovina, devastirana infrastruktura te dugoročni ekonomski slom lokalne zajednice – traži potpunu odgovornost. Suočavanje s ovim posljedicama mora biti jasan putokaz i pravosuđu: ako se dokaže ljudski faktor, krivci moraju dobiti maksimalne zakonske kazne, bez ikakvog uvažavanja olakotnih okolnosti. Slučaj Omiš tako mora postati ogledni primjer kako država kroz istinu, forenziku i pravednost štiti svoje ljude i zakone.
Zaključak
Suvremeni sigurnosni izazovi nalažu napuštanje simplificiranog narativa koji svaki ljetni požar svodi na kliničku patologiju ili izolirani incident. Namjerni palež u jeku turističke sezone primarno predstavlja proračunat i svjestan akt s jasnim predumišljajem. U hrvatskom kaznenopravnom sustavu, pseudo-piromanija se primarno podvodi pod Članak 215. Kaznenog zakona - dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom. Budući da počinitelj djeluje s izravnom namjerom (dolus directus), svjestan meteoroloških uvjeta i zapaljivosti okoliša, zakon predviđa kaznu zatvora od jedne do deset godina ako je djelo počinjeno na mjestu gdje se okuplja veći broj ljudi ili na imovini većeg opsega. Pravosudna praksa ovdje ne smije tražiti olakotne okolnosti u navodnim poremećajima nagona, već sankcionirati isključivo predumišljaj uništenja. Ovakav strogi stav suda temelji se na tri ključna argumenta. Palež nije bolest, nego svjesni kriminal - struka jasno dokazuje da ovi ljudi imaju potpunu kontrolu nad sobom i vođeni su jasnim vanjskim motivima - novcem, građevinskim zemljištem, osvetom ili čistom mržnjom. Vatru koriste kao jeftino oružje - počinitelji planski čekaju najgore ljetne suše i vjetrove i znaju da uz minimalan trud i niske troškove mogu izazvati katastrofu. Cilj je napad na državu i njene resurse - spaljena šuma je ovdje samo sredstvo, a pravi cilj može biti širenje panike među ljudima i turistima te udarac na ekonomiju.
Upravo zbog toga je potreban mudar i strateški balans u primjeni zakona, posebice kada su u pitanju elementi Članka 97. Kaznenog zakona koji definira terorizam. Iako namjerni palež dijeli iste razorne učinke s terorizmom - jer cilja na resurse države i izaziva masovnu psihozu - službena kvalifikacija djela zahtijeva izniman oprez. Država svjesno i opravdano ljetne požare zadržava u sferi općeg kriminaliteta kroz Članak 215., umjesto da ih olako proglašava terorizmom. Ta strategija depolitizacije ključna je jer potencijalnim počiniteljima uskraćuje politički značaj i besplatan medijski prostor koji oni očekuju i žele. Proglašavanje opsadnog stanja ili prerano etiketiranje djela kao terorizma samo bi nahranilo namjere počinitelja i pojačalo paniku. Zato sudovi i istražitelji moraju ostati fokusirani na egzaktnu forenziku i primjenjivati Članak 215. oštro i bez popuštanja, pokazujući nultu toleranciju za namjerno paljenje vlastitog teritorija, dok se Članak 97. aktivira tek u najekstremnijim, nedvojbeno dokazanim situacijama. To je jedini način da država dugoročno zaštiti svoju obalu, a da istovremeno zadrži potpunu kontrolu nad sigurnosnim narativom.
U cijelom ovom sigurnosnom procesu, posebnu i iznimno opasnu ulogu igra odgovornost medija u prenošenju senzacionalističkih informacija. U trci za klikovima i čitanošću često svjedočimo situacijama gdje se vijest o požaru ne prenosi, već se ona umjetno stvara i dramatizira izvan realnih krupnih okvira. Na taj se način u javnom prostoru generira opasna platforma za nesnošljivost i govor mržnje, što u konačnici izravno potiče daljnje društveno nasilje i radikalizaciju pojedinaca. Medijski senzacionalizam tako nesvjesno postaje produžena ruka onih koji požarima žele destabilizirati društvo, zbog čega medijska pismenost i etika moraju biti integralni dio obrambene strategije protiv hibridnih ugroza.
Foto: Vatrogasci Omiš