(Eugen Antić)
Ovaj posljednji događaj u kojemu je smrtno stradao zaštitar Zdravko, potresao je hrvatsku zaštitarsku javnost. Grozna je to smrt, izgubiti život pod željeznim vratima teškim tonu i pol. No, to je tek još jedan u nizu događaja u kojima zaštitari stradavaju na svojim radnim mjestima. U zadnjih 20 godina poginulo je šest zaštitara, 42 je umrlo, a 12 je počinilo samoubojstvo.
Nakon incidenta u Bjelovaru krenuli su razni komentari, što u pismenom, što u usmenom obliku, pa tako neki traže da u noćnim smjenama rade po dvojica zaštitara, zatim traže redovno javljanje u CDS (Centralni dojavni sustav) te redovne obilaske interventnih grupa i nadzornika, kako bi se ovakve stvari pokušale prevenirati. Svi su složni u tvrdnji da moramo nešto po tom pitanju učiniti kako nam se ovakvi grozni događaji ne bi ponavljali. Moramo težiti tome da zaštitimo te ljude, u konačnici ne trebaju nam neke kozmetičke izmjene Zakona, već nam trebaju izmjene kojima bi se zaštitili životi zaštitara. Pitamo se kolike su kazne za napade na zaštitare? Kolike kazne dobivaju ubojice zaštitara? Kolike su kazne za one koji zbog nepoštivanja Zakona o zaštiti na radu od zaštitara naprave trajnog invalida? Odgovor je male ili gotovo nikakve, dok su novčane odštete isto tako male ili gotovo nikakve. Neki su krenuli još dalje pa su počeli optuživati i zaštitarsku tvrtku te trgovački centar pritom zaboravljajući da je svatko nevin, dok mu se ne dokaže krivnja. Pustimo prvo da institucije odrade svoj posao u ovom slučaju pa ćemo onda vidjeti tko je kriv te kakve će za koga i kolike biti kazne.
Kad pogine vatrogasac, vojnik ili policajac onda se javnost s takvim nesretnim događajem senzibilizira, organiziraju se dobrotvorne akcije, humanitarni koncerti, donira se novac putem telefona te se uplaćuje pomoć obiteljima te se postiže veliki medijski interes... Sve se to nekako podigne na višu razinu. Kad pogine zaštitar rijetki portali o tome nešto napišu, a u tiskovinama se objavi samo tek kratka crtica u crnoj kronici. Obitelj na kraju najvjerojatnije ne dobije nikakvu odštetu, posebno ako žrtva za života nije sama sebe osigurala. Tko je zbog toga kriv? Zaštitari će skočiti i reći sustav, poslodavci, institucije, država, u biti svi drugi samo ne oni.
A na kraju, kada se malo bolje sagleda čitava situacija i kada se pogleda istini u oči, onda se vidi da su i oni jednim dijelom krivci, uz sustav, poslodavce, institucije i državu. Oni su ti koji moraju pokrenuti i potaknuti - i sustav, i poslodavce, i institucije, i državu s ciljem kako bi svi odradili svoj posao. Na žalost tek se nešto počne raditi kada se podigne hajka. Tko može pokrenuti i potaknuti stvari s mrtve točke? Samo njihove asocijacije udruge i sindikati, a takve asocijacije su jake jedino ako imaju iza sebe veliki broj članova. Kad se formiraju i omasove onda će sami moći utjecati na izmjene zakona, propisa, pravilnika, uredbi i odluka, a do tada će im biti kao i sada. Krik nekih ljudi u zaštitarstvu, dubok je i velik poput svemira, no što im to sve vrijedi kad iza sebe nemaju masovnost koja će ih podržati.
Ima jedna izreka koja kaže: "Vrijediš onoliko koliko jezika govoriš!", no čini se kako ta izreka više ne vrijedi i da je u trendu ona koja kaže: "Koliko novaca imaš, toliko i vrijediš". Postavlja se pitanje koliko novaca imaju zaštitari? Jako malo, a to su sami u medijima priznali i članovi HUP-ove Udruga za zaštitarsku djelatnosti. Isti oni koji zaštitarima isplaćuju plaće.
Više se pompe podigne kad nekom direktoru pukne guma na vozilu, nego kad netko od zaštitara nastrada. Primjerice iz perspektive masovnih medija život jednog Amerikanca vrijedi kao 500 ljudi u Bangladešu, Indiji, Pakistanu, Sjevernoj Koreji, Iraku... Na kraju zapitajmo se iz naše perspektive koliko uistinu vrijedi zaštitarski život? Odgovor na ovo pitanje leži u tome da je neupitno i nepobitno bezbroj puta do sada dokazano da vrijedi manje nego guma na vozilu nekog direktora. Isto tako bezbroj puta do sada se u takvim situacijama igralo na kartu zaborava. Treba li ovoj žalosnoj činjenici bilo kakav drugi komentar?