Digitalno susjedstvo obećava veću povezanost i sigurnije zajednice. Ali kako se privatne platforme sele u prostor koji su nekad zauzimale oglasne ploče, lokalne grupe i Susjedska straža, postavlja se važno pitanje: kakvo susjedstvo stvaramo?
Generacijama je sigurnost u susjedstvu ovisila o nečemu izvanredno jednostavnom: ljudi koji primjećuju što se događa oko njih i dovoljno brinu da djeluju.
Susjed provjerava starijeg stanovnika nakon oluje. Netko primjećuje da je inače naseljena kuća ostavljena otvorena. Lokalni stanovnik prijavljuje pokvarenu uličnu svjetiljku, pomaže u pronalaženju nestalog kućnog ljubimca ili prosljeđuje korisne informacije policiji. Nijedna od ovih radnji ne zahtijeva sofisticiranu tehnologiju. Ono što im je potrebno jest određeni stupanj povjerenja, poznavanja i spremnosti da preuzmemo odgovornost za mjesto u kojem živimo.
Međutim, tehnologija brzo mijenja način na koji se ta odgovornost ostvaruje. Dana 16. rujna 2026., The Guardian je izvijestio da se Ring, u vlasništvu Amazona, priprema za pokretanje svoje usluge Neighbours u Ujedinjenom Kraljevstvu. Usluga, koja bi trebala biti dostupna putem aplikacije Ring od 21. listopada 2026., namijenjena je pružanju digitalnog prostora u kojem stanovnici mogu razmjenjivati sigurnosne informacije, novosti iz zajednice i upozorenja o izgubljenim kućnim ljubimcima. Značajno je da ljudi neće morati posjedovati Ring kameru ili zvono na vratima da bi sudjelovali.
Na prvi pogled, ovo može izgledati kao još jedna susjedska društvena mreža. Potencijalno je nešto važnije.
Postavlja se pitanje koje seže daleko izvan jedne tvrtke ili jedne aplikacije: kako sigurnost u susjedstvu postaje sve više digitalna, može li nam tehnologija pomoći da pazimo jedni na druge, a da nas ne potiče da jednostavno pazimo jedni na druge?
Od oglasne ploče u selu do digitalnog susjedstva
Ring opisuje Neighbours kao moderni prostor zajednice. Stanovnici će moći definirati svoje lokalno područje i primati ili objavljivati informacije relevantne za njega. Ambicija je, dijelom, pružiti usmjereniju alternativu WhatsApp i Facebook grupama koje su postale uobičajene u mnogim susjedstvima. Postoji razumljiva privlačnost ideje.
Lokalne digitalne mreže mogu gotovo trenutno distribuirati korisne informacije. Mogu mobilizirati ljude koji se inače nikada ne bi sreli. Nestali pas može postati predmet potrage u susjedstvu, a ne pojedinačni problem. Informacije o incidentu mogu dosegnuti stotine stanovnika u nekoliko minuta. Netko tko ima relevantne snimke kamere može pomoći u istrazi.
U tom smislu, tehnologija može ojačati nešto što su istraživači sigurnosti zajednice odavno prepoznali: sposobnost stanovnika da djeluju zajedno kada se pojavi problem.
Ali susjedstvo nije samo informacijska mreža. Razlika je važna. Susjedska straža, u svom najboljem izdanju, nikada se nije bavila samo promatranjem sumnjivih aktivnosti. Radi se o odnosima: ljudi poznaju svoje susjede, dijele odgovornost za svoju okolinu i razvijaju dovoljno povjerenja da surađuju jedni s drugima i s javnim institucijama. Digitalna platforma može olakšati te odnose. Ne može ih automatski stvoriti.
Kada budnost postane sumnja
Postoji još jedna poteškoća. Ista kamera koja snima pravi zločin također snima dostavljača, tinejdžera koji se vraća kući, nepoznatog posjetitelja, susjedovu djecu i osobu koja se jednostavno zaustavi ispred kuće.
Što se sljedeće događa ne ovisi o kameri, već o zajednici. Slika se može tretirati kao informacija koja zahtijeva kontekst. Ili može postati poziv na sumnju.
Ovo nije u potpunosti teorijska briga. Istraživanje programa susjedske straže u Nizozemskoj utvrdilo je mogućnost da povećana budnost također može proizvesti stigmatizaciju, profiliranje i pretjeranu društvenu kontrolu. Digitalne platforme susjedstva mogu pojačati ovaj učinak jer se zapažanja koja bi nekada ostala između dva susjeda sada mogu trenutno kružiti među stotinama ili tisućama ljudi.
Opasnost je suptilna. Zajednica može započeti s namjerom da se stanovnici osjećaju sigurnije i postupno razviti kulturu u kojoj sama nepoznanica postaje sumnjiva. Postoji važna razlika između riječi „nešto se dogodilo i možda netko može pomoći“ i „ova osoba ne pripada ovdje“. Zdrava sigurnost zajednice ovisi o očuvanju te razlike.
Prema informacijama objavljenim oko lansiranja u Velikoj Britaniji, objave na Susjedima bit će podložne pravilima koja, između ostalog, zabranjuju diskriminaciju i nagađanja, a moderiranje uključuje i automatizirane sustave i ljudski pregled. To je dobrodošlo. Ali moderiranje rješava samo dio pitanja. Dublji izazov odnosi se na kulturu koja se razvija oko tehnologije.
Privatnost ne prestaje na ulaznim vratima
Zvona zauzimaju neobičan položaj. To su privatni uređaji, instalirani na privatnim kućama, ali njihovo vidno polje često se proteže u zajednički ili javni prostor. Ured povjerenika za informiranje Ujedinjenog Kraljevstva jasno daje do znanja implikacije. Kada kućni CCTV ili pametno zvono na vratima snima slike izvan granica nečijeg vlasništva - na primjer, javnog pločnika, zajedničkog prostora ili susjednog posjeda - primjenjuju se pravila o zaštiti podataka jer su prepoznatljive slike i glasovi osobni podaci.
Problem postaje još značajniji kada se snimanje kombinira s dijeljenjem.
Ring uvodi jače tehničke mjere zaštite, uključujući svoj sustav TAKE - "Throw Away the Key Encryption" - i navodi da korisnici kontroliraju koje snimke žele učiniti dostupnima putem Neighboursa. Tvrtka također kaže da se imena i točne lokacije ne prikazuju uz javne objave Neighboursa.
Takve zaštite su važne. Ipak, privatnost se ne može svesti na enkripciju. Sustav može biti tehnički siguran, a istovremeno mijenjati društveno iskustvo ulice.
Vlastito istraživanje ICO-a o odnosu ljudi s osobnim podacima posebno je dobro uhvatilo ovu napetost. Neki sudionici smatrali su pametna zvona korisnim alatima za zaštitu svojih domova i obitelji; drugi su izrazili nelagodu znajući da se obična kretanja po njihovom susjedstvu mogu snimati i dijeliti. U izvješću se navodi da društvena očekivanja nisu u potpunosti sustigla tehnologiju. To bi mogao biti jedan od najvažnijih uvida u ovoj raspravi.
Izuzetno brzo smo naučili kako instalirati kamere. Još uvijek učimo kako živjeti zajedno kada gotovo svaka ulazna vrata mogu postati jedna.
Novi odnos s policijom
Problem postaje još zanimljiviji kada digitalna susjedstva povezuju građane s agencijama za provođenje zakona. U Sjedinjenim Državama, Ringov sustav zahtjeva za zajednicu omogućuje agencijama za javnu sigurnost da dobrovoljno zatraže od stanovnika videozapise koji se odnose na određenu istragu. Ring navodi da je sudjelovanje neobavezno i da se agencijama ne govori tko je pregledao zahtjev, ali je odbio dati snimku. Ova značajka nije uključena u početno lansiranje u Velikoj Britaniji, iako Ring planira da je uvede kasnije. Posebno je značajna jer ilustrira kako se arhitektura policije u zajednici može mijenjati.
Tradicionalno se suradnja građana i policije odvijala posredstvom međuljudskih odnosa: lokalnih policajaca, organizacija u zajednici, udruga stanara i koordinatora programa nadzora susjedstva (poput *Neighbourhood Watcha*). Digitalne platforme u taj odnos uvode još jednog sudionika – pružatelja tehnoloških usluga. Model se stoga mijenja iz relativno jednostavnog odnosa između građanina, zajednice i policije u odnos koji može uključivati i privatnog digitalnog posrednika.
To nužno ne čini taj odnos boljim ili lošijim. Ipak, pitanja upravljanja, transparentnosti i odgovornosti time postaju znatno važnija. Tko određuje pravila? Tko odlučuje o tome što će stanovnici vidjeti? Kako se određuju prioriteti prijavljenih slučajeva? Koji se podaci pohranjuju? Kako se ispravljaju pogreške? I kako zajednice mogu osigurati da tehnologija podupire suradnju, umjesto da postupno definira što suradnja uopće znači?
To su pitanja koja bi europske organizacije za sigurnost zajednice trebale postavljati sada, a ne tek nakon što takvi sustavi postanu dio svakodnevice.
Tehnologija i društveno povjerenje
U pozadini svega toga krije se šire pitanje: što zapravo čini susjedstvo sigurnijim? Kamere mogu pružiti dokaze. Sustavi upozoravanja mogu širiti informacije. Umjetna inteligencija može prepoznati obrasce. Platforme mogu povezati ljude koji nikada prije nisu razgovarali. No, ništa od toga nije istoznačno s povjerenjem. Štoviše, tehnologija može usmjeriti susjedstva u suprotnim smjerovima.
Ako se pravilno koristi, lokalna digitalna mreža može ojačati uzajamnost. Netko zatraži pomoć i otkrije da su susjedi spremni pružiti je. Stanovnici dijele korisne informacije. Ljudi koji su prethodno živjeli jedni pokraj drugih kao stranci počinju surađivati. Nizanje malih djela uzajamne pomoći može dovesti do snažnijeg osjećaja zajedništva.
Ako se koristi na pogrešan način, ista ta infrastruktura može proizvesti suprotan učinak: stalna upozorenja, kruženje fotografija nepoznatih osoba, nagađanja o neuobičajenom ponašanju i pretjeran dojam da opasnost vreba posvuda. Razlika između ta dva ishoda nije prvenstveno tehnološke prirode. Ona je društvena.
Sigurna zajednica nije ona u kojoj svi nadziru svakoga. To je zajednica u kojoj ljudi imaju dovoljno povjerenja jedni u druge da prepoznaju kada je potrebna pozornost, dovoljno razboritosti da različitost ne pretvore u sumnjičavost te dovoljno povjerenja u javne institucije da znaju što učiniti kada ih nešto doista zabrinjava. Upravo je u tom pogledu iskustvo programa nadzora susjedstva i dalje iznimno važno.
Tko je vlasnik digitalnog susjedstva? Možda najvažnije pitanje koje nameće pojava platformi kao što suDakle, kod inicijativa za sigurnost susjedstva (poput *Neighbour Watcha*) uopće nije riječ o kamerama. Riječ je o vlasništvu – ne vlasništvu nad tehnologijom, već vlasništvu nad društvenim prostorom koji ta tehnologija stvara.
Tradicionalne organizacije za sigurnost susjedstva ukorijenjene su – ma koliko nesavršeno – u samim zajednicama. One imaju koordinatore, volontere, odnose s lokalnim vlastima i policijom, kodekse ponašanja i stečeno iskustvo. Njihov legitimitet u konačnici ovisi o ljudima koji u njima sudjeluju.
Komercijalna platforma funkcionira drukčije. Njezinu arhitekturu, pravila, sustave moderiranja, kategorije i budući razvoj određuje privatna tvrtka. Pritom ne zagovaram stav protiv privatne tehnologije. Komercijalne inovacije mogu ponuditi alate koje organizacije zajednice i javna tijela nikada ne bi mogli samostalno razviti. No, ta se razlika ne bi smjela izgubiti samo zato što je tehnologija praktična.
Ako digitalne platforme za susjedstvo sve više postaju mjesta na kojima stanovnici prijavljuju probleme, razmjenjuju informacije o sigurnosti i komuniciraju s tijelima javne sigurnosti, one prestaju biti tek komunikacijski alati. Postaju dio infrastrukture putem koje zajednice shvaćaju pojam sigurnosti. To sa sobom nosi i odgovornost.
Briga jednih za druge
Budućnost inicijativa za sigurnost susjedstva gotovo će sigurno biti više digitalna nego što je to bila njihova prošlost. To ne bi trebalo izazivati strah. Tehnologija može pomoći zajednicama da brže komuniciraju, uključe ljude koji ne mogu lako sudjelovati na tradicionalnim sastancima, koordiniraju pružanje pomoći i pruže vrijedne informacije u slučaju incidenata. Uz pažljivu primjenu, može ojačati otpornost zajednice i suradnju građana i policije. No, svrha mora ostati jasna.
Cilj inicijativa za sigurnost susjedstva nije stvoriti susjedstva u kojima su svi pod nadzorom. Isto tako, tehnologija ne bi smjela poticati stanovnike da ljude oko sebe dijele na one koji „pripadaju” i one koji djeluju sumnjivo. Cilj je stvoriti zajednice u kojima ljudi brinu jedni o drugima.
To zahtijeva načela koja nijedna kamera ili algoritam ne mogu sami osigurati: proporcionalnost, uključivost, privatnost, odgovornost, razboritost i, iznad svega, povjerenje. Kako digitalne platforme sve više zadiru u područje sigurnosti zajednice, Europa ima priliku oblikovati taj razvoj umjesto da mu se naknadno samo prilagođava. Pitanje stoga nije ima li tehnologija mjesto u susjedstvu. Ona je već tu. Važnije je pitanje kakvo susjedstvo želimo izgraditi uz pomoć tehnologije.
Izvor. EUNWA
Photo by Beth Macdonald on Unsplash