Eugen Antić
Foto: Srednja.hr
Nakon tragičnog napada u osnovnoj školi Prečko, Hrvatska se suočava s gorućim pitanjem: kako osigurati da škole budu sigurno mjesto za našu djecu? Javnost zahtijeva hitne promjene, a sve više glasova zalaže se za uvođenje zaštitara u obrazovne institucije. No, mogu li zaštitari sami osigurati sigurnost? Iskustva drugih zemalja pokazuju da to nije dovoljno.
Sustav i javnost ne smiju se oslanjati samo na zaštitare niti sad prebacivati svu odgovornost na njih. Oni nisu supermeni koji mogu sami spriječiti svaku tragediju. Njihova prisutnost može djelovati kao fizička i psihološka prepreka potencijalnim počiniteljima, ali nije jamstvo apsolutne sigurnosti. Tragedije u obrazovnim institucijama, upozoravaju nas da ovakvi događaji nisu rezervirani za “negdje drugdje” i “nekoga drugoga”. One nas sve podsjećaju da je riječ o univerzalnom problemu koji zahtijeva sveobuhvatan pristup i odgovornost svih – ne samo zaštitara, već i roditelja, škole i cijelog društva.
Unatoč njihovoj prisutnosti, neki od najtežih incidenata nasilja dogodili su se u zemljama gdje su zaštitari dio sustava, što ukazuje na to da zaštitari sami po sebi ne mogu spriječiti svaku tragediju. Njihova uloga, koliko god bila značajna, mora biti dio šireg sustava sigurnosti i prevencije.
Međutim, Hrvatska u ovom trenutku nema ni dovoljan broj educiranih zaštitara, a ni policajaca koji bi mogli adekvatno preuzeti ove poslove. Trenutni kadar nije prošao posebnu obuku za rad s djecom i mladima, što je ključno za uspjeh ovakvih mjera. Stoga je jasno da paralelno s uvođenjem zaštitara u škole treba uspostaviti program njihove edukacije i specijalizacije, kako bi oni mogli razumjeti psihološke i emocionalne potrebe učenika te djelovati preventivno, a ne samo reaktivno.
Jesu li škole zaista sigurne?
Ministar obrazovanja Radovan Fuchs izjavio je za medije: "Ja i dalje mislim da su škole sigurne." No, postavlja se pitanje na temelju čega se donosi takav zaključak. Tragedija u osnovnoj školi Prečko, kao i slični incidenti diljem svijeta, pokazuju da škole možda nisu toliko sigurne koliko bismo željeli vjerovati.
Sigurnost obrazovnih ustanova nije statična kategorija; ona zahtijeva stalnu procjenu, ulaganja i prilagodbu novim izazovima. Pojedinačni incidenti, poput ovoga u Zagrebu, ukazuju na propuste koji se ne smiju ignorirati. Važno je prepoznati da izjava o sigurnosti škola ne može biti opravdanje za izostanak konkretnih mjera ili odgađanje reformi koje bi osigurale višu razinu zaštite za djecu i zaposlenike.
Zaštitari, tehnička oprema, edukacija i prevencija ključni su elementi sigurnosnog sustava, ali oni će biti učinkoviti samo ako se provedu sustavno i temeljito. Tvrdnje o sigurnosti bez adekvatnih mjera mogu stvoriti lažni osjećaj sigurnosti – nešto što si kao društvo ne možemo priuštiti.
Zaštitari su samo jedan dio rješenja
Praksa u razvijenim zemljama pokazuje da prisutnost zaštitara u školama može povećati osjećaj sigurnosti, ali to nije čarobno rješenje. U Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), prisutnost školskih zaštitara, poznatih kao School Resource Officers (SRO), postala je uobičajena praksa nakon učestalih pucnjava u školama. SRO-ovi su često policajci koji su prošli posebnu obuku za rad s djecom i mladima. Njihova uloga nije samo fizička zaštita već i prevencija nasilja te edukacija učenika o sigurnosti.
Ipak, unatoč njihovoj prisutnosti, neki od najtežih incidenata nasilja dogodili su se upravo u SAD-u. To ukazuje na to da zaštitari sami po sebi ne mogu spriječiti svaku tragediju.
U Izraelu, gdje su prijetnje sigurnosti stalna stvarnost, škole često imaju visoko obučene naoružane zaštitare te napredne sigurnosne sustave poput kamera i detektora metala. Iako takvi sustavi mogu povećati sigurnost, zahtijevaju velika financijska ulaganja, što nije uvijek realno za sve države.
U Europi, većina zemalja, uključujući Njemačku i Veliku Britaniju, više se oslanja na preventivne mjere. Fokus je na edukaciji nastavnika i učenika, suradnji sa školskim psiholozima i socijalnim radnicima te kontroliranom pristupu školama putem tehnologije i kamera. Zaštitari se angažiraju samo u posebnim situacijama.
Kombinacija mjera je ključ sigurnosti
Prava sigurnost dolazi iz kombinacije mjera. Uz zaštitare, ključni su:
Psihološka podrška: Uvođenje školskih psihologa i psihijatara može pomoći u prepoznavanju i sprječavanju problema prije nego eskaliraju. Pravovremena reakcija na znakove upozorenja kod djece, poput promjena u ponašanju, socijalne isključenosti ili agresije, može biti ključna.
Roditelji i odgojitelji: Roditelji igraju ključnu ulogu u odgoju i praćenju emocionalnog stanja svoje djece. Otvoren razgovor i suradnja s nastavnicima i stručnjacima mogu pomoći u stvaranju podržavajućeg okruženja za djecu.
Tehnička zaštita i infrastruktura: Detektori metala, sigurnosne kamere i kontrolirani pristup školama mogu smanjiti rizik od nasilnih incidenata. No, infrastruktura mora omogućiti brzu reakciju u kriznim situacijama, poput evakuacije.
Edukacija i prevencija: Edukacija o nenasilnom rješavanju sukoba te osposobljavanje nastavnika za prepoznavanje prijetnji ključni su za prevenciju.
Uloga javnosti: Društvo mora ulagati u sustave prevencije i boriti se protiv stigmatizacije mentalnih problema. Osobe s izraženim poteškoćama trebaju imati dostupnu podršku i adekvatnu skrb.
Samo kombinacija ovih mjera može pružiti koliko-toliko sigurnu školsku sredinu. No, roditelji i društvo moraju prihvatiti realnost: apsolutna sigurnost ne postoji. Najvažnije je stvoriti uvjete u kojima možemo reći da smo učinili sve što smo mogli za zaštitu djece.
Jesu li onda zaštitari dovoljni?
Zaštitari mogu biti drugi ešalon zaštite škola, ali nisu zamjena za sveobuhvatan pristup sigurnosti. Iskustva zemalja poput SAD-a i Izraela pokazuju da ni najstrože sigurnosne mjere ne mogu spriječiti sve incidente. S druge strane, europske zemlje stavljaju naglasak na prevenciju i jačanje socijalne podrške. Roditelji, učitelji, psiholozi, tehnička zaštita i javnost svi imaju ključne uloge. Nije dovoljno samo reagirati na incidente – potrebno je spriječiti ih prije nego što se dogode.
Tragedija u Prečkom pokazala nam je koliko je važno sustavno pristupiti sigurnosti u školama. Zaštitari mogu biti dio rješenja, ali samo uz sveobuhvatan pristup koji uključuje psihološku i socijalnu podršku, tehničke mjere i prevenciju nasilja. Hrvatska sada ima priliku razviti sustav koji neće samo reagirati na nasilje, već ga spriječiti prije nego što se dogodi. Samo zajednički rad svih – roditelja, odgojitelja, psihologa, zaštitara i društva – može donijeti promjenu i osigurati našoj djeci sigurno mjesto za školovanje i odrastanje.