Psi i ljudi su stoljećima surađivali u obavljanju mnogih zadataka u ratu i miru, počevši od lova, praćenja, čuvanja, sve do spašavanja. Psi su neprekidno dokazivali da mogu osigurati korisnu suradnju, ali i nesebično prijateljstvo. Policijski pas je specijalno dresiran pas za potrebe policije, kao i drugih službi za provedbu zakona. Naziv za policijske pse u mnogim zemljama je "K-9" (homofon riječi canine, koja se odnosi na pse). Iako je u našem govornom području poznatiji termin "policijski pas" jer izaziva ispravnu konotaciju na specijalno obučene pse, u svijetu je uvriježen i prepoznatljiviji upravo skraćeni naziv K-9, koji ujedno i sužava sam pojam.
Osnovna podjela posebno obučenih pasa, ovisno o njihovoj namjeni, odnosi se na:
- čuvarske odnosno napadačke pse koji su obučeni za detekciju i hvatanje osumnjičenih osoba, a koriste se prilikom čuvanja određenog područja od upada osoba na osjetljiva i kontrolirana područja;
- pse tragače, odnosno spasioce koji su obučeni za pronalazak nestalih ili osumnjičenih osoba i/ili predmeta, no takve pse u većini koristi i naša Gorska služba spašavanja, a odnedavno i avio-kompanija KLM koristi takve pse za pronalazak predmeta i vraćanje vlasnicima, koji te predmete izgube ili radi nepažnje ostave u avionu ili čekaonici zračne luke;
- detekcijske pse koji su obučeni za otkrivanje eksploziva i narkotika, a riječ je većinom o psima kakve koristi vojska i policija, dok u svijetu takvim psima raspolažu i privatne zaštitarske tvrtke, koje nerijetko imaju dobru suradnju i s državnim organima;
- 'arson dogs' odnosno 'accelerant' - detekcijske pse koji su posebno obučeni za detekciju zapaljivih tekućina kao što su benzin i propan, a koriste se pri otkrivanju podmetnutih požara ali i plinovoda i drugih postrojenja kada je na širokim područjima otežano otkrivanje mogućeg puknuća cijevi;
- kadaver pse odnosno otkrivačke pse za detekciju truleži, a naziv potječe od naziva otrovnog kemijskog spoja kadaverin koji nastaje truljenjem i raspadanjem bjelančevina životinjskog porijekla te se ovi psi koriste za pretrage mjesta potencijalnih grobnica, a korisni su i kod pretrage mogućih smrtno stradalih slijepih putnika na brodovima ili prilikom krijumčarenja ljudi (ili životinja) u vozilima. Ovako obučeni psi su osposobljeni i za otkrivanje tijela pod tekućom vodom.
Naravno, podjela se odnosi na različite vrste obuka, koji se koriste za potrebe vojske, policije ali i privatnih zaštitarskih tvrtki.
Najčešće korišteni psi za ovakve vrste obuke i dresure su njemački ovčari i belgijski malinois, zbog toga što imaju široku primjenu i smatraju se najizdržljivijim radnim psima, no moguće je susresti i druge vrste, pa tako ovisno o najizraženijim sposobnostima koriste se slijedeće pasmine:
Baset - obučava se za detekciju eksplozivnih naprava i narkotika;
Beagle – također se obučava za detekciju eksplozivnih naprava i narkotika;
Belgijski Malinois – obučava se potrebe zaštite, napada, detekciju eksploziva, lociranje dokaza, detekciju narkotika, transporta osuđenika, pratnju ljudi;
Bloodhound – za detekciju specifičnih mirisa, praćenje, detekciju eksplozivnih naprava, narkotika, lociranje dokaza;
Engleski koker španijel – koristi se kod otkrivanja vatrenog oružja, detekciju eksplozivnih naprava, novca i narkotika;
Doberman – obučava se za potrebe zaštite i kao napadački pas;
Nizozemski ovčar – također se obučava za potrebe zaštite i kao napadački pas;
Springer Spaniel - obučava se za detekciju eksplozivnih naprava i narkotika;
Njemački ovčar – obučava za potrebe zaštite i kao napadački pas, praćenje tragova na tlu i u zraku, detekciju ljudskih tragova, detekciju narkotika, detekciju eksploziva te lociranje dokaza;
Njemački kratkodlaki pointer – praćenje tragova na tlu i u zraku, detekciju narkotika te lociranje dokaza;
Labrador retriver – obučava se za detekciju eksplozivnih naprava i narkotika.
U službi K-9 među ostalim mogu se naći i pasmine
rotvajler,
bokser,
veliki šnaucer i
airedale terijer.
Osnovno čulo kojim se pas orijentira u prirodi je čulo mirisa. Mirisom pas registrira postojeće stanje u okolini, ali i sve promjene koje se u njoj dešavaju. Sve stvari imaju svoj miris, neke odaju intenzivniji, a druge slabiji miris. Svaka stvar, u ovisnosti od svoje kemijske strukture, otpušta u određenom periodu određeni broj čestica u okolinu, a upravo te čestice predstavljaju njen miris. U mozgu psa postoji centar za miris putem kojeg on prima i reagira na nadražaje koji se do njega prenosi nervnim sistemom, mirisnim nervom, koji ga dalje prenosi u centar za miris u mozgu. Tu se nadražaj registrira i ako predstavlja neko stanje na koje organizam mora reagirati, ostali centri će u suradnji sa centrom za miris poslati nalog određenom organu da izvrši određenu radnju. U usnoj šupljini, na nepcu, nalazi se tzv. Jacobsonov organ, odnosno nazalno – nepčani organ koji pomaže psima razvrstati različite mirise. Psi mogu upotrebljavati nosnice nezavisno jednu od druge i dobri su u razlikovanju jednog mirisa od drugog i njihovog pamćenja. Čulo mirisa kod psa je izrazito razvijeno, čak 100.000 puta razvijenije nego kod čovjeka. Čovjek ima oko pet milijuna etmoidalnih ćelija u nosu, dok, primjerice, njemački ovčar ima 220 milijuna istih, putem kojih prima mirise iz okoline.
Posebno obučeni psi mogu razlikovati sasvim pouzdano do 20 različitih mirisa, koje su sposobni detektirati i na više stotina metara te su u mogućnosti dugo raditi dok ne detektiraju miris za koji su obučeni.
Mastifi u starom Rimu
Policijski psi imaju dugačku, ali nedovoljno istraženu i dokumentiranu povijest diljem svijeta. Podaci sežu do 1899. godine, gdje se navode psi koji su korišteni u noćnoj pratnji s pozornicima. Međutim, nisu prolazili specijalnu obuku. U feudalnom društvu psi su pomagali ljudima na različite načine. Lokalni lordovi su držali velike pasmine koji su imali ulogu osobnih zaštitara, dok su sakupljači poreza koristili pse da im čuvaju novac koji su prikupljali u gradovima.
Rimski vladar Gaj Oktavio prvi je uspostavio policijske snage, čiji je osnovni zadatak bio čuvanje unutrašnje sigurnosti Rima. Garda je bila organizirana u devet kohorti, od kojih su tri bile smještene u Rimu. Za vrijeme njegove vladavine, kada je u Rimu živjelo više od milijun stanovnika, formirano je 14 stražarskih jedinica. Koristili su mastife za zaštitu svojih ljudi.
U Engleskoj su lordovi i plemići bili zaduženi za čuvanje reda u svojim područjima, kao i za provedbu zakona. U narednom periodu razvijaju se institucije šerifa i istražnih sudaca koji su za cilj imali očuvanje javnog reda i mira. Poslije Normanskog osvajanja, navedene institucije ostaju, ali s izmijenjenim ulogama. Šerifi su osobito bili zaduženi za očuvanje reda i mira, s tim da su bili odgovorni kralju i prvenstveno štitili njegove interese. Prvi profesionalni vodiči pasa su u Normanskoj službi koristili krvoslijednike da bi locirali bjegunce.
U tadašnjoj Europi su postojali tzv. Hermandades, tj. "bratstva" – udruženja naoružanih pojedinaca čiji je zadatak bio održavanje mira. Kako srednjovjekovni španjolski kraljevi nisu mogli osigurati adekvatnu zaštitu, u XII stoljeću su formirane zaštitne okružne legije za borbu protiv pljačkaša i drugih ruralnih kriminalaca. Kraljevski par Ferdinand i Izabela su osnovali organizirano i uspješno Sveto bratstvo kao državnu policiju. Na njeno čelo postavili su zvaničnike kojima su dodijeljene široke ovlasti čak i u najvažnijim slučajevima. Prvobitna bratstva (Hermandades) su zadržala skromnu ulogu u lokalnoj policiji sve do njihovog konačnog nestanka 1835. godine. Koristili su pse lutalice, odnosno njihov lavež kao znak upozorenja da se nešto dešava, osobito u noćnim satima.
Prvi zabilježeni primjeri upotrebe pasa u policijske svrhe odnosili su se na čuvanje pomorskih luka u St Malu u Francuskoj početkom 14. stoljeća. Međutim, još u ranom periodu srednjeg vijeka, u selima i gradovima Engleske se izdvajao novac za čuvanje krvoslijednika koje su župni policajci koristili za pronalazak i hvatanje zločinaca.
Tijekom 12. i 13. stoljeća organi za održavanje javnog reda i mira su bili pod jurisdikcijom baruna i zemljoposjednika, kako bi štitili njihove interese. Postojale su određene zabrane vezane za držanje pasa podijeljene u tri grupe: prvu grupu su činili mali psi, koji nisu predstavljali opasnost za lov, te su se mogli držati bez ograničenja; psi koji su imali urođeni lovački instinkt (krvoslijednici i španijeli) bili su zabranjeni za držanje; veće vrste pasa je bilo dozvoljeno držati samo u sigurnosne svrhe, pod uvjetom da su im kandže uklonjene.
Početkom 19. stoljeća počinju veće migracije stanovništva iz ruralnih krajeva u veće gradove. Od velikih seoskih imanja nastali su manji posjedi, a sa ovom promjenom smanjuje se popularnost pasa kao sudionika u lovu i „čuvara zakona“. U ovom vremenskom razdoblju, predstavnici svih društvenih slojeva počinju gledati na pse kao na kućne ljubimce radije nego kao na radne pse, a veličina i izgled psa postaju jednako bitni kao i temperament i radna sposobnost.
Jedan od prvih istinskih pokušaja korištenja pasa kao pomagača policiji u borbi protiv kriminala i praćenju kriminalaca zabilježen je 1888. godine u Londonu. Komesar Metropolitanske policije, Sir Charles Warren je angažirao dva krvoslijednika – Barnabya i Burgha u pokušaju pronalaženja viktorijanskog ubojice Jacka Trbosjeka. Rezultati su bili daleko od zadovoljavajućih, jer je jedan od pasa ugrizao komesara, a zatim su oba psa pobjegla, te je organizirana posebna policijska potraga za njima.
Policijski psi su na tlu Europe zvanično priznati 1859. godine od strane belgijske policije u Ghentu koja ih je koristila u noćnim patrolama. Ghent je bio prvi grad na svijetu koji je osnovao školu za obuku službenih pasa. U ožujku 1899. godine kupljena su tri psa, a ubrzo i još sedam, koji su obučavani za policijski posao. Program u Ghentu je imao veliki odjek, te je ubrzao i druge gradove da počnu koristiti pse u policiji. Njemački policajci koji su se školovali u Ghentu pisali su pohvalne izvještaje, tako da je do kraja 1910. godine više od 600 gradova u Njemačkoj koristilo službene pse. Također, policijske stanice u Francuskoj, Mađarskoj, Italiji, Austriji, kao i druge stanice u Belgiji počinju rad s psima. Psi koji su obučavani u ovom vremenskom periodu bili su agresivni, čime su izazivali strah, štitili bezuvjetno svoje vodiče od napadača i bili su spremni da hrabro obore bilo koga tko bi se skrivao i vrebao u slabo osvijetljenim ulicama i na otvorenom prostoru. Pasmine koje su se najčešće koristile bile su: njemački i belgijski ovčari, njemački bokseri, dobermani i terijeri (uvoženi iz Engleske).
Francuska policija je od 1895. godine počela koristiti pse u sukobima s uličnim bandama Pariza. Inspirirani francuskim psima, i Nijemci počinju modernizirati obučavanje služenih pasa.
Godine 1890. godine prelazi se na detaljan i znanstveni pristup, kroz eksperimentiranje s pasminama, upotrebom i treniranjem pasa. Do 1899. postignut je rapidan napredak u treniranju njemačkih ovčara, te je u travnju iste godine formirana Udruga njemačkih ovčara. Nadležni u policiji su bili impresionirani, ali ne i uvjereni da bi se povećanjem novčanih sredstava postizali još bolji rezultati. Primarna zadaća službenih pasa ovog doba i dalje je bila zastrašivanje.
No, 1908. godine u Engleskoj je formiran prvi posebni policijski odjel za pse. Koristili su terijere u sprječavanju pljački u riječnim lukama, a od 1910. godine se postupno uvode i druge pasmine, kao što su labradori, dobermani i njemački ovčari.
Iako su psi postizali značajne rezultate tijekom Prvog svjetskog rata, nadležni u policiji Ujedinjenog Kraljevstva i dalje pokazuju manjak interesa za većim angažmanom pasa u policijskim snagama. Psi su smatrani korisnima sve dok nisu iziskivali novčana ulaganja i posebne treninge (neki od današnjih vodiča pasa suglasni su da se ni danas situacija nije promijenila). Držeći se ovog stava, 1914. godine zvanične vlasti daju odobrenje da 172 policajca Metropolitanske policije u Londonu mogu svoje privatne pse voditi u noćnu patrolu; šarolika posada ovčara, terijera, španijela i sl.
Tijekom ovog vremenskog perioda psi su se koristili u raznovrsne svrhe, a 1920. godine u njemačkom Greenheideu, osnovana je i vladina škola za obuku službenih pasa. Trenirali su ih osnovama poslušnosti, potrazi i detekciji, uspostavljajući centre za obuku pasa na raznim lokacijama. Izvrsni uspjesi postignuti u Europi nisu se mogli i dalje ignorirati, tako da je 1934. osnovan komitet zadužen da ispita sve činjenice vezane za upotrebu policijskih pasa u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iako su ljudi, koji su radili na terenu s psima davali veoma pozitivne ocjene njihovih sposobnosti i učinaka, vlasti su odbijale prihvatiti istinsku vrijednost policijskih pasa tijekom mnogo narednih godina.
K-9 u Europi i svijetu u privatnom sektoru sigurnosti
Trening centar za obuku K-9, Black Wolf smješten u Španjolskoj, lokaciju za svoj centar je odabrao radi povoljnih klimatskih uvjeta, s obzirom da psi obučeni u ovom centru služe organima vlasti, ali i privatnim kompanijama širom svijeta, od područja gdje prevladavaju ekstremne vrućine do izrazito hladnih područja. Uža specijalnost centra je obuka pasa za detekciju eksploziva, narkotika, nestalih osoba, različitih plinova, truleži, novca i sl. kao i patrolnih pasa koji sve više imaju primjenu u privatnom sektoru sigurnosti.
Black Wolf K9 Service je vodeća kompanija u Španjolskoj koja svoje timove zapošljava u zračnim i pomorskim lukama, željeznicama, cargo kompanijama s psima za otkrivanje eksploziva i narkotika kao i patrolnim psima. Pored te djelatnosti Black Wolf se bavi obukom K9 timova za vojsku, policiju, privatne zaštitarske kompanije te implementacijom i poboljšanjem standarda u K9 industriji.
Duljina trajanja obuke varira u ovisnosti od namjene psa, pa tako može trajati od tri mjeseca do dvije godine, odnosno tijekom cijelog vremena razvoja psa, pri čemu se u većini koristi belgijski malinois, upravo radi njegove ranije spomenute izdržljivosti i širokog spektra moguće primjene. Psi prolaze i certifikaciju prema Europskim standardima, koja se obnavlja svake godine, a ponekad se radi i recertifikacija svakih šest mjeseci radi provjere i kontrole kvalitete, pri čemu program certificiranja prolaze pas i vodič zajedno te na taj način postaju nerazdvojan tim tijekom narednih 12 mjeseci. K9 timovi Black Wolfa su jedini u Španjolskoj čiji psi su pored dvije neovisne certifikacije po EU standardima također certificirani po USA standardima kao i standardima Latinske Amerike. Pored toga, psi posjeduju i svu zdravstvenu dokumentaciju, kako bi u hitnim slučajevima mogli biti i prekogranično transportirani u roku od 24 do 72 sata najviše.
S obzirom da Hrvatska još nema uspostavljenu regulativu koja detaljnije propisuje obuku, certificiranje i korištenje službenih pasa, to je suradnja sa ovim trening centrom od posebnog značaja, osobito radi njihova iskustva širom svijeta i mogućnosti za razmjenu znanja i pozitivne prakse, kakva je u Europi i šire već u velikoj primjeni s razvijenom i dobrom suradnjom s državnim organima.
Propisi i regulativa u Hrvatskoj
Ako se osvrnemo na zakonsku regulativu po pitanju dresure i korištenja službenih pasa, ona je djelimice obuhvaćena Zakonom o zaštiti životinja NN 135/06, 37/13, 125/13, i to u članku 4. koji propisuje dozvoljena sredstva za dresuru službenih pasa; Zakon o policijskim poslovima i ovlastima NN 76/09, 92/14 navodi pojam službenog psa u članku 81., gdje se svrstava u sredstva prisile te u članku 87., koji propisuje način i određene situacije u kojima se policijski pas koristi, izjednačavajući ga gotovo s vatrenim oružjem te ograničavajući korištenje službenih pasa samo u svrhu sprječavanja i odbijanja napada i hvatanja počinitelja. Zakon o privatnoj zaštiti NN 68/03, 31/10, 139/10 službenog psa navodi u članku 38. kojim propisuje način korištenja službenih pasa i to samo u svrhu zaštite osoba, objekata i zaštićenih dijelova prirode, te mogućnost uporabe kao sredstvo prisile jednako kao i za vatreno oružje; Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika navodi pojam službenog psa u članku 137. i članku 138. Propisujući korištenje službenog psa isključivo pod nadzorom stručno osposobljenog policijskog službenika – vodiča pasa.
Iz navedenog je evidentno da je uporaba službenog psa u većini ograničena na čuvarske, odnosno napadačke pse, dodatno i iz razloga nedovoljno reguliranih propisa koji ne prepoznaju a samim tim i ne propisuju druge činove ili klase pasa ovisno o njihovoj namjeni. S ovim problemom se susreće i Centar za obuku pasa i vodiča, ustrojen pri MUP-u 2002. godine. Iako se u praksi provodi obuka (i uporaba) pasa i za druge namjene osim za patroliranje i napad, činjenica je da Centar ne raspolaže dovoljnim brojem pasa, koji bi pokrili potrebe u radu policije, što ukazuje da je samim time i privatni sektor sigurnosti uskraćen za brojne mogućnosti kakve uporaba službenih pasa ima.
Nužno je spomenuti da neformalno u Hrvatskoj postoji nekoliko centara za obuku pasa, koji se u većini vode kao udruženja i teško je pouzdano govoriti o kvaliteti takvih centara za obuku, jer i njihov rad nije jasno propisan i u mnogome im ograničava mogućnosti za profesionalan rad.
Uvođenje bolje i jasno propisane regulative uvelike bi pridonijelo podizanju razine sigurnosti ali i profesionalizma u radu, osobito u vrijeme povećanog rizika od napada u gotovo cijeloj Europi, jer iz prethodno navedenog je evidentno da rad s psima može biti od velike pomoći i koristi i u radu državnog i privatnog sektora sigurnosti.