Povodom 21. rujna, Dana zaštitara i blagdana svetog Mateja, prisjećamo se puta koji je ova profesija prošla u Hrvatskoj. Priča o počecima licenciranog zaštitarstva veže se uz dvije ključne prekretnice: stupanje na snagu prvog Zakona o zaštiti osoba i imovine 1996. godine te početak sustavne edukacije i licenciranja zaštitara 1997. godine. Ta su vremena, s pravom, ostala sinonim za razdoblje kada je zaštitarstvo uživalo visok stupanj profesionalizma i povjerenja javnosti.
Danas, uz masovnu primjenu umjetne inteligencije i napredne tehničke zaštite, postavlja se ključno pitanje: je li zaštitarstvo osuđeno na stagnaciju zbog kronične krize kadra, ili je tehnologija prilika za sveobuhvatnu transformaciju struke? Iako je prvi zakon postavio čvrste temelje, višegodišnji pad cijena usluga, odlazak kvalificirane radne snage i nedovoljna društvena valorizacija bacili su sjenu na dignitet profesije. Pred vama je analiza puta od devedesetih do danas i prijedlog modela kako zaštitarstvu vratiti zasluženi ugled u digitalnom dobu.
Vječna važnost obučenog kadra i izazovi e-učenja
Prekretnice za hrvatsko zaštitarstvo doista su se dogodile 1996. i 1997. godine. U tom procesu ključnu ulogu odigralo je Učilište LAS, kao jedan od prvih i najutjecajnijih ovlaštenih centara za edukaciju zaštitara prema MUP-ovom programu. Pod nepokolebljivim vodstvom profesora Rajka Radmilovića i uz podršku stručnog tima, Učilište je postalo sinonim za kvalitetnu izobrazbu, oblikujući prve generacije licenciranih zaštitara diljem zemlje. Tada nije bilo današnje tehnologije – naprednih videoanalitičkih sustava ili biometrijske kontrole pristupa – no postojalo je nešto što nijedan algoritam ne može nadomjestiti: temeljito obučen kadar i profesionalci koji su posao radili s predanošću i etičkim integritetom.
Danas se suočavamo s paradoksom: unatoč eksponencijalnom razvoju tehnike, manjak motiviranog i educiranog čovjeka predstavlja najveću ranjivost sustava sigurnosti. Edukacija se mora žurno prilagoditi. Umjesto nostalgije za "zlatnim dobom", potrebno je integrirati moderne digitalne metode u teorijski dio obuke, poput e-učenja i interaktivnih simulacija, te stvoriti jasne putanje karijernog napredovanja kako bi se privukla nova generacija usmjerena na tehnologiju. Međutim, tehnologija mora ostati alatom, jer na terenu i dalje odlučuje čovjek.
Stručna literatura kao temelj zaštitarstva: od zbirke do specijalizacije
Počeci stručne literature bili su obilježeni skromnim, ali iznimno kvalitetnim publikacijama. Mnogi se i danas sjećaju prvog Priručnika za izobrazbu čuvara i zaštitara iz 1997. godine, autorskog djela opsežnog tima stručnjaka, kao i pionirskog doprinosa tvrtke Sokol Šafranić, Čedomira Martinovića te izdanja Hrvatskog ceha zaštitara. U vremenu bez interneta, traženje i proučavanje literature bilo je odraz prave predanosti.
Danas imamo bogatu zbirku stručnih naslova dostupnih na jedan klik, no stječe se dojam da je interes za kontinuiranim usavršavanjem opao. Opća znanja u modernom okruženju više nisu dovoljna; imperativ postaje visoka specijalizacija. Zaštitar novog doba mora kombinirati uloge tehničara i savjetnika za rizike. Za vraćanje ugleda struci, usvajanje novih znanja – posebno u područjima kibernetičke sigurnosti, integracije fizičko-tehničke zaštite i upravljanja krizama – mora ponovno postati temelj profesionalnog identiteta.
Kratko vatreno oružje: od preciznosti do deeskalacije
Svi koji su prošli edukaciju kasnih devedesetih živo se sjećaju teorijske i praktične obuke s kratkim vatrenim oružjem. Modeli poput Berette 92 FS i CZ 75 B obilježili su to razdoblje, dok je standardizacija oružja 1997. godine, uz zahtjev za kalibrom ne manjim od 9×19 mm ili.38 Special, osigurala potrebnu ujednačenost. Zanimljiv povijesni detalj vezan je uz tadašnji Pravilnik (NN 119/1997), koji je zaštitara u radnoj odori obvezivao na nošenje oružja na vidljiv način u koricama boje različite od odore. Ova odredba, iako zakonski važeća, pokazala se nepraktičnom te je ubrzo napuštena, postavši rani primjer lutanja u definiranju vizualnog i operativnog identiteta struke.
Iako je obuka s oružjem i dalje nužna za visokorizične poslove, poput pratnje novca i vrijednosti, u modernom zaštitarstvu težište se pomiče. Primarna vještina postat će deeskalacija sukoba. Zaštitar ne smije biti percipiran isključivo kroz primjenu sile, već kao stručnjak za komunikaciju. Novi obučni standardi moraju staviti naglasak na sigurnosni bonton, pregovaračke vještine i rano prepoznavanje rizika.
Što se dogodilo s "drugim ešalonom policije"?
Pokojni general-pukovnik Mate Laušić često je naglašavao da zaštitari ne smiju biti statisti ni kipovi na objektima, već drugi ešalon policije i vitalna karika u nacionalnom lancu sigurnosti. Njegova vizija podrazumijevala je sustavnu integraciju privatne zaštite u širi sigurnosni aparat države kroz operativnu suradnju i razmjenu informacija s MUP-om. Nažalost, ta vizija nije u potpunosti zaživjela. Umjesto jačanja struke, svjedočimo ad-hoc rješenjima, poput angažiranja nelicenciranih redara ili operativnih djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu umjesto profesionalnih zaštitara na osiguranju javnih okupljanja te štićenih objekata i škola. Takva praksa izravno potkopava zakonodavni okvir, ruši povjerenje javnosti i devalvira licencu za koju su zaštitari polagali državne ispite.
Krajnje destruktivan faktor: dumping cijena
Glavna kočnica realizacije Laušićeve vizije jest dugogodišnji, destruktivni dumping cijena. Prodaja zaštitarskih usluga po cijenama koje jedva pokrivaju ili uopće ne pokrivaju minimalne troškove rada, poreze i opremu, urušila je tržište. Niska cijena generira neprofesionalnu uslugu, a neprofesionalna usluga onemogućava ravnopravno partnerstvo s državnim tijelima. Zaštitarstvo se danas nalazi na prekretnici. Sjećanje na pionire i institucije iz devedesetih podsjeća nas da je visoka razina profesionalizma bila ostvariva s puno manje resursa nego što ih imamo danas. Preporod, međutim, neće doći iz nostalgije, već kroz redefiniranje tržišnih i strukovnih pravila.
Oporavak struke počiva na tri ključna stupa. Prvi stup čini ekonomska održivost, koja zahtijeva hitno uvođenje minimalne zaštitne cijene usluge ili zaštitne satnice kako bi se zaustavio dumping i stvorio prostor za dostojanstvene plaće te ulaganje u opremu. Drugi stup predstavlja ostvarivanje partnerskog statusa s državom, čime bi se revitalizirala vizija generala Laušića kroz formalno uvezivanje privatne zaštite s MUP-om i civilnom zaštitom, uz strogu kontrolu i eliminaciju nelicenciranog rada na osiguranjima. Treći stup odnosi se na hibridnu edukaciju i specijalizaciju, odnosno transformaciju nastavnih planova prema standardima digitalnog doba s ciljem stvaranja hibridnog zaštitara koji jednako dobro vlada pregovaračkim vještinama na terenu i naprednim sustavima tehničke te kibernetičke zaštite. Samo dosljednom provedbom ova tri stupa možemo vratiti dostojanstvo profesiji i osigurati da zaštitarstvo ponovno postane cijenjen i nezaobilazan stup javne i privatne sigurnosti.
Eugen Antić