Eugen Antić
Nedavno sam se prisjetio jedne povijesne okrutnosti bizantskog cara Bazilija II., koji je nakon bitke kod Klidiona svakom stotom zarobljenom bugarskom vojniku ostavio jedno oko, oslijepivši ostale, da bi ih tako vratio kući. Brutalna slika, zar ne? No, dok sam razmišljao o toj povijesnoj anegdoti, shvatio sam da me ona neizbježno podsjeća na jedno sasvim suvremeno, ali podjednako frustrirajuće stanje u sektoru koji bi trebao biti stup naše sigurnosti – zaštitarskoj industriji. Konkretno, na situaciju u zaštitarstvu, koja je, usuđujem se reći, satkana od "slijepih" zaštitara, gdje tek svaki stoti ima "oko u glavi".
Možda ovo zvuči preoštro, ali metafora je nažalost matematički precizna, htjeli mi to priznati ili ne. Zaštitarska struka, posebice u dijelu koji se bavi naprednom tehničkom zaštitom i upravljanjem sigurnosnim sustavima, zahtijeva ne samo temeljnu obuku na tečaju za zaštitara, već i neprestanu preciznost, duboko znanje i suštinsko razumijevanje. Svakodnevno svjedočimo apsurdnim situacijama: zaštitari na svojim štićenim objektima ne znaju upravljati i efikasno se koristiti implementiranom tehničkom zaštitom. Primjera je bezbroj: jedan zaštitar je nedavno zamijenio PIR detektor (pasivni infracrveni detektor pokreta) za kameru videonadzornog sustava, drugi ne zna ispravno bypassirati zonu na alarmnom sustavu, treći nam ne zna ugasiti grešku na vatrodojavnoj centrali, četvrti je nešto tipkajući poremetio na videonadzornom sustavu, dok se peti gubi u kompleksnosti kontrole pristupa. I takvom nizu grešaka i nerazumijevanja nema kraja.
Sustavi videonadzora s analitikom, sustavi kontrole pristupa s biometrijskom identifikacijom, kompleksne vatrodojavne centrale, integrirani alarmni sustavi s desecima zona i specifičnim protokolima aktivacije – sve to podivljalo galopira naprijed, a tom napretku i tehnološkim inovacijama nema kraja. Dok tehnologija jurca u budućnost, naši zaštitari? Uvijek isti, stoje na mjestu, venu kao sobni cvijet, često nesposobni pratiti ni osnovne promjene, a kamoli iskoristiti puni potencijal suvremene opreme. Tko je kriv za ovakvo stanje? Pa svi unutar industrije privatne sigurnosti.
Ovaj raskorak između napredne tehnologije i nivoa znanja onih koji je koriste dovodi do apsurda. Imamo bezbroj zabilježenih situacija gdje zaštitari alarmne sustave jednostavno ne mogu i ne znaju aktivirati ili resetirati. Problem se tada rješava kroz agoniju bezbrojnih telefonskih konzultacija: prvo se zovu zaštitari s drugih objekata, kad oni ne znaju, poziva se dojavni centar, a ako ni dispečeri nemaju rješenje, na kraju se aktivira tehnička podrška, čiji je dolazak često i najskuplji. I tom nizu poziva, prebacivanja odgovornosti i traženja rješenja nema kraja. Cijeli proces traje i traje, dok objekt stoji nezaštićen, plaća se dodatna tjelesna zaštita, a vrijeme i živci se nepotrebno troše. Koliko se resursa izgubi zbog ovakvih "sitnica" koje su zapravo posljedica višestrukog nedostatka: osnovnog razumijevanja sustava, dostupnih specifikacija i korisničkih uputa, i onoga najbitnijeg – adekvatne i kontinuirane edukacije?
Zašto se zaštitar mora preznojavati i mozgati, i zvati stotinu drugih "jokera" za osnovnu operaciju koju bi trebao znati riješiti samostalno? Upravo zato što nema "oka u glavi" – odnosno, nedostaje mu direktan pristup relevantnim informacijama i adekvatnoj obuci. Godinama se unutar industrije jedni te isti pojedinci zalažu za ključnu promjenu: da na svakom štićenom objektu budu dostupne detaljne specifikacije i korisničke upute za sve instalirane alarmne sustave i ostalu tehničku zaštitu, kao i za što bolju edukaciju zaštitara. Zamislite samo – jasno označene zone, precizni koraci za aktivaciju i deaktivaciju, te protokoli za rješavanje uobičajenih grešaka na dohvat ruke. To bi osnažilo zaštitare na terenu, omogućilo im brže i efikasnije djelovanje, drastično smanjilo broj lažnih alarma i nepotrebnih intervencija koje iscrpljuju resurse, te spriječilo nepotrebno aktiviranje tjelesne zaštite na objektima zbog nekih banalnih tehničkih problema.
Međutim, apeli za sustavnim promjenama unutar zaštitarskih tvrtki nailaze na dosljedno gluhe uši i slijepe oči. Izrada i održavanje takvih uputa percipira se kao dodatni teret, nepotreban posao za koji "nitko nema vremena". Prevladava kratkovidnost – fokus je isključivo na minimalnim zakonskim i ugovornim zahtjevima, a ne na strateškom ulaganju u dugoročnu učinkovitost i profesionalnost cjelokupnog kadra. Posljedica je jasna: domaće zaštitarske firme kaskaju i zaostaju za suvremenim standardima. Kada su njihovi zaštitari "slijepi" za specifičnosti sustava s kojima rade, to rezultira sporom reakcijom u kritičnim situacijama, pogreškama koje generiraju neplanirane i značajne dodatne troškove, pa čak i ugrožavaju samu sigurnost koju bi trebali jamčiti. Jednostavno rečeno, slijepi čuvari ne mogu efikasno čuvati.
Vrijeme je da se u hrvatskoj zaštitarskoj industriji konačno progleda. Ulaganje u znanje, obuku i dostupnost informacija nije trošak, već nužna investicija koja se višestruko isplati kroz povećanu operativnu učinkovitost, smanjene troškove i, najvažnije, višu razinu sigurnosti. Omogućavanje svakom zaštitaru da "ima oko u glavi" – da razumije sustav, da prepozna i riješi problem, da bude proaktivan, a ne samo pasivan promatrač – ključno je za budućnost našeg privatnog sigurnosnog sektora. Samo tako možemo prestati kaskati za konkurencijom i osigurati da naši "čuvari" zaista vide i efikasno štite povjerenje koje nam je ukazano. Jer na kraju krajeva, sigurnost ne trpi "sitnice" – svaka "sitnica" može biti presudna.