Neki kažu da je zdravome čovjeku svaki dan praznik. Drugi su uvjereni da je sloboda za jedno društvo ono što je zdravlje za pojedinca. Ima i onih koji tvrde da je zdrav prosjak sretniji od bolesnog kralja, no bugarska im poslovica uzvraća da je "zdravlje bez novca - gotovo bolest". Mi smo pokušali provjeriti kakvo je zdravstveno stanje hrvatskih zaštitara, kakve ih boljke najčešće muče, povjeravaju li se svojim liječnicima, koliko paze na svoje zdravlje, ukratko – jesu li sretniji od bolesnoga k
[ Hrvoje Dečak ]
Odgovore na mnoga naša pitanja potražili smo kod dr. Branke Karas Friedrich, specijalistice medicine rada u Domu zdravlja MUP-a u Šarengradskoj ulici u Zagrebu kojoj na preglede dolaze brojni policajci i zaštitari. Dr. Karas radi već 36 godina, od toga čak 33 godine s policajcima, a od 90-ih godina i sa zaštitarima.
Preglede zaštitara mogu obavljati sve licencirane ustanove, a Dom zdravlja MUP-a samo je jedna od njih. Pregledi se obavljaju prema Pravilniku o načinu utvrđivanja opće i posebne zdravstvene sposobnosti čuvara i zaštitara u privatnoj zaštiti, koji je donijelo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. No tako je samo u teoriji. Naime, u praksi se zaštitari ustručavaju govoriti liječnicima o svojim bolestima, sadašnjim i ranijim, kao i o odlascima na bolovanje, jer se boje kako će time dovesti u pitanje svoju zdravstvenu sposobnost da rade taj posao, čime bi si – doslovce rečeno – oteli kruh iz usta.
I liječnici nerado izdaju potvrde
"Da, to je vidljivo svakodnevno", otkriva nam dr. Karas. "Upravo zato da nama ne bi zatajio neki podatak, budući zaštitar mora od svoga liječnika primarne zdravstvene zaštite donijeti potvrdu o svome zdravstvenom stanju. Zanimljivo je da neki liječnici primarne zaštite i sami nerado ispunjavaju tu potvrdu ili je ispune manjkavo, kako ne bi pacijentu oduzeli mogućnost zapošljavanja u zaštitarstvu. Sve je tim teže jer kolege liječnici nisu zakonom prisiljeni napisati takvu potvrdu, već postoji samo naputak da to naprave. A tako je i u samim zaštitarskim tvrtkama", ističe naša sugovornica.
Kroz usmeni se i neslužbeni razgovor sa zaštitarima može, kaže ona, doznati svašta, primjerice, da je netko sklon alkoholu, nepouzdan na poslu i sl., ali kada to treba navesti napismeno, onda u zaštitarskoj tvrtki gdje je ta osoba zaposlena - nitko ne želi potpisati nešto loše.
Zaštitare i policajce najviše muče degenerativne bolesti kralježnice, visok tlak, proširene vene i povišen šećer, a što se tiče psihičkog zdravlja, zbog selekcije već na ‘ulazu’ u struku čak su i bolji od prosjeka
Što se pak tiče općenitih zdravstvenih tegoba koje su možda karakteristične za policajce i zaštitare, naša nam sugovornica o tome ne može govoriti. "Kao i kod većine radno aktivnog stanovništva, zaštitare i policajce najviše muče degenerativne bolesti kralježnice, visok tlak, proširene vene i povišen šećer. Što se psihičkog zdravlja tiče, tu su čak i bolji od prosjeka, i to zbog selekcije već na ‘ulazu’ u struku. Ipak, za zaštitare su specifični stresovi nakon prepada, pljački i sličnih incidenata. Oni se očituju kao strah od povratka na dužnost kako se ne bi opet doživjela ista trauma, ali tu su i razne druge psihičke posljedice pa se tada govori o PTSP-u. Kod policajaca uz to imamo i dosta tjelesnih ozljeda u službi, što su obično posljedice fizičkog napada na njih", kaže nam dr. Karas.
I zaštitarski je PTSP ozljeda na radu
Naša sugovornica tumači da je, prema Pravilniku o ozljedama na radu, dvojbeno mogu li se psihičke posljedice kvalificirati kao ozljeda na radu. Međutim, liječnici specijalisti medicine rada ipak ih kao takvima priznaju. "Pritom je velik problem što kod nas ne postoji ustanova koja bi se brinula o zaštitarima, policajcima, a isto vrijedi i za zaposlene u mjenjačnicama, nakon što pretrpe napad. Najčešće se takvu osobu nakon napada šalje psihijatru, no psihijatri nisu dovoljno specifično osposobljeni da bi im mogli pomoći. Zato se obično sve svede na davanje lijekova poput apaurina, te se čovjeka zatim šalje kući ili točnije, isprva obično na bolovanje. Nažalost, ne postoji osmišljen timski rad više stručnjaka kojim bi se takvog radnika osposobilo za povratak na posao". Trebalo bi stoga, smatra dr. Karas, najprije oformiti skupinu stručnjaka koja bi razgovarala sa svim takvim osobama, na čemu bi trebale poraditi tvrtke u kojima su žrtve napada zaposlene.
Zanimljivo, kod takvih su slučajeva obično potrebna barem tri tjedna bolovanja kako bi se radnik koji je na poslu doživio tu vrstu šoka oporavio. No, dr. Karas podsjeća da se neki jednostavno više nikad ne mogu vratiti na posao zaštitara.
U razgovoru za Zaštitu dr. Karas naglasila je da se zaštitari općenito liječniku boje govoriti da im je na poslu nešto stresno, da su, primjerice preopterećeni iscrpljujućim radom, slabo plaćeni il pak žrtve "mobbinga"…
Od stotinu ljudi koji žele postati zaštitari, u prosjeku tek jedan ili dvojica ne zadovolje na liječničkom pregledu, gdje se za zaštitara traže prosječne intelektualne sposobnosti i emotivna stabilnost iznad donje granice prosjeka. Najčešći su problemi loš vid ili pad na psihotestu
Umjesto otkaza, nesposobnoga premjestiti
"Zaštitari su toliko zabrinuti za svoj posao i egzistenciju da čak ni liječnika ne doživljavaju kao svoga zaštitnika, već kao nekoga tko bi njihovo radno mjesto mogao dovesti u pitanje. Sigurno je da ti ljudi imaju razloga za takav strah. Naime, kada zaštitarske tvrtke – iako bi se o tome moglo govoriti i izvan zaštitarske branše – ne bi davale otkaz osobi koja više nije sposobna raditi jednu vrstu posla, nego bi je prebacile na drugu vrstu posla unutar iste tvrtke, ljudi bi u razgovoru s liječnicima sigurno bili otvoreniji o svojim problemima", uvjerena je dr. Karas.
Kad se govori o Pravilniku prema kojemu se ocjenjuje zdravstvena sposobnost zaštitara, dr. Karas Friedrich upozorava nas da velik broj kontraindikacija, dakle zapreka za obavljanje zaštitarskog posla, treba - shvatiti relativno.
Pravilnik je "defektan"
"Tipičan je primjer visok krvni tlak. Postoji dosta ljudi srednjih godina koji nemaju idealan tlak, već je mnogim čak malo i povišen. No kad bismo u praksi striktno primjenjivali Pravilnik, mnogi bi zaštitari morali ‘otpasti’. Slično je i s kralježnicom i s nekim drugim tegobama", ističe dr. Karas te u tom smislu dodaje da je Pravilnik "defektan" i nesavršen, no da će dobar liječnik znati "protegnuti" njegove odredbe na način da ne eliminira radnika koji svoj posao može raditi sasvim dobro, ali da to bude u prihvatljivim granicama.
Kako doznajemo, od stotinu ljudi koji žele postati zaštitari, u prosjeku svega jedan ili dvojica ne zadovolje na liječničkom pregledu. Najčešći su problemi loš vid ili pad na psihotestu. Inače, za zaštitara se traže prosječne intelektualne sposobnosti i emotivna stabilnost iznad donje granice prosjeka. Nekima koji na pregledu sasvim ne zadovolje, kaže se da mogu raditi, no da moraju doći na kontrolu ili da samo dostave medicinske nalaze prije isteka propisane tri godine do sljedećeg pregleda. "Nastojimo da, dokle god osoba može raditi, da to i radi. U svakom slučaju, kriteriji na ‘ulazu’ u struku znatno su stroži od onih kasnije, tijekom redovitih pregleda svake tri godine", tumači nam liječnica iz Šarengradske.
Prijeteća pisma liječnici
Jasno, u praksi ima i neugodnih situacija. Neki se, eto, ne mire lako s činjenicom kako je liječnik zaključio da su za zvanje zaštitara - nesposobni. "Osobno nisam imala dramatičnijih iskustava, no jedna je moja kolegica doživjela prijetnje i dobivala prijeteća pisma nezadovoljnika. Svjesna sam da je tužna priča naše stvarnosti da i ljudi koji nisu za zaštitara idu ‘trbuhom za kruhom’ pa su prisiljeni pokušati se zaposliti bilo gdje, makar i u struci za koju nemaju preduvjeta. Što se samih zaštitarskih tvrtki tiče, s njihove strane dosad nisam doživjela nikakav pritisak", kaže dr. Karas.
Naša sugovornica priča da je devedesetih godina, kada su u nas tek počele nicati zaštitarske tvrtke, bilo nerazumijevanja same biti i opisa te struke. Mnogi su tada mislili, prisjeća se, da je zaštitar nešto nalik portiru – sjedi u udobnom i toplom, zapisuje tko ulazi - i gotovo.
"Sjećam se da su me tada čak i iz pojedinih zaštitarskih tvrtki znali nazvati i pitati zašto sam nekoga proglasila nesposobnim kad bi on tako lijepo mogao ‘sjediti na porti i zapisivati svoje’. Morala sam im stoga objasniti da se praktički svaki zaštitar kad-tad nađe i u napetoj, zahtjevnoj situaciji te da se i o tome mora unaprijed misliti!
„Kada zaštitar doživi šok zbog razbojstva i sličnog incidenta, obično dobije apaurine i bolovanje i to je sve, umjesto da mu čitav tim stručnjaka pomogne da prebrodi krizu i vrati se na posao“, upozorava specijalistica medicine rada dr. Branka Karas Friedrich
Narkomani, pa i bivši, među zaštitare nisu dobrodošli
Na pitanje o alkoholizmu među zaštitarima, pa i o ovisnosti o drogama, dr. Karas nam otkriva da se s alkoholizmom susreće rijetko, a s drogama još rjeđe. "Sjećam se jednog mlađeg muškarca koji je htio postati zaštitar, ali smo ga odbili jer smo imali podatke da je uzimao droge. Tražio je odlazak na testiranje, i doista, tamo je bilo sve u redu. No bilo je očito da je prije testiranja apstinirao te su nalazi zato bili uredni.
Unatoč svemu, ipak sam napisala da ga smatram nesposobnim jer je osoba evidentirana po uživanju droga automatski sklona rizičnom ponašanju te joj se zato ne može povjeriti posao zaštitara, s nošenjem oružja i svime ostalim što taj posao uključuje. Može se, naime, pojednostavljeno reći - tko nije za oružje, nije ni za zaštitara. Ipak, taj je slučaj završio tako da je osoba podignula tužbu i na kraju dobila spor zbog nekih proceduralnih pogrešaka zdravstvene službe. Ta osoba i danas radi kao zaštitar", dodala je dr. Karas...
Cijelu temu o zdravstvenom stanju zaštitara možete pročitati samo u tiskanom izdanju časopisa Zaštita. Jeste li se već pretplatili?