Vojna industrija koristi prednosti upotrebe modernih komunikacija

Vojne komunikacije predstavljaju jednu od najvažnijih i najnaprednijih oblika komunikacije upravo zbog svoje potrebe za visokom zaštitom podataka i informacija koji se trebaju prenijeti između dvije točke
[ Slaven Božo ]

Iako vojska koristi naizgled slične načine komunikacije kao i civilno stanovništvo, postoje brojni razlozi zbog kojih vojne komunikacije ne mogu biti realizirana na isti način kao one kojima se služe građani. Zbog sigurnosnih zahtjeva na glasovne i podatkovne komunikacije, mreže putem kojih se realiziraju vojne komunikacije podliježu brojnim dodatnim zahtjevima. Radi se o mrežama čija stabilnost i sigurnost moraju biti zajamčene kako u mirnodopskim tako i u kriznim situacijama. Takve komunikacije moraju biti sigurne “s kraja na kraj”.
Vojne komunikacije se mogu podijeliti prema tipu operacije i vrsti komunikacije, a glavna svrha im je ostvariti komunikaciju između pojedinih dijelova vojske, odnosno oružanih snaga u svrhu izmjena informacija ili redovnih obavljanja aktivnosti. Prema tipu operacije to mogu biti satelitske komunikacije, optičke komunikacije, pomorske komunikacije, zračne komunikacije (za komunikaciju s avionima), taktičke i glavne veze, WI-FI. Prema vrsti komunikacije mogu biti u nekoliko područja: glasovne, podatkovne i video komunikacije koje se kombiniraju s različitim sustavima zaštite kao što su kriptiranje, vojni radijski sustavi (koriste programski definirani radio, metodu raspršenog spektra…), te mrežni protokoli LAN i WAN.
 
Zaštita u vojnoj komunikaciji
Za sudjelovanje na pojedinim NATO natječajima za komunikacijske sustave ponekad se zahtjeva posjedovanje odgovarajućeg certifikata poslovne sigurnosti kojeg izdaje nadležno nacionalno sigurnosno tijelo. Certifikat se izdaje isključivo pravnim osobama koje sklapaju klasificirani ugovor s NATO članicama, ili pravnim osobama koje imaju interes za rad na poslovima NATO-a i uključuju se u registar poslovnih subjekata NATO-a. Odašiljači i veze su prvi mrežni operator u Republici Hrvatskoj koji posjeduje NATO certifikat poslovne sigurnosti. Današnje mreže koje se koriste za prijenos informacija su bazirane na tehnologijama SDH, WDM, MPLS, Carrier Ethernet. U današnjim IP mrežama Ethernet je jedna od najčešćih korištenih tehnologija koja se koristi za transportne jezgrene mreže, gdje godinama dominiraju kompleksne i skupe tehnologije poput sinkrone digitalne hijerarhije (SDH). U nastavku ćemo opisati samo neke vrste zaštite koje se koriste u vojnoj komunikaciji, a sve više se šire i primjenjuju u civilnim komunikacijama kao što su metoda raspršenog spektra, kriptiranje podataka i programski definirani radio.
Metoda raspršenja spektra (Spreed Spectrum) je tehnika prijenosa signala koja se danas koristi za telekomunikacijske i radiokomunikacijske mreže. Tehnika raspršenog spektra je način na koji se signal širi u frekvencijskoj domeni i dobiva se efekt smanjivanja razine odaslanog signala. Ovaj način rezultira da uređaji mogu raditi s izuzeto malim razinama signala (oko -140 dBm) koji su često ispod razine signala šuma, također se povećava otpornost na prirodne smetnje i ometanje signala, te ima povećanu otpornost na interferenciju s drugim signalima. Ova tehnika se koristi za sigurne komunikacije koje je nemoguće otkriti ili izmjeriti, odnosno koristi se u vojnim komunikacijama, satelitskim komunikacijama i postepeno se počinje koristiti za civilne komunikacije zbog svojih pogodnih karakteristika.

Odašiljači i veze su tvrtka od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku te su ujedno i jedina tvrtka u Hrvatskoj koja posjeduje SDH mrežu na cijelom teritoriju Republike Hrvatske preko sustava digitalnih mikrovalnih veza
Kriptiranje je logička-matematička izmjena podataka tako da je podatak čitljiv samo pošiljatelju i primatelju, a osigurava se osobnim ključem pomoću kojeg primatelj može vidjeti čitljive podatke. Postoje razne vrste kriptiranja i u osnovi se sastoje od ključa za kriptiranje koje može biti javni ili privatni, te matematičke obrade podataka tako da on više nije čitljiv i osobnog ključa za dekriptiranje podataka. Postoje mnoge vrste algoritma za kriptiranje i navodimo samo najpoznatije koji se danas koriste za vojne i civilne potrebe kao što su AES (Advanced Encryption Standard), DES (Data Encryption Standard), PGP (Pretty Good Privacy), RSA-algoritam šifre javnog ključa (public-key encryption), te je ujedno moguće koristiti hibridna kriptiranja koja koriste više algoritama za kriptiranje. Neke od mana kriptiranja su uvećanje podataka u odnosu na originalni podatak, te to što je potrebno neko vrijeme za kriptiranje odnosno matematičku obradu podataka. Stoga kriptiranje pridonosi povećanju količine podataka i unosi kašnjenje u samom prijenosu podataka. Programski definirani radio (SDR, Software Define Radio) je radiokomunikacijski uređaj gdje su komponente uređaja (modulator/demodulator, pojačala snage, filteri, detektori…) implementirane tako da umjesto hardvera koriste softverska rješenja koja omogućuje vrlo široku primjenu u radiokomunikacijama.
Vojne komunikacije predstavljaju jednu od najvažnijih i najnaprednijih oblika komunikacije upravo zbog svoje potrebe za visokom zaštitom podataka i informacija koje se trebaju prenijeti između dvije točke. Tipična podjela arhitekture mreža se može podijeliti na jezgrenu, agregacijsku i pristupnu mrežu.
 
SDH mreža
Napretkom tehnologija sve više dolazi do izmjene vojnih i civilnih komunikacijskih uređaja, tako npr. vojne komunikacije koriste javne telekomunikacijske usluge za povezivanje pojedinih dijelova vojske kako regionalno tako i lokalno, dok su prijašnje vojne komunikacije koristile vlastite sustave komunikacije sustave od mreža pa do krajnjih uređaja. Isto tako zbog zaštite podataka za civilno povezivanje počinju se koristiti tehnologije koje su se prvo počele koristiti u vojnoj industriji. Također vojna industrija je u prednosti upotrebe modernih komunikacija jer su im na raspolaganju veća novčana sredstva i koriste se za zaštitu od neprijateljskog prisluškivanja.
SDH mreža je skalabilna i omogućava korištenje različitih kapaciteta tako da u STM-64 (10Gbit/s) može stati 16xSTM-4 (15x622Mbit/s), u STM-4 se stavlja 4xSTM-1 (4x155 Mbit/s), u STM-1 može stati 3-4xE3 (3-4x34Mbit/s) ili 3xDS3 (3x45Mbit/s) ili 62xE1 (2Mbit/s), s time da je najmanji kapacitet 2Mbit/s (E1).
Specifičnost SDH mreže je neovisnost o višim slojevima komunikacijskih protokola. Različiti tipovi i vrste čvorova, mreža i protokola koriste SDH kao transparentnu i krajnje pouzdanu komunikacijsku infrastrukturu, uključujući i prijenos Ethernet paketa korištenjem SDH infrastrukture. SDH mreža je vrlo robusna u pogledu prijenosa podataka kao što je multipleksiranje, mogućnost prijenosa na velike udaljenosti s time da garantira 99,99% točnost prenesenih podataka.
SDH hijerarhija multipleksiranja podataka može se smatrati transportnom mrežom i radi na način da primljene pakete od korisnika slažu u vlastite kontejnere bez mogućnosti uvida u sadržaj paketa i na takav način omogućuje prijenos podataka između krajnjih korisnika, odnosno prijenos podataka preko SDH mreže je potpuno neovisan o samom sadržaju koji se prenosi. Posebnost sustava što je upravljanje mrežom potpuno odvojeno od prometa korisnika i nema mogućnosti upravljanja mrežom putem kanala koji koristi korisnik.
Odašiljači i veze su tvrtka od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku te su ujedno i jedina tvrtka u Hrvatskoj koja posjeduje SDH mrežu na cijelom teritoriju Republike Hrvatske preko sustava digitalnih mikrovalnih veza. U budućnosti se očekuje prijelaz korisnika s jezgrene SDH mreže na neku od ethernet tehnologija, ali tek kad tehnologija pokaže svoju potpunu zamjenjivost za SDH mreže. Danas se još uvijek koriste SDH mreže za visoko pouzdane i posebne mreže kao što su radarski sustavi, prijenos točnog vremena, povezivanje osjetljivih komunikacijskih sustava koji zahtijevaju malo kašnjenje prijenosa signala, te za sigurnu i pouzdanu komunikaciju. Nedostatci SDH mreže su manji kapacitet prijenosa i visoka cijena zakupa kapaciteta.