Zaštitari u školama zasad nisu potrebni jer je razina sigurnosti u školama zadovoljavajuća za ovakvu organizaciju rada - svaka škola ima dežurne učenike i nastavnike, a na ulazu su nerijetko i domari ili pazitelji, smatra državni tajnik Želimir Janjić. No dodaje da bi neke škole trebale dobro razmisliti o čip-karticama. Ako se pilot-projekt pokaže dobrim, država bi ga mogla i proširiti
Antun Krešimir Buterin
U oko 1235 hrvatskih osnovnih i srednjih škola kao i u još oko tisuću područnih škola, nastavu ove godine pohađa oko pola milijuna učenika. Iako je situacija brojčano slična prijašnjim godinama, sigurnosna situacija po svemu bi sudeći trebala biti nešto bolja, budući da je jedan dio školskih ustanova, odnosno gradovi i županije kao njihovi osnivači, unatoč gospodarskoj krizi, dio financijskih sredstava uložio u instalaciju sustava tehničke zaštite. O stanju sigurnosti u hrvatskim školama porazgovarali smo s prof. Želimirom Janjićem, državnim tajnikom u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, koji je, unatoč ovogodišnjoj gužvi s nabavkom knjiga, vrlo ljubazno pristao odvojiti dio svoga dragocjenog vremena za “Zaštitu”.
Zaštitari u školama zasad nisu potrebni jer je razina sigurnosti u školama zadovoljavajuća za ovakvu organizaciju rada - svaka škola ima dežurne učenike i nastavnike, a na ulazu su nerijetko i domari ili pazitelji, smatra državni tajnik Želimir Janjić
Je li Ministarstvo zadovoljno stanjem sigurnosti u hrvatskim školama prijašnjih godina? Bilježi li se kakav napredak, stagnacija ili je situacija sve gora?
Sigurnost i pojave nasilja u našim školama, prema našim su praćenjima statistički u padu. Međutim, kako se o pojavnim oblicima nasilja, a u svezi s time, i o sigurnosti u školama piše znatno više nego prije, u javnosti se stječe dojam da je situacija gora u odnosu na godine prije. Smatramo da je dobro što je tako jer je to pokazatelj visoke senzibiliranosti javnosti za ovakve pojave. Javnost takve pojave oštro osuđuje i to ujedno doprinosi prevenciji neželjenih pojava u školskim ustanovama. Vrlo objektivno praćenje iz medijskih kuća o ovim pojavama itekako pomaže.
O kakvim je najčešće sigurnosnim problemima riječ u našim školama?
Najčešće je riječ o nasilju učenika nad učenikom, ponekad je to i ulazak osoba u školske prostore koji nisu polaznici škole niti njezini djelatnici, a ponekad se, najčešće na kraju nastavne godine, dogodi da roditelji ili skrbnici naših učenika napadaju učitelje i nastavnike zbog loših ocjena njihove djece, ne samo verbalno, nego katkad i fizički.
Jesu li ove godine u svezi podizanja razine sigurnosti u školama, osnovnim i srednjim, poduzete neke nove mjere? Je li bilo kakvih ulaganja, npr. u sustave tehničke zaštite? Makar u novu ogradu, jače osvjetljenje noću, rešetke na prozorima, alarme...?
Nekoliko godina unatrag mnogo se ulaže u sustave tehničke zaštite, posebice u sustave videonadzora u samim objektima, ali i u prostore oko školskih objekata. To financiraju same škole iz svojih sredstava i, puno češće, osnivači škola – a to su gradovi i županije.
Ima li Ministarstvo obrazovanja pritom pravo na ikakvu inicijativu, rješenje, savjet?
To je sve u ovlasti osnivača i oni to financiraju iz decentraliziranih sredstava. MZOŠ nema sredstva za takve namjene, ali škole i osnivače svakako potičemo na takva ulaganja, posebice u onim sredinama gdje se ocjenjuje da je to stvarno potrebno i gdje to podiže razinu sigurnosti.
Kakav je stav Ministarstva prema instaliranju videonadzora u škole i oko njih?
Mi podržavamo naše škole, a u tim odlukama oni su potpuno autonomni i to realiziraju u dogovoru sa svojim osnivačima. Naime, svaka je škola specifična i naravno da oni najbolje mogu odlučiti o tomu što je najbolje učiniti da bi se određeni problem, u ovom slučaju sigurnosni, riješio.
U nekim školama trebalo bi dobro razmisliti o čip-karticama jer bi to rješenje onemogućilo ulazak u škole neovlaštenim osobama. Ako bi se to u pilot-projektu pokazalo dobrim, rješenje bismo mogli i proširiti
Lani je grad Split umrežio videonadzorne sustave svih gradskih škola u jedan centar, pod kapu jedne zaštitarske tvrtke. Postoje li naznake da će tim putem možda krenuti i drugi gradovi?
Grad Split dobro je napravio i cjelovito pristupio rješenju ovoga problema. Nadam se da će praćenjem u idućem razdoblju doći do usporednih podataka i poslije toga izaći s podatkom kolika je bila korist od ovoga projekta. Inače, svaki se projekt evaluira i lako je utvrditi što se dobilo, odnosno u kojoj je mjeri problem riješen ili ublažen.
Zasad nemamo informacija o tome priprema li neki drugi osnivač realizaciju ovakvog ili sličnog projekta, međutim, ako splitska iskustva budu dobra vjerojatno će to potaknuti još neke sredine da učine isto.
Poznato je da najrazvijenije zemlje u svojim novim školama imaju hi-tech opremu – detektore metala na ulazima, čip-kartice koje prate kretanje i dolazak učenika na nastavu... Jesu li to slike koje želimo i koje ćemo ikad imati i u RH?
Za početak bi u nekim školama, primjerice srednjim, bilo dobro razmisliti o rješenju sa čip-karticama jer bi to onemogućilo ulazak u školske prostore onima koji nisu učenici niti djelatnici škole. Ako bi se to u pilot-projektu pokazalo dobrim, onda bi se to moglo i proširiti.
A vidite li u budućnosti u i oko naših škola možda i privatne zaštitare? Ima li potrebe za njima već sada ili je sigurnost danas ipak na dostatno visokoj razini?
Osobno imam rezervi prema takvom rješenju. Smatram da u ovom trenutku u Hrvatskoj takvo rješenje nije potrebno jer je razina sigurnosti u školama, zadovoljavajuća ovakvoj organizaciji rada škola. Svaka škola, naime, ima dežurne učenike i nastavnike te se dobro zna postupak u slučaju da u školu dolazi netko tko nije ni polaznik niti djelatnik – takva se osoba evidentira i odvodi osobi koju posjećuje. U dijelu naših škola na ulazu su nerijetko i domari, pazitelji ili netko od pomoćno-tehničkog osoblja.