Čedomir Poznanović
U odnosu na prijeratno doba, u Hrvatskoj je zbog niza razloga znatno povećan broj legalnog i ilegalnog oružja u vlasništvu građana, ali to povećanje nije pratila nužna edukacija u podizanju primjerene kulture rukovanja oružjem. Zašto je tome tako i je li moglo bolje (a svakako može i mora) nećemo ovom prilikom.
Proizvod sadašnjeg stanja brojne su (zlo)uporabe oružja s tragičnim ishodima, o čemu svakodnevno izvješćuju crne kronike, sa svim negativnim konotacijama koje iz toga proizlaze za sve sadašnje i buduće vlasnike pištolja-revolvera. Donošenjem i primjenom Zakona o oružju te uvođenjem obaveznih liječničkih pregleda, kao i permanentnim mjerama legaliziranja uz stalne akcije oduzimanja oružja koje se posjeduje ilegalno, pokušalo se i pokušava se uvesti reda u to područje, što je svakako dobro trasiran put. No, pitamo se je li to dovoljno?
Opremanje policije i(li) zaštitara alternativnim, neletalnim obrambenim sredstvima ima svoju cijenu, ali je i to isplativije od stradavanja. Ljudski život, dignitet i autoritet službenika MUP-a i zaštitara ipak su vrijedniji od cijene bilo kojeg tehničkog sredstva
Postoji li nešto što zakonodavac, mjerodavna tijela i zainteresirane strukture mogu napraviti, a još nisu?
Bez pretenzija na davanje cjelovitog odgovora, predlažemo rješenje koje bi moglo popuniti evidentnu prazninu u tom segmentu, na zadovoljstvo svih – i zakonodavca i proizvođača oružja i vlasnika oružja.
Kod profesionalnih struktura (policija, vojska) čiji je posao vezan uz držanje i nošenje oružja, ostvaren je pozitivan napredak, iako, jasno, uvijek može još bolje. Problemi nastaju u heterogenom civilnom sektoru. Naime, veći je dio ljudi uslijed nedovoljne edukacije - zbog nepostojanja specijalističkih seminara i nedovoljnog broja prikladnih objekata za gađanje – doveden u položaj da se nema s čime učinkovito obraniti kod protupravnog napada.
Namjera zakonodavca kod donošenja novog Zakona o oružju bila je da se maksimalno smanji nošenje napunjenog oružja (što i mi apsolutno podržavamo) te su, shodno tome, oružni listovi podijeljeni na one za držanje i one za držanje i nošenje (sport, lov, samoobrana). Većina ima dozvole za držanje pa, osim na streljanu ili popravak, oružje ne smiju iznositi izvan stambenog prostora. U drugoj su kategoriji lovci i sportaši, dok samo najmanji dio ljudi oružje može nositi stalno napunjeno. I što smo dobili?
I ekonomično i humano
U doba znatno povećanog opasnog kriminala, kad se oružje sve češće koristi, a kriminalci ga nabavljaju i nose bez obzira na propise, najveći dio poštenih građana-legalnih vlasnika oružja ne može ničim adekvatno zaštititi sebe, obitelj i imovinu izvan stambenog prostora. A ne zaboravimo da nitko nije imun i pošteđen mogućeg napada ili ekscesa…
Potencijalni napadač(i) najčešće ne napada pred očima policije, već uglavnom tamo gdje se napadnuti goloruki čovjek ne može obraniti niti mu ima tko pomoći. Elektrošoker (kontaktni) pritom je relativno efikasan, no to je tek polovično, loše rješenje. Uporaba plinskog oružja, koje zakonodavac predviđa kao glavno sredstvo za te svrhe, s aspekta je sigurne obrane od vrlo opasnog napada krajnje problematična i diskutabilna, a može biti i posve kontraproduktivna, s tragičnim ishodom za napadnutoga. O često reklamiranim oblicima raznih borilačkih vještina, iluzorno je i govoriti.
Da stvari postavimo maksimalno jasno: autor se ne zalaže za masovno nošenje napunjenog vatrenog oružja, jer kad se ono koristi i na najbolji mogući način, u okviru zakona, svejedno su česte teške posljedice, i za napadača i za napadnutoga, a nerijetko i za okolinu. Zato smatramo da bi kod nas u sadašnjoj situaciji bilo najbolje omogućiti široko pravo na držanje i nošenje (tj. uporabu u slučaju nužde) specijalnog pištolja na gumenu kuglu i gumenu sačmu.
Problem slabe educiranosti u sigurnom rukovanju vatrenim oružjem postoji i kod zaštitara i kod policije, a broj sati predviđen za edukaciju - nije dovoljan
To bi vjerojatno bilo dobro rješenje za većinu ljudi (uglavnom slabo ili nikako educiranih za rukovanje vatrenim oružjem) kad su izvan doma, jer bi se mogli obraniti adekvatnim sredstvom koje je mnogo bolje, ali i sigurnije od plinskog pištolja, a bez smrtnog ishoda ili teškog ranjavanja napadača, što je najčešća posljedica uporabe vatrenog oružja. Time bi se maksimalno ublažile eventualne sankcije prema napadnutome, ali i minimalizirale posljedice po napadača. Za razliku od bojeva metka, eventualni rikošet ili potpuni promašaj, zbog vrste projektila i reduciranog barutnog punjenja ne bi predstavljali nekontroliranu opasnost po okolinu.
Za potrebe needucirane većine (osobito više rizičnije profesije – poštari, taksisti, vozači noćnih tramvajskih i autobusnih linija…) to bi bilo dovoljno. Osjećali bi se puno sigurnijima, ali bi i bili sigurniji nego s nepouzdanim plinskim oružjem, kontaktnim elektrošokerom ili bez ičega. Time bi se, ako već ne u potpunosti, a ono barem u znatnoj mjeri, smanjilo protuzakonito nošenje napunjenog oružja namijenjenog samo za držanje.
Podrazumijeva se da bi takav artikl zbog kontrole trebao biti uvršten pod registrirani režim oružanih listova, tim više što ni sadašnja regulativa ne brani takvo oružje. Vrsta materijala od kojeg je dotično oružje proizvedeno gotovo da onemogućuje protuzakonite adaptacije ili preradu raznih "majstora", što se lako može riješiti i dodatnim povremenim provjerama vlasnika takvog oružja.
Osim toga, za većinu bi ljudi to bilo i ekonomski prihvatljivo rješenje, jer je cijena takvog oružja znatno niža od većine pištolja-revolvera na našem tržištu. To bi bilo i odlično zakonski kontrolirano rješenje i za sve koji iz bilo kojeg razloga ne mogu dobiti dozvolu za nošenje vatrenog oružja ili ga pak ne žele nositi, ali bi htjeli imati prikladno sredstvo za osobnu sigurnost.
Takvih je u Hrvatskoj sasvim sigurno nemali broj, a ni tom dijelu pučanstva ne smije se oduzeti pravo na efikasnu samoobranu. Faktički nema nijednog jedinog ozbiljnog argumenta protiv egzistiranja i uporabe takvog oružja kod nas, no zato je mnogo opravdanih razloga "ZA", ne samo radi veće sigurnosti pojedinaca, nego i cijeloga društva.
Francuski primjer
Osim šireg broja zainteresiranih, takvo bi oružje zbog niza razloga bilo nužno uvrstiti kao obavezni rekvizit zaštitarskih kompanija, tj. djelatnika koji rade na poslovima osiguranja osoba i imovine. U odnosu na prijeratno vrijeme kad su svi čuvari "sigurnosti" imali službeno vatreno oružje, a opasnih je i naoružanih kriminalaca bilo neusporedivo manje, danas imamo zaštitarske tvrtke čiji su djelatnici izloženi puno većim opasnostima, a pritom nisu ni približno adekvatno opremljeni za riskantne situacije.
Problem slabe educiranosti u sigurnom rukovanju vatrenim oružjem postoji i kod naših zaštitara, a predviđeni broj sati za edukaciju sigurno nije dovoljan. Da bi se fundamentalne stvari o oružju moglo dobro naučiti i znale efikasno iskoristiti, laiku je potrebno mnogo više – i teorije i prakse.
Zbog i dalje nedovoljne izbalansiranosti unutar zaštitarskih tvrtki u smislu selekcije i zapošljavanja kandidata koji će štititi imovinu i osobe, nije potrebno da baš svi zaštitari obavezno imaju vatreno oružje.
Naposljetku, ako se vodi računa o imovini, tada treba razmišljati i o ljudskim životima, jer su oni ipak vrjedniji od svake imovine. Stoga bi, vjerujemo, pištolj na gumenu kuglu i gumenu sačmu i u tom smislu odigrao pravu ulogu, predstavljajući idealno rješenje.
Primjerice, zaštitari francuskih privatnih agencija imaju upravo ta sredstva. Da bi to bilo ostvarivo i u Hrvatskoj, kod donošenja normativno-pravne regulative zakonodavac bi trebao obvezati poslodavce da svim svojim zaštitarima/čuvarima osiguraju takvo oružje, odnosno da se bez njega ta djelatnost – ne može ni obavljati.
Na taj bi se način čuvari mogli učinkovito obraniti ili zaustaviti napad, a samim bi time i osjetno bolje štitili povjerenu im imovinu ili ljudske živote. Osim što bi se i sami djelatnici osjećali znatno sigurnijima, mnogo je vjerojatnije da ne bi bilo niti slučajeva ranjavanja ili pogibije uslijed nestručnog rukovanja oružjem.
Na kraju bi osjetno zadovoljniji bili i naručitelji zaštitarske usluge – komitenti, znajući da se njihovi objekti i imovina štite na najprikladniji mogući način.
