Jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca, ne samo krimića, u ljetnom razgovoru za Zaštitu otkriva
zašto njegov glavni junak Nikola Banić nije kadar izvući mrlju s hlača, a kamoli analizirati DNK, priznaje nam da se ljudi boji više nego prirode, u svakodnevnom se životu osjeća posve sigurnim, a kamere i alarme nabavit će, uz našu pomoć i savjete, čim zaradi "prvi milijunčić"
[ Antun Krešimir Buterin ]
Pretkraj prošle godine ugledni je hrvatski pisac, scenarist, urednik, profesor i akademik Goran Tribuson izdao novi kriminalistički roman "Zbirka otrova". Tematika i žanr kao stvoreni su za čitatelje "Zaštite", za sve koji se bave sigurnošću osoba i imovine. Štoviše, svojim serijalom krimi-romana akademik Tribuson i sam je postao stručnjak za sigurnost pa smo tu činjenicu iskoristili kao povod za desetak nevjerojatno lukavih pitanja kojima smo ga "izrešetali" unatoč ljetnoj ispitnoj gužvi na Akademiji dramske umjetnosti gdje predaje filmski scenarij. Vjerujemo da se poslije ovog intervjua nikada nitko neće usuditi pitati "a što je pisac htio reći"....
Od čega se ili koga u životu najviše štitite? Je li to dosad bilo uspješno?
U jednom kanadskom filmu sin ne podnosi oca i drži ga nitkovom. Tada mu majka kaže: kad si bio klinac i imao meningitis, dva dana i dvije noći držao te na rukama misleći da te tako smrt neće moći odnijeti. I ja sam se zapravo nekako atavistički bojao za djecu pokušavajući ih zaštititi od alergija, bizarnih i svakodnevnih bolesti, lošeg televizijskog programa, sumnjivog društva, orijentalnih trgovaca ljudskim robljem, politike i lažljivih filantropa... Mora da sam im na taj način išao na živce i da su odahnuli kad su prestali biti štićenici.
"Moj je glavni lik Banić bivši policajac koji voli džez. U policiji mi kažu da u pravoj službi nikad nisu imali tako čudnog tipa"
Jeste li plašljiva ili neustrašiva osoba? Koje su vam najveće fobije?
U književnosti sam oblikovao čitavu seriju neustrašivih likova koji pronose ideal hrabrosti umjesto mene. Ja sam normalna građanska osoba koja ne želi upadati u oči nepristojnim ekscesima hrabrosti i heroizma. Što se tiče fobija, ne provjeravam mikroskopom jesam li dobro oprao ruke, u vrijeme gripe ne ulazim u tramvaj u skafanderu, niti su mi ladice pune tamiflua kada farmakološka industrija poželi zgrnuti nešto love.
Straše li vas više priroda i njene snažne sile, ili čovjek i njegove sile zla? Dakle - potres ili bomba?
Priroda i njezine snažne sile, izuzmemo li prolom oblaka, u nas se pojavljuju pretežito uz pomoć televizijske slike, tako da ih se uglavnom nemam razloga bojati. Usto su prirodne sile uistinu prirodne pa su potres i uragan nešto na što se ne možete ljutiti. Nije zabilježen slučaj da bi, recimo, lijeva koalicija zamjerala desnoj kako je pretjerala s poplavama. No, kad je riječ o trostrukom ubojstvu ili šesterostrukom silovanju, stvari stoje drukčije. Naravno, treba se bojati ljudi, premda je slaba utjeha u tome kad vas, primjerice, poždere lav u sasvim prirodnoj nakani.
Junak vaših krimića detektiv je Nikola Banić, bivši policajac. Konzultirate li se s policijom u stvaranju tih romana, te jeste li njegov lik stvorili po uzoru na nekog pravog policajca?
Nisam. Zločini iz stvarnosti rijetko su kad pogodni za krimić. Nekako su prejednostavni. Ubio ženu i njenog ljubavnika, a pritom umlatio i punicu, jer se našla pri ruci. Uhvaćen kad se navečer u lokalnoj birtiji, nakon četvrte rakije, počeo hvaliti da ga nikad ne budu skužili. Usto, Banić voli džez. Jedan ljubazni inspektor pročitao je moj roman i rekao da u službi nikad nisu imali tako čudnog tipa.
Kakvo je uopće vaše mišljenje o policajcima, te kakva su vam iskustva s njima? A o zaštitarima?
Prošle sam godine prošao kroz crveno. I to pješačkom brzinom od pet na sat. Uhvatio me policajac, legitimirao i poslao sucu za prekršaje. Sucu sam predložio da me kazni oduzimanjem pješačke dozvole, ali mi je ovaj dao samo žuti karton. No, tog policajca ne volim, ostali su mi uglavnom O.K. Sa zaštitarima nemam nikakvih iskustava.
Što Nikola Banić misli o suvremenim tehnološkim čudesima, o forenzici, nadzornim kamerama, biometriji...?
Sve su to složena tehnološka čudesa kojima se bave eksperti, timovi, labosi. Banić je privatni detektiv, on posao obavlja inteligencijom, moralnim stavom i ironičnim prezirom spram nitkova koji su se namnožili preko svake mjere. Mislim da Banić nije kadar izvući fleku s hlača, a kamoli analizirati DNK. Krimiće koje će preplaviti forenzika i srodne znanosti, čitat će roboti, a ne ljudi.
"Zločini iz stvarnosti rijetko su kad pogodni za krimić jer su prejednostavni: Ubio ženu i njenog ljubavnika, a pritom umlatio i punicu, jer se našla pri ruci. Uhvaćen kad se navečer u lokalnoj birtiji, nakon četvrte rakije, počeo hvaliti da ga nikad ne budu skužili...", veli Tribuson
A što Goran Tribuson misli o alarmima i kamerama u stvarnosti - uživate li blagodati industrije sigurnosti?
Ne osjećam se nesigurno niti posjedujem nešto što bi vrijedilo ukrasti. Usto, pripadam generaciji lokota, šperhakla i pajsera, jedva da i razaznajem elemente onoga što zovete blagodatima industrije sigurnosti. Kada ti trebaju alarmi i kamere, to je prvi znak da si nesretan čovjek. Ipak, kad zaradim "prvi milijun", doći ću da me posavjetujete što bih trebao nabaviti od navedenih blagodati. No, bojim se da se milijunu približavam tako sporo da će se tehnologija sigurnosti razviti do nerazumljivosti.
Prednost pred Johnom McLeinom (Bruce Willis) dajete Philipu Marloweu. A tko bi prije riješio slučaj ubojstva u npr. planinarskom domu na Velebitu s pogledom na Jadran - Hercule Poirot ili Nikola Banić? Ili inspektor Vinko?
Hercule Poirot, za kojeg je istraga sobna, konverzacijska disciplina. Ja volim krimiće s automobilima u jutarnjoj magli, periferijskim krčmama, noćnim trajektima, kamionskim skladištima... Kakav Velebit!? I zbog čega bi se tamo ubijali? Zbog velebitske degenije?
Zadnji roman vrti se oko otrova. Jesu li oni, zapakirani u bočicama, za vas najgore ubojito oružje?
Za potrebe tog romana pročitao sam američki priručnik o otrovima, koji ima više od 500 stranica. Kad opisujete žrtvu koja umire od strihnina, ne možete opisivati simptome trovanja botulinusom. To je stvar trovačke i spisateljske ozbiljnosti. U toj sam knjizi pronašao Paracelzusovu lucidnu misao o tome da je sve otrov, radi se samo o dozi koja je potrebna da biste se otrovali. Dakle, cijeli je univerzum napravljen od raznih otrova. Grozna, ali zavodljiva spoznaja.
Hoće li u nekom vašem budućem romanu biti mjesta za bjelovarsku "miss Marple"?
Ne. Ne volim detektive enigmate koji nemaju što raditi, pa onako iz dosade riješe po koji slučaj.
Što očekujete od ovog ljeta - odmor i razonodu, ili krv i znoj?
Ma ništa. Malo hladovine i koje dobro pivo.