Iako preporuke WTO-a nisu obvezujuće, nacionalna strategija o sigurnosti u turizmu kod nas bi svakako bila dobrodošla jer Hrvatska i hrvatsko domaće gospodarstvo snažno ovise o turizmu i rezultatima svake turističke sezone
[
Željko Cvrtila,
mr. krim. ]
Svjetska turistička organizacija (WTO) još je 1991. godine, na svojoj Općoj skupštini u Buenos Airesu, temeljem ranije Rezolucije donijela Preporučene mjere za sigurnost turizma. U tom Aneksu rezolucije pozivaju se sve države da ih primijene u skladu s propisanim procedurama i zakonima njihovih zemalja. U preporučenim se mjerama, uz ostalo, navodi da svaka država treba:
- promatrati djelokrug i stupanj prijetnje životu i zdravlju, vlasništvu i ekonomskim interesima turista u okviru njezinog teritorija i treba razviti nacionalnu strategiju o sigurnosti turizma, uključujući i prevenciju rizika turista,
- identificirati potencijalne rizike turista u posebnim vrstama putovanja, posebnim sektorima koji primaju turiste i u posebnim turističkim odredištima,
- usvojiti sigurnosne standarde i prakse u turističkim aktivnostima i odredištima i za osiguranje kvalitetnog nadzora s naglaskom na protupožarnu zaštitu, sigurnost hrane, sanitarne i zdravstvene zahtjeve i očuvanje okoliša,
- uspostaviti smjernice koje će koristiti djelatnici u turističkim sadržajima u slučaju nepravomoćnog miješanja u izvođenje takvih sadržaja,
- osigurati prikladnu zakonsku zaštitu, stvaranje tijela u turističkim odredištima i sadržajima za uočavanje i sprječavanje delikata usmjerenih prema turistima,
- osigurati odgovarajuće dokumentacije i informacije o sigurnosti u turizmu za javnost, koje se odnose na sigurnost: odredišta, putovanja, zdravlja, imovine itd.,
- olakšati mogućnost sudjelovanja turista u kriminalističkoj proceduri protiv počinitelja prekršaja na turistu i njegovoj imovini, a tretman mora biti jednakopravan.
Hrvatska nije donijela Nacionalnu strategiju o sigurnosti u turizmu, a čak je ne navodi niti u ove godine donesenoj Strategiji razvoja turizma Hrvatske do 2020. Iako preporuka WTO-a nije obvezna, takva bi strategija svakako bila dobro došla.
Javna i poslovna sigurnost
S početkom svake turističke sezone i tijekom njezina trajanja, dolazi do masovnije pojave kaznenih djela u objektima koji služe za pružanje usluga u turizmu, primarno usluga smještaja boravka, kao što su moteli, hoteli, apartmani, kampovi, kupališta i plaže. To je vidljivo i kroz statistiku MUP-a u primorskim policijskim upravama, kada pojedine policijske postaje imaju prijavu kaznenih djela veću i od zagrebačkih policijskih postaja. Najčešća ugrožavanja turista i njihove imovine vidljiva su kroz sljedeća kaznena djela:
- krađe i provale na kupalištima i plažama,
- krađe i provale u hotelima i apartmanima,
- krađe i provale u kampovima,
- krađe na mjestima za zabavu,
- krađe plovila i provale u plovila, te krađe opreme s njih,
- krađe vozila te provale u njih i krađe predmeta iz ili sa vozila, džepne krađe,drske i razbojničke krađe te razbojništva
- prijevare.
Nažalost, vrlo je malo hotela, kampova, koncesijskih plaža i ostalih turističkih privatnih kompleksa koji su štićeni privatnom sigurnošću putem angažiranja zaštitarske tvrtke ili kroz otvaranje vlastite unutarnje zaštitarske tvrtke, ili barem kroz uspostavu tehničke zaštite
Najčešći su počinitelji - domaći kriminalci. Poznata je činjenica da se s početkom turističke sezone dobar dio kontinentalnih počinitelja kaznenih djela seli u primorska mjesta gdje za svoje "poslove" koriste neopreznost gostiju, velike gužve, nesnalaženje policije u takvim uvjetima i nepokrivenost privatnih i koncesijskih turističkih kompleksa privatnom zaštitom. No kaznena djela čine i strani lopovi koji u Hrvatsku dolaze na "posao", a ne na odmor, kao i prigodni lopovi koji su najčešće zaposlenici nekih uslužno-ugostiteljskih djelatnosti. Kroz te ugrožavajuće elemente možemo vidjeti da se na poboljšanju sigurnosti treba raditi kroz dva osnovna segmenta:
1. javnu sigurnost za koju treba biti zadužena država kroz svoja sigurnosna tijela,
2. poslovnu sigurnost za koju trebaju biti zaduženi turistički kompleksi te gradovi i općine u turističkim mjestima.
Država uspijeva stanje javne sigurnosti održavati na povoljnoj razini, ali je privatni sektor premalo angažiran jer se i dalje smatra da je za sigurnost isključivo odgovorna država. Nemoguće je da policija, koja je prioritetno mjerodavna za javnu sigurnost, bude nazočna na svim javnim i privatnim turističkim prostorima, posebice u jeku turističke sezone. Policija čak i izbjegava ulazak u turističke komplekse kako ne bi dekomodirala goste. Osim toga, u policiji pretpostavljaju da se netko brine o sigurnosti gostiju, a tijekom turističke sezone ionako i sami imaju i previše poziva na intervencije.
Sigurnost nije samo briga policije
Nažalost, vrlo je malo hotela, kampova, koncesijskih plaža i ostalih turističkih privatnih kompleksa koji su štićeni privatnom sigurnošću putem angažiranja zaštitarske tvrtke ili kroz otvaranje vlastite unutarnje zaštitarske tvrtke, ili barem kroz uspostavu tehničke zaštite.
Organizirane i ophodne službe s uspostavljenim konstantnim nadzorom sigurnosne situacije u turističkim kompleksima - gotovo da i nema. Ako na ulazu u neki turistički kompleks i postoji neka služba, onda je to najčešće samo recepcija koja niti je nadležna niti je kompetentna za sve složenija pitanja poslovne sigurnosti. Primorski gradovi i općine u povećanje sigurnosne situacije na svom području također se uključuju rijetko i tek djelomice. Sigurnost je jedan od temeljnih preduvjeta za razvoj turizma. Svako negativno iskustvo, a kazneno djelo na šteti turista to svakako jest, dovodi do odvraćanja ponovnog posjećivanja destinacije na kojoj se događaj zbio.
Stoga bi vlasnici privatnih ugostiteljskih i uslužnih objekata, kao i gradovi i općine, trebali pojačano voditi računa o svojim gostima dok borave na njihovim prostorima. Vrijeme je da shvate kako je povoljna sigurnosna situacija i njihova odgovornost. U ozbiljnim turističkim destinacijama u inozemstvu to je posve jasno.