"Očito sam pogodio s elektronskom zaštitom artikala jer je većina mojih bivših kolega ‘butikaša’ svoje poslove zatvorila, a ja sam nastavio. Ulaganje u sigurnost bilo je ključno za nastavak mog poslovanja s trgovinama. Gubici su drastično pali, zapravo su posve nestali. Uz pomoć sustava EAS potvrdili smo tezu da u buticima manjak stvaraju kupci, i to u gotovo 80 posto slučajeva!", ističe Peran otkrivajući nam niz dosad nepoznatih detalja
[ Antun Krešimir Buterin, Dražen Najman ]
Mnogi obični ljudi vjerojatno nisu čuli za tvrtku Peran d.o.o., iako redovito, gotovo svakodnevno, po trgovinama i buticima susreću proizvode s njenim logom. Za razliku od njih, cijela industrija sigurnosti zasigurno zna da iza tvrtke stoji vlasnik Željko Peran (60), rođeni Zagrepčanin koji zbog roditelja iz Dalmacije i djetinjstva provedenog u Šibeniku govori jakim dalmatinskim naglaskom. Pa ipak, i oni koji za njega znaju, vjerojatno nisu upoznati s njegovom životnom pričom koja je sve samo ne dosadna. Otvorivši nam vrata svog ureda, Peran nam je otvorio i vrata svog života pa smo malko zavirili.
Naš se sugovornik, po vlastitu priznanju, u životu bavio svime i svačime, s puno posve različitih poslova, počevši od ugostiteljstva kojim se i danas bavi, preko slikarstva, privatnih galerija, offset tiska i fotokopiraonica do butika s odjećom. Prvi kafić "Safari" otvorio je u Vlaškoj ulici u Zagrebu 1976. koji i danas radi, a koji mu je kroz stvorena poznanstva u kasnijem životu otvorio mnoga vrata. Uslijedile su i dvije diskoteke - na Hvaru i u Kaštelima, te još par kafića. Godine 1991. osniva tvrtku Modaform d.o.o. koja je isprva imala zastupstvo za više proizvođača odjevnih predmeta.
Skok iz butika u sektor sigurnosti
"Tada su moderni bili traper i kožne jakne koje sam uvozio iz Italije i SAD-a i prodavao u svojih pet butika širom Hrvatske, ali i u BiH. Nakon nekoliko godina rada s konfekcijom, otkrio sam određene gubitke, tj. da mi nedostaje roba. Shvatio sam da me netko potkrada, no još nisam znao tko – zaposlenici ili kupci. S obzirom da sam pet godina živio u Italiji, često sam svraćao u Milano i tamo u središtu grada primijetio da su butici opremljeni uređajima tvrtke Sensormatic. Odmah sam s njima stupio u kontakt i tako je počela moja priča, moj posao sa ‘securityjem’", prisjeća se Peran koji dotad nije znao baš ništa o tome. Elektronika i nadzorne kamere i uređaji protiv krađe bili su mu potpuna nepoznanica.
"I danas i prije kod nas djeluje istih 10-15 relevantnih tvrtki koje struku kvalitetno predstavljaju. One su mi jedina konkurencija, jer se u cijeni ne razlikujemo više od 5-10 posto. Imamo istu filozofiju, dajemo jamstva, sve izvodimo u roku, uredno plaćamo... Problem čini ostalih 80 posto tvrtki koje svima nama ruše cijene, oni su nam nelojalna konkurencija"
"Igrom slučaja majka tadašnjeg direktora tvrtke Sensormatic Italia bila je Riječanka, a i u nizu drugih stvari našli smo se ‘na istoj valnoj duljini’ pa je ta barijera između prodavača i kupca bila brzo probijena. Nakon prvih kontakata, poslali su mi ponudu za opremanje butika njihovim uređajima za zaštitu artikala. Talijani su došli i prve uređaje montirali u mojem butiku u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu. S obzirom da sam imao i veleprodaju, četiri puta godišnje organizirao sam modne revije na koje su dolazili svi moji kupci iz Hrvatske i BiH. Ulazeći u moj butik svi bi vidjeli i taj zaštitni uređaj i baš su se svi čudili jer nikad ništa slično prije nisu vidjeli", nastavlja Peran. Pametnome nije trebalo puno da zbroji dva i dva te je brzo krenuo i njegov biznis s elektronskom zaštitom artikala. U novi je posao uložio mnogo i novca i vremena, ubrzano je učio i potrošio puno vremena na svoju osobnu "security" naobrazbu. Noći je i noći, otkriva nam, proveo komunicirajući s Amerikancima telefonom i faksom, jer još nije bilo e-mailova, a učio je i kroz knjige te posjećujući brojne svjetske sajmove. S obzirom da je bio vlasnik butika i ugostiteljskih objekata, smatra da je dobro upoznat s problemom krađa u ugostiteljstvu, s kontrolom poslovanja i rada djelatnika, s manjkovima... Danas kao poslovni čovjek iz sektora sigurnosti nudi, kaže, sve blagodati zaštite hotelima, ugostiteljskim objektima, trgovinama svih tipova, skladištima...
Peran u Hrvatskoj ima 43 zaposlenih, dok u Sloveniji ima tri, a u BiH još dvije tvrtke s po 11 zaposlenih. U sve njih ima veliko povjerenje, a i oni u njega. O svim djelatnicima, veli, ima odlično mišljenje te stalno potencira njihovu naobrazbu. Zato je fluktuacija ljudi izrazito niska, voditelji i tehničari nisu se, primjerice, mijenjali već godinama.
Tvrtka je podijeljena na tri poslovne jedinice – u Splitu, Osijeku i Puli, no sjedište je u Zagrebu, na Pantovčaku. Takva mu teritorijalna podijeljenost omogućuje da bez iznimke provodi temeljno pravilo tvrtke da će svatko tko im prijavi kvar do 8.30 sati ujutro isti dan biti uslužen kroz dolazak na intervenciju. Ako se kvar prijavi poslije 8.30, u Peranu jamče dolazak za najkasnije 24 sata u bilo koji dio države. Samopouzdano ističe da tako nije organizirana nijedna druga hrvatska tvrtka.
Glavni je problem u samoj industriji
Za Perana osnovni problem poslovanja u domaćem sektoru tehničke zaštite nisu ni neplaćanje niti regulativa, nego primjena. "Regulativa je odlična, no mi je izvođači ponekad ne primjenjujemo. Među nama, naime, ima i korektnih i nekorektnih, društveno odgovornih i neodgovornih tvrtki, a glavni problem stvaraju baš te neodgovorne tvrtke, tj. njihovi vlasnici.
"Kad sam se ja počinjao baviti tehničkom zaštitom, na tržištu je djelovalo tek 10-15 tvrtki, od kojih su neke potekle iz bivših komunističkih poduzeća, a ostale su osnivali razni električari i ljudi drugih profesija, misleći da u sigurnosti ‘leži velika lova’. No mnogi se prevare jer sigurnost je velik izazov. To su vrlo složene operacije i projekti koje čak mogu usporediti s kompliciranim medicinskim zahvatima. Zamislite samo koliko je priprema i posla potrebno kod gradnje trgovačkog centra, u pripremi sigurnosnog projekta i integraciji svih mogućih tehnologija za takav objekt".
S početnih 10-15 tvrtki taj je broj danas narastao na više od 200. Velika većina njih, smatra Peran, spada u nelojalnu konkurenciju. "Npr. imate tvrtku koju vode otac i sin i koji za manje novca rade isti posao kao i ja s velikom infrastrukturom. Oni tako ruše cijenu, a problem su i investitori koji ne prepoznaju moju infrastrukturu. Zahvaljujući njoj ja mogu izaći na 30 intervencija, no kako će to učiniti taj otac i sin?", pita se Peran retorički.
"Krizu nismo osjetili, osobito ne na način na koji je osjećaju drugi. Kriza može biti i u svijetu i u Hrvatskoj, no ona zahtijeva analizu. Mene zanimaju analiza krize u RH i njezini parametri. Razmišljam o tome kako će ona potencijalno utjecati na moje poslovanje, stvaram ekonomski obrambeni plan. Ovu sam krizu tako predvidio još prije dvije godine, i o njoj smo razgovarali upravo u ovoj prostoriji. Okupio sam sve djelatnike, svih 63 u to vrijeme, jedva smo stali. Tada nisu razumjeli o čemu ja to govorim, jer je posla bilo preko glave. No mi smo prvi bili spremni. Napravio sam reorganizaciju zadataka, trebali smo točno znati tko što radi, održavali smo mjesečne sastanke. Možda je izgledalo kao da gubimo dva sata dnevno. Sastanke smo počinjali analizom učinjenog kako bismo ispravili nedostatke", prisjeća se naš sugovornik...
Cijeli razgovor možete pročitati samo u tiskanom broju Zaštite. Jeste li već naš pretplatnik?