U organizaciji Strukovne udruge kriminalista potkraj rujna je na otoku Pagu u mjestu Vlašići u objektu "Guesthouse Dupin" održan Okrugli stol s dva odvojena tematska bloka: "Diskrecijsko pravo policijskog službenika u procesuiranju prekršaja" i "Kriminalistički aspekt kaznenih djela protiv okoliša počinjenih protupravnom eksploatacijom mineralnih sirovina i prekomjernog iskorištavanja prirodnih bogatstava kao suvremene ugroze nacionalne sigurnosti".
Strukovnoj udruzi kriminalista bila je namjera otvoriti širu raspravu s kompetentnim sudionicima koja će dati prikaz trenutnog stanja i odgovoriti na pitanje je li i u kojoj mjeri policijski službenici prilikom procesuiranja prekršaja i utvrđivanja bića prekršajnog djela, sagledavaju i objektivne i subjektivne okolnosti ili su u svojoj praksi ograničeni samo na njegove objektivne okolnosti, dok ove druge okolnosti zanemaruju? Koji su razlozi koji ograničavaju ili onemogućuju policijskog službenika da u okviru tzv. „diskrecijskog prava“, samostalno primjenjuju načelo legaliteta i oportuniteta? Kakva je uloga policijskih rukovoditelja i čime se rukovode kod provođenja nadzora odluka policijskih službenika te donošenja odluke o primjenu načela bezuvjetnog i uvjetovanog oportuniteta, izricanja opomene, upozorenja i sporazumijevanja o krivnji počinitelja?
Ne možemo se složiti s trenutno prevladavajućim mišljenjem niti je takva praksa u suglasju s odredbama Prekršajnog zakona, da se policijski službenik treba ograničiti isključivo na objektivne okolnosti počinjenog prekršaja, odnosno rukovoditi se isključivo načelom legaliteta prekršajnog progona (koje se odnosi na progon počinitelja prekršaja) dok se zanemaruje načelo legaliteta (koje se odnosi na odustajanje od prekršajnog progona zbog postojanja elemenata koji isključuju krivnju), već se potonje okolnosti prepuštaju isključivo sudu. Takvo stanje je nedopustivo jer se policijske službenike pretvara u puke evidentičare, a ne u aktivne subjekte koji svojim svakodnevnim radom i suzbijanjem kaznenih djela i prekršaja jesu jedni od čimbenika opće sigurnosti u Republici Hrvatskoj.
Svrha kažnjavanja
Nije dopustivo preispitivati odgovornosti policijskog službenika, kada policijski službenik temeljem „diskrecijskog prava“ i to: neposrednog opažanjem, korištenjem uređaja za mjerenje ili uvidom u vjerodostojnu dokumentaciju - a pritom uzima u obzir razloge koji isključuju protupravnost: nužna obrana, krajnja nužda, sila i prijetnja, napose elemente koje upućuju na krivnju odnosno svijest o djelu: nehaj i namjera, zabluda o protupravnosti prekršaja, zabluda o biću prekršaja i zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost - odlučuje o krivnji počinitelja prekršaja.
Svrha je kažnjavanja da se, uvažavajući opću svrhu prekršajno pravnih sankcija, izrazi društveni prijekor zbog počinjenog prekršaja, utječe na počinitelja i sve ostale da ubuduće ne čine prekršaje, a primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o povredi javnog poretka, društvene discipline i drugih društvenih vrijednost te pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te je 'diskrecijsko pravo' policijskog službenika da prosudi na koji način će se postići svrha kažnjavanja.
Polazeći od tih pretpostavki, nema smisla voditi disciplinski, prekršajni ili čak i kazneni postupak protiv policijskog službenika zbog njihove prosudbe: koji primjenom zakona u skladu s načelom legaliteta prekršajnog progona, utvrdi da u radnjama potencijalnog okrivljenika postoje okolnosti koje isključuju krivnju ili da se prekršajnom sankcijom ne bi postigla svrha kažnjavanja (oportunitet); protiv rukovoditelja, koji u sklopu nadzorne uloge, imaju dužnost i obvezu vršiti korekciju prosudbe policijskog službenika, i u situaciji kada utvrde da nije svrhovito voditi prekršajni postupak, odustanu od prekršajnog progona ili pak u suprotnom, kada takve okolnosti nisu utvrđene i postoji potreba da počinitelj bude kažnjen, naknadno pokrenu prekršajni postupak.
Nadalje, razmatrano je pitanje je li policijski službenik dužan voditi računa o pravilima o izboru vrsti i mjere kazne na temelju stupnja krivnje, opasnosti djela i naprijed spomenute svrhe kažnjavanja, budući da kod određivanja kazne treba uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja prekršaja (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito ove: stupanj krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, njegovo ponašanje nakon počinjenog prekršaja te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Izričući počinitelju novčanu kaznu, valja uzeti u obzir i imovinsko stanje počinitelja.
Je li policijski službenik (i u kojoj mjeri on to stvarno i čini), dužan utvrditi sve bitne činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke i s jednakom pažnjom utvrđuje činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist?
Je li policijski službenik slobodan kada cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica i je li pri tome on ograničen ili vezan dokaznim pravilima?
Uloga Državnog odvjetništva
Tijekom višegodišnjeg procesa reforme prekršajnog zakonodavstva, a po uzoru na Zakon o kaznenom postupku kod prekršajnog progona, može se primijeniti načelo oportutineta te je s tim u vezi, razmatrana i praksa i mogućnosti supsidijarne primjene odredbi Zakona o kaznenom postupku u procesnim pitanjima koja nisu uopće ili nisu dovoljno jasno uređena odredbama Prekršajnog zakona. U tom kontekstu razmatrana je i uloga Državnog odvjetnika kao univerzalnog tužitelja u prekršajnom postupku.
- Može li policija kao ovlašteni tužitelj odustati od optužnog prijedloga do donošenja nepravomoćne odluke o prekršaju i to nije dužna posebno obrazlagati osobito kada ima operativni interes?
- Nadalje posebno je razmatrana „ne primjena“ odnosno neodgovarajuće normiranje u obvezujućim Uputama Ravnateljstva policije za primjenu odredbi Prekršajnog zakona, odredbi članka 38. stavka 1. Prekršajnog zakona. Sukladno članku 109b policija može ne pokrenuti postupak ako je vjerojatno da će se protiv počinitelja primijeniti odredba članka 24a i članka 38. Zakona o prekršajima.
Članak 24a govori o beznačajnima prekršaju i Uputama je Ravnateljstvo policije relativno dobro pojasnilo mogućnosti njegove primjene.
U članku 38 stavak 1. Prekršajnog zakona propisano je da će sud osloboditi od kazne počinitelja kada to Zakon izričito propisuje, dok u stavku 2. istoga članka je propisano da sud može osloboditi od kazne počinitelja kada počinitelja posljedice prekršaja pogađaju, kada je uklonio ili umanjio posljedice ili ispunio propisanu obveze, kada se pomirio s oštećenijom i naknadio štetu.
Ravnateljstvo policije svojim uputama razrađuje primjenu stavka 2. članka 38., dok stavak 1. izostavlja?! Međutim, što kaže Prekršajni zakon, kada se okrivljenik oslobađa od kazne članak 183. Prekršajnog zakona:
- ako djelo za koje se optužuje po propisu nije prekršaj;
- ako ima okolnosti koje isključuju krivnju:
- ako nije dokazano da je okrivljenik počinio djelo za koje se optužuje.
To u praksi znači da policija kao ovlašteni tužitelj pokreće prekršajne postupke protiv presumptivnih počinitelja prekršaja iako zna da će sud istoga osloboditi od kazne?!
Takvo nasumično procesuiranje prekršaja upućuje na vođenje linijom manjeg otpora i izbjegavanje bilo kakve odgovornosti što je nedopustivo s bilo kojeg aspekta razmatranja ovlasti i uopće uloge tužitelja kako je propisuje Prekršajni zakon.
Pravo određuje objektivni dio prekršaja, a pravda njegov subjektivni dio. Povijest nas ući kako su mnogi zločini počinjeni „u skladu sa zakonom“. Ako policijski službenici utvrđuju samo objektivni dio bića djela prekršaja onda oni nisu subjekti pravde, a što je pogubno po društvo.
Zaključci s okruglog stola SUK-a
Zbog toga je Strukovna udruga kriminalista na Okrugli stol pozvala različite relevantne sugovornike, a koji u svom radu primjenjuju predmetne institute. Nakon rasprave su uobličeni zaključci.
- Rasprava i analiza tehnologije policijske, ali i sudske prakse u odnosu na procesuiranje prekršaja, kao životno značajan aspekt položaja i uloge policije u lancu pravde i sustavu sigurnosti razmatrana je na visokoj operativnoj, ali i akademskoj razini;
- Policija kao tužitelj u praksi primjenjuje institut upozorenja (koji je razrađen pravilnikom) te institut beznačajnog prekršaja (koji je razrađen uputom), međutim, policija pokreće prekršajne postupke suprotno načelu legaliteta, a osobito kada postoje elementi kojima se isključuje krivnja i kada nema dokaza da je prekršaj počinjen. Razlog tomu može biti činjenica da uputama nije razrađena odredba članka 38. stavak 1. Prekršajnog zakona;
- Policija kao tužitelj ima velike mogućnosti kod primjene načela oportuniteta pa i legitimno iskazati svoj operativni interes, ali se nažalost nedovoljno primjenjuje, iako se progon mora uvijek izbjeći kad se svrha kaznenog i prekršajnog prava u širem smislu može postići i bez provedenog postupka ili kada to zahtijeva neki drugi, viši interes.
- Donesen je pravilnik o institutu pisanog i usmenog upozorenja, a čiji instituti nemaju takvu snagu kao institut legaliteta i oportuniteta te se nameće potreba uređivanja tih instituta pravilnikom, kako bih ih policijski službenici kao tužitelj primjenjivali odnosno više koristili, a time bi se neupitno diskrecijsko pravo policijskih službenika osnažilo i policijski službenici bi bili sigurniji kod donošenja odluka koje su utemeljene na propisanoj normi.
- Opetuje se potreba za intenzivnijom i usmjerenijom edukacijom policijskih službenika na svim razinama (operativnim, koordinacijskim, rukovodećim), ali i potreba uže međuresorne suradnje i intenziviranja akademske rasprave, jer neuređena pravna norma i nedosljedna primjena propisa predstavljati rizik od entropije sustava;
- Nedovoljna institucionalna osviještenost o velikoj tamnoj brojci kriminaliteta po volumenu i štetnosti protupravnog iskorištavanja rudnog blaga - rizik su i prijetnja za nacionalnu sigurnost.
- Statističko praćenje kriminaliteta na štetu rudnog blaga Republike Hrvatske, a koje se svodi na broj prijavljenih kažnjivih radnji, skriva ogromnu tamnu brojku ne detektiranih kažnjivih radnji s nesagledivim štetama, što zahtjeva potrebu hitnog sagledavanja toga problema kao preduvjeta za iznalaženje učinkovitijih metoda za prepoznavanje, a time i procesuiranje djela ekološkog kriminaliteta.