zaštitari
16.11.2026.

Između sigurnosti i terapije: gdje je granica ovlasti zaštitara u psihijatrijskim ustanovama?

Eugen Antić

Aktualna kriza u Klinici za psihijatriju „Sveti Ivan” u zagrebačkom Jankomiru ponovno je u središte javnosti gurnula pitanje sigurnosti u zdravstvenim ustanovama, ali i otvorila ključnu stručnu dilemu za industriju privatne zaštite. Nakon tragične smrti pacijenta i pokretanja kaznene istrage protiv medicinskih tehničara, bolnica se suočila s odlaskom trećine zaposlenih na bolovanje, prijetnjama osoblju i nužnošću uvođenja policijskih ophodnji. 

U pokušaju stabilizacije rada, nova uprava najavila je angažiranje zaštitarske službe, no pritom je otvoreno priznala ono na što struka već godinama upozorava – ovlasti zaštitara u bolničkom okruženju u praksi su nedovoljno jasno definirane. Slučaj Jankomir tako postaje svojevrsna prekretnica koja od nadležnih ministarstava, bolničkih uprava i zaštitarskih tvrtki zahtijeva hitno povlačenje jasne crte između održavanja javnog reda i sigurnosti te medicinskog postupanja prema pacijentima.

Pravni rascjep dvaju sustava

Temeljni problem u radu zaštitara unutar zdravstvenih, a osobito "psihijatrijskih ustanova", proizlazi iz preklapanja dvaju zakonskih okvira koji imaju posve različite svrhe i mehanizme djelovanja. S jedne strane, zaštitari svoj posao obavljaju isključivo na temelju Zakona o privatnoj zaštiti. Njihova je primarna zadaća zaštita osoba i imovine koja nije osigurana od strane države, kontrola pristupa štićenom objektu te održavanje reda. U okviru tih zadaća licencirani zaštitar ima pravo provjeravati identitet osoba, izdavati upozorenja i zapovijedi, obavljati pregled osoba i predmeta te privremeno ograničiti slobodu kretanja do dolaska policije, dok im je uporaba tjelesne snage ili sredstava prisile dopuštena isključivo u uvjetima nužne obrane ili radi odbijanja protupravnog napada.

S druge strane, postupanje prema osobama s duševnim smetnjama strogo je regulirano Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i pripadajućim pravilnicima. Ti propisi izričito određuju da mjere prisile, poput fizičkog sputavanja ili izdvajanja pacijenta, smije provoditi isključivo educirano medicinsko osoblje, i to tek kao krajnju nuždu, pod nadzorom liječnika i uz strogo poštivanje medicinskih protokola kojima se štite vitalne funkcije i dostojanstvo pacijenta. Zaštitar, dakle, nema ni zakonsko uporište ni stručnu kvalifikaciju za sudjelovanje u terapijskom postupku ili medicinskom smirivanju pacijenata, pa bi svaki njegov angažman u vezivanju ili svladavanju pacijenta koji u tom trenutku ne napada drugu osobu predstavljao izravno prekoračenje ovlasti i povlačilo kaznenu i prekršajnu odgovornost.

Siva zona u praksi i obveza iz Članka 50. 

Dok je zakonska teorija relativno jasna, bolnička svakodnevica stvara složene operativne situacije u kojima se prelamaju lojalnost ustanovi i zakonska obveza. Kada agitirani pacijent fizički napadne liječnika ili medicinsku sestru, riječ je o protupravnom napadu na štićenu osobu, što zaštitaru daje pravo i obvezu da odbije napad, ali ga ne ovlašćuje da nakon toga preuzme ulogu medicinskog tehničara. Međutim, rad na bolničkim odjelima otvara i suprotno, pravno iznimno osjetljivo pitanje – kako zaštitar mora postupiti u situaciji kada unutar štićene zone svjedoči protupravnom postupanju ili nasilju nad samim pacijentom, neovisno o tome tko je počinitelj.

Upravo u takvim trenutcima na snagu stupa Članak 50. Zakona o privatnoj zaštiti, koji izričito propisuje da su čuvar, zaštitar i zaštitar specijalist dužni osigurati mjesto događaja do dolaska policije čim se unutar štićene zone počini kazneno djelo ili prekršaj. Štoviše, isti im članak daje ovlast da privremeno ograniče slobodu kretanja osobama koje mogu dati važne obavijesti za razjašnjavanje događaja. Svako fizičko zlostavljanje ili primjena sile izvan okvira zakonitog medicinskog postupanja predstavlja kazneno djelo unutar štićene zone, zbog čega je zakonska obveza zaštitara da zaštiti ugroženu osobu, osigura mjesto događaja i odmah pozove policiju, stavljajući zakon iznad neformalnog autoriteta ili hijerarhije naručitelja usluge.

Vanjski prsten sigurnosti i nužnost pisanih protokola

Upravo zbog ovih rizika i pogrešnog shvaćanja uloge zaštitara na terenu, stručnjaci ističu da njihov angažman u bolnicama treba jasno podijeliti na dvije razine, odnosno na vanjski i unutarnji prsten sigurnosti. U vanjskom prstenu, koji obuhvaća kontrolu ulaza, perimetar bolničkog kruga, čekaonice i hitne prijeme, uloga zaštitara je nezamjenjiva jer u situacijama kakva trenutno vlada u Jankomiru, gdje su zaposlenici izloženi vanjskim prijetnjama i pritiscima, prisutnost zaštitarske službe stvara prijeko potreban osjećaj sigurnosti, odvraća potencijalne napadače i rasterećuje policijske snage.

Međutim, ulazak zaštitara na same bolničke odjele zahtijeva precizne standardne operativne postupke koji moraju biti sastavni dio ugovora između zdravstvene ustanove i zaštitarske tvrtke. Takvi protokoli moraju nedvosmisleno definirati u kojim se točno situacijama zaštitar poziva na odjel, tko zapovijeda intervencijom u kriznom trenutku te gdje točno prestaje asistencija zaštitara, a počinje isključiva nadležnost medicinskog tima, uz jasno podsjećanje da nijedan interni protokol ne može suspendirati zakonske obveze zaštitara.

Preporuke za budućnost: edukacija umjesto improvizacije

Najava uprave Klinike „Sveti Ivan” da će od Ministarstva zdravstva, pravnih stručnjaka i institucija za zaštitu prava osoba s duševnim bolestima zatražiti službeno mišljenje o ovlastima zaštitara korak je u dobrom smjeru, ali bi taj potez trebao prerasti u sustavno rješenje na razini cijele države. Zaštitari ne mogu i ne smiju biti zamjena za kronični manjak medicinskih sestara i tehničara u hrvatskom zdravstvu, no kao važan segment sustava sigurnosti moraju dobiti jasna pravila igre.

To prije svega podrazumijeva donošenje jedinstvenih smjernica na razini Ministarstva zdravstva i Ministarstva unutarnjih poslova za postupanje zaštitara u zdravstvenim ustanovama, ali i uvođenje specijaliziranih programa edukacije. Zaštitari koji se raspoređuju na rad u bolnice morali bi proći dodatnu obuku iz verbalne deeskalacije sukoba, prepoznavanja rizičnih stanja, osnova komunikacije s osobama s duševnim smetnjama, ali i jasne pravne edukacije o tome da su jednako dužni štititi i pacijente i osoblje od svakog protupravnog čina te bez odgode postupati prema Članku 50. Zakona o privatnoj zaštiti. Samo jasnim razgraničenjem ovlasti, kvalitetnom pripremom i međuresornom suradnjom može se postići da zaštitari budu jamac sigurnosti zdravstvenih radnika i pacijenata.