Zakoni koji se ne provode i informacije koje ne stižu do stradalnika

Upravljamo li dobro krizom nakon potresa? Ovo pitanje nije se postavilo samo nakon potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu u ožujku prošle godine, već i nakon potresa koji su 28. i 29. prosinca prošle godine pogodili Sisačko-moslavačku i Karlovačku županiju, u kojima je poginulo sedam osoba, više desetaka je teže i lakše ozlijeđeno, a pričinjena je velika šteta.

Jedna razina kvalitete upravljanja je ona politička i rasprave na toj razini neće još skoro sići s političke i medijske pozornice ovisno o političkom spektru koji propituje kako se upravljalo krizom. Vladajući i njihovi partneri odlučno odbijaju, a oporba, ali i dio nevladinih organizacija i medija, žestoko proziva da je na terenu danima nakon potresa vladao kaos. Dokaz za to im je i činjenica da je Stožer kojem je na čelu potpredsjednik Vlade formiran tek nakon deset dana, da su najagilniji u pružanju pomoći bili volonteri, navijači....

Zakoni koji se ne provode

Što o upravljanju krizom misle stručnjaci, prije svega oni pravni, i kako je to pitanje bilo riješeno pitali smo prof. dr. Petra Veića, profesora na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

“Što se tiče kriznog upravljanja situacijom moramo problem sagledati u povijesnoj perspektivi. Od stvaranja države i napuštanja strukturiranog sustava civilne zaštite nastala je praznina koja se na različite načine upotpunjavala od nesreće do nesreće. Događaji poput ‘Kornatske nesreće’ i ‘Gunje’ jasno su dali do znanja da je stanje neodrživo i da ga treba urediti. Zakon o zaštiti i spašavanju je bio prvi pokušaj i nije se uspjelo. Nakon toga slijedi Zakon o sustavu civilne zaštite koji je danas na snazi. Je li to dobar Zakon - mi to ne znamo jer on se ne konzumira. Po njemu se ne radi. On propisuje suradnju različitih aktera koji djeluju u kriznim situacijama, propisuje i određene subjekte, primjerice, stožere, koordinatore koji bi trebali trajno obavljati određene poslove međutim to ili ne postoji ili ne funkcionira. Zašto? Veliko pitanje je zašto je donesen Zakon o domovinskoj sigurnosti? U kakvom je on odnosu sa Zakonom o sustavu civilne zaštite? Oba se zakona u nekim točkama preklapaju. Može li to biti normativna osnova nekom od gradonačelnika da organizira određene aktivnosti u ovakvim situacijama? Naravno da ne može. Je li takvo stanje stvoreno zbog toga što se u ‘mirnom vremenu’ shvatilo da Zakon o zaštiti i spašavanju ne može odgovoriti potrebama krizne situacije? To je pitanje za mene otvoreno. Međutim važno je naglasiti da ni jedan zakon sam po sebi ne može riješiti nikakav problem, već treba stvoriti resurse za njegovo oživotvorenje”; smatra naš sugovornik.

Dogođaji poput potresa zahtijevaju promptno reagiranje. Nikakvim zakonom ne možete na terenu stvoriti dojam da je sve pod kontrolom. Prvih nekoliko sati je “kaos”; službe koje djeluju: hitna pomoć, policija, vatrogasci, HGSS i dr. rade po inerciji “svoje poslove” ali već nakon nekoliko sati mjesto događaja mora funkcionirati pod određenim procedurama koje su unaprijed okvirno propisane. Taj drugi korak u slučaju događanja na potresom pogođenim područjem je zakazao.

Nakon što je utvrđeno da nema osoba pod ruševinama došlo je novo vrijeme. Policija je trebala blokirati to područje i to sa snagama interventne policije koja bi iz drugih područja došla u pomoć. Lokalna policija, koja poznaje teren trebala je preuzeti sigurnosne zadaće unutar područja. Mora se znati pod kojim se uvjetima ulazi i izlazi iz tog područja. Ostale službe trebalo je koordinirati sukladno ranije pripremljenim okvirnim aktima.

Današnja situacija je takva da najviše moći imaju oni koji najmanje znaju, a prema ocjeni prof. Veića to je Stožer. Pojašnjava da je u slučaju potresa na Banovini Stožer formiran nakon deset dana i za njegova rukovoditelja imenovan je Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar branitelja. Prijepori oko tajminga imenovanja Stožera traju jednako kao i rasprava oko upravljanja krizom, kad je trebala biti proglašena katastrofa, o obnovi i slično. Jedan od vrlo bitnih čimbenika upravljanja krizom je i način i razina komuniciranja. O kriznom komuniciranju napisano je na desetke knjiga i udžbenika. U sigurnosnom sustavu, postoje deseci državnih službenika zaduženih za komuniciranje s medijima u krizama. I krizni stožer ima svog glasnogovornika. Za obradu svih aspekata upravljanja krizom trebalo bi stotine kartica, pa ćemo se nakratko zadržati na načinu kako Stožer komunicira s medijima, jer kako je rekao premijer Andrej Plenković slika u javnosti kako državne institucije nisu na vrijeme reagirale na potres je samo stvar dojma, a za to su naravno po ocjeni politike odgovorni i “krivi” novinari. Jeste li primijetili da je Vlada otvorila posebnu domenu nakon potresa u prosincu? Nije, kao što je to učinila u slučaju pandemije za koju je otvorena posebna stranica koronavirus.hr. Na toj stranici nećete naći ni ime glasnogovornika Stožera formiranog nakon potresa. Činjenica da se Hrvatska u deset mjeseci suočila s dva potresa, u kojima je bilo i ljudskih žrtava, doduše ne tolikih kao od posljedica pandemije, daje za pravo tvrdnji da je takav posebni komunikacijski kanal trebao postojati.

Neprepoznatljivost stranice civilne zaštite

Službena web stranica civilne zaštite niti je prepoznatljiva poput MUP-ove ili nekog drugog tijela, iako su na njoj, doista ažurirane sve službene informacije koje se svakodnevno objavljuju nakon potresa o aktivnostima Stožera, servisne informacije, kao i informacije o donacijama i druge. Sustav civilne zaštite je ionako u sustavu MUP-a. Može se postaviti pitanje zašto nitko u MUP-u nije razmišljao da napravi grafički prepoznatljiv “preusmjerivač” klikom na koji bi se posjetitelj automatski preusmjeravao na stranice civilne zaštite. Zasigurno bi bio posjećeniji, uz odgovarajuću javnu prezentaciju i promociju u javnosti. Osobito bi svi oni kojima je nužna bilo kakva informacija vezana uz saniranje šteta imali informacije objedinjene na jednom mjestu. Očekivati od ljudi koji moraju osigurati krov nad glavom i život da istražuju gdje i kako naći korisne informacije doista znači birokratski, a ne praktički razmišljati o potrebama ljudi pogođenih prirodnom nepogodom.

Kao što apsurdno zvuči da se obrasci za prijavu šteta mogu naći na internet stranici. Komunicirati isključivo na takav način u dane kad još ni operateri nisu sanirali štete od potresa, na području gdje je veliki broj stradalih u trećoj životnoj dobi, čak i bez električne energije, bez televizora i mobitela doista zvuči groteskno.

Na službenoj stranici civilne zaštite postoji doduše dio koji ima i kratki naziv SROK, jednostavan je pristup a radi se o informacijama objedinjenim pod kraticom od “Smanjenje rizika od katastrofa”, ali već letimičnim pogledom na sadržaj vidi se da je sadržaj napisan samo kao upute i vodič za prevenciju. Sadržaji nisu primjereno aktualizirani nakon potresa. Stožer civilne zaštite na svojoj stranici, osim već nabrojanog, svakodnevno izvještava o tome što se radilo na potresom pogođenom području. O svojim aktivnostima medije svakodnevno izvještava i Crveni križ. Za podrobnu analizu svega što se operativno radi bit će još vremena.

Ono što će također zahtijevati podrobniju analizu je i kako se na djelu pokazao sustav Domovinske sigurnosti i jesu li svi njegovi čimbenici djelovali onako kako je to napisano u zakonima, pravilnicima, uredbama, kojih je na desetke. Ako je suditi samo prema jednoj razini kriznog upravljanja, a to je krizno komuniciranje, ono jedva da zaslužuje prolaznu ocjenu. Ne može se doduše reći da ključne osobe odgovorne za stanje na terenu, od lokalnih političara, do svih na nacionalnoj razini, od vojske, civilne zaštite, do policije nisu bili na raspolaganju medijima, prije svega televizijama. Nekad čak i previše. Je li to bilo u svrhu samopromocije, predstojećih lokalnih izbora ili nečeg trećeg pokazat će vrijeme. Tvrditi da u upravljanju krizom u potresu na Banovini, kao i u Zagrebu na bilo kojoj razini nije bilo greški, pa čak i onih sustavnih bilo bi neozbiljno i neodgovorno. Čine ih i zemlje koje su se puno više suočavale s ovakvim situacijama i koje su puno bogatije od nas. Ne bi bilo neprimjereno priznati ih, ali bit ćemo u problemu ako iz njih nećemo ništa naučiti za budućnost.

Piše: Dušan Miljuš, novinar “Jutarnjeg lista”, sveuč. spec. za sigurnosnu politiku