Nacionalne sigurnosne strategije, osim nekoliko najmoćnijih država svijeta, teško da mogu biti učinkovite u zadovoljavajućoj mjeri, ako se na globalnoj i regionalnim razinama ne postigne suglasnost o modalitetima zajedničkog odgovora na transnacionalne sigurnosne ugroze
Međunarodna situacija se kroz procese globalizacije neprekidno mijenja i utječe kako na svjetsku i europsku tako i na sigurnost Hrvatske, iznutra i izvana. U 2017. godini prema riječima glavnog tajnika UN-a Antonia Guterresa sukobi su se pogoršali i pojavile su se nove opasnosti. U cijelome svijetu nikada nije bio tako veliki strah od nuklearnog oružja od kraja Hladnog rata, rekao je, aludirajući na krizu sa Sjevernom Korejom. Klimatske promjene brže su od nas, a nejednakosti su sve jače s teškim kršenjima ljudskih prava, kazao je izrazivši žaljenje zbog jačanja nacionalizma i ksenofobije. Možemo riješiti sukobe, prevladati mržnju i zaštititi naše zajedničke vrijednosti, ali moramo biti ujedinjeni kako bi to postigli, ocijenio je.
Ništa od nove stabilizacije odnosa
Iz ovoga vidljivo je da je globalna sigurnost određena globalnim interesom i globalnim prijetnjama, obuhvaća individualnu, nacionalnu i regionalnu sigurnost između kojih postoji veza kroz političko-pravni, vojni, ekonomski, socijalni i ekološki sadržaj, čija suština je međusobno korigiranje, modeliranje i kontroliranje u cilju postizanja mira te sigurnosti planete i ljudi.
Globalna sigurnost sama po sebi ne znači ništa ako ne postoji sustav globalne sigurnosti koji bi bio jamac realizacije takve sigurnosti. Akteri tog sustava čovjek, države, regije, globalne tvrtke, vladine i nevladine organizacije moraju se na funkcionalnoj osnovi odrediti prema globalnim prijetnjama i globalnom interesu.
Raspad Sovjetskog Saveza, rušenje Berlinskoga zida odnosno istočnoga komunističkog bloka na kraju 20. stoljeća trebao je biti početak dugog razdoblja mira i postizanja nove stabilizacije međunarodnih odnosa, što se, naravno, nije dogodilo. U svijetu dolazi do brojnih oružanih sukoba, uglavnom u slabije razvijenim područjima, a najveće žrtve postali su civili. U tim sukobima najčešće su dominantnu ulogu imale različite naoružane skupine, a ne vojska, pa se nisu poštovala ni primjenjivala pravila ratovanja gdje je naznačena jasna razlika između civila i vojnika. Najveći broj suvremenih sukoba čine konflikti unutar, a ne, što bi bilo uobičajeno, između dvije ili više država. Države koje nisu uspjele osigurati neophodne uvjete za vlastiti razvoj su kasnije nazvane neuspješnim (fragile states) jer su se oslanjale na stalnu pomoć međunarodne zajednice, a novonastale sigurnosne probleme više nije bilo moguće držati unutar granica država nego su utjecale na regionalnu sigurnost.
Sigurnost, vodstvo i utjecaj u 20. stoljeću ležali su primarno na vojnoj moći država. Nasuprot ustaljenoj praksi, države i međunarodne organizacije počele su povećano dijeliti aktivnosti upravljanja (governance), s drugim socijalnim akterima, uključujući privatne tvrtke, nevladine organizacije i neprofitne pružatelje usluga.
Energija kao faktor sigurnosti
Brza urbanizacija i porast prihoda srednje klase diljem svijeta doveli su do eksplozivnog rasta potrošnje električne energije tako da ona postaje najveći pokretač ekonomije, ali je u velikoj mjeri ovisna o fosilnim gorivima toliko da vjetar, solarna ili druga obnovljiva energetskih postrojenja, ne mogu tako brzo i bitno zamijeniti neobnovljive naftu, ugljen i prirodni plin. Kao što je energetska sigurnost bitna za gospodarski rast i razvoj svake zemlje, posljedično tome energetska nesigurnost može ugroziti proizvodne aktivnosti i potkopati dobrobit potrošača, odnosno društva u cjelini.
U posljednjem desetljeću, naime, povećana je potražnja za naftom na svjetskoj razini, do čega je primarno došlo zbog velikoga gospodarskog rasta u državama u razvoju, na prvom mjestu Kini i Indiji.
Rusija
Ruska vanjska politika se temelji na načelima da Rusija mora biti sigurna od napada i zastrašivanja. Najveću materijalnu sposobnost za ugrožavanje ili napad na Rusiju imaju Sjedinjene Američke Države te u svrhu sigurnosti, granične države moraju služiti kao tampon prema zapadu, a to znači da se ne mogu udružiti sa Sjedinjenim Državama ili ući u NATO savez.
Svoj veliki energetski potencijal Rusija je iskoristila za povratak u vrh svjetske politike. Europa danas iz Rusije uvozi oko 30 posto neophodne nafte za vlastite potrebe. S druge strane, Rusija je jednako ovisna o državama članicama Europske unije, s obzirom na to da 80 posto od njezinog naftnog izvoza, kao i 60 posto izvoza plina, završava na Starom kontinentu. Zbog toga je Rusija, dobrim dijelom zbog tereta zapadnih sankcija koje su joj uvedene zbog intervencije u Ukrajini i aneksije Krima, napravila zaokret prema Istoku i izvozi prvenstveno na azijsko, a ponajviše na kinesko tržište.
Na vojnom planu Rusija je prilagodila vojnu taktiku kako bi na najlakši mogući način postigla pobjedu na asimetričnom bojnom polju u operacijama u Estoniji 2007., Gruziji 2008. i Ukrajini 2014., a obuhvaća: kibernetičke napade, informacijske operacije, psihološke operacije, ekonomske napade i posredničko ratovanje. Pritom, dakako, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je Rusija nuklearna sila, što snažno pridonosi statusu velike sile. Rusija je u velikoj mjeri pomogla Siriji u oslobađanju teritorija i porazu ISIS-a.
Kina
Kina, danas, predstavlja značajniju silu, kako na ekonomskom tako i na vojnom planu od bivšeg Sovjetskog saveza kada je bio na vrhuncima. Kineska transformacija jedan je od najvećih fenomena novog doba, a svoj ekonomski napredak (tržišni socijalizam po uzoru na bivšu Jugoslaviju) ne duguje mjerama do kojih se došlo preko noći, već je riječ o sustavnoj politici (socijalizam s kineskim karakteristikama), temeljenoj na modernizaciji, koja je započela još za vrijeme vladavine Deng Xiaopinga, kada se Kina 1978. godine otvorila prema ostatku svijeta i zabilježila neviđen nacionalni rast. Ekonomski rast stvorio je veliku razliku između prosperitetnog juga i siromašne unutrašnjosti, porasla je korupcija na svim razinama pa i u redovima vladajuće komunističke partije protiv čega se Kina bori javnim prikazivanjem pa i smrtnim kaznama (broj smaknuća je državna tajna).
Usporedno s ekonomskim rastom, Kina u svojim službenim dokumentima ustrajno naglašava predanost generalnoj tendenciji usmjerenoj na miroljubive odnose i razvojna pitanja, jačanje multipolariteta u međunarodnim odnosima te opće popuštanje tenzija. U regionalnoj sigurnosnoj strategiji daje prednost diplomatskim i ekonomskim alatima, što ni u kom slučaju ne znači zanemarivanje vojne moći. Kina od početka stoljeća ulaže velika proračunska sredstva u izgradnju modernih oružanih snaga, nabavlja sofisticirana oružja iz uvoza te radi na programu istraživanja i razvoja vlastitih proizvoda uz sve intenzivniju obuku i na domaćem i na međunarodnom tlu.
Zajedničke međunarodne akcije oko pregovora s Iranom, stvaranje Globalne koalicije za suprotstavljanje ISIS-u, Pariški sporazum o klimatskim promjenama, zaustavljanje širenja ebole, predstavljaju putokaz za suočavanje s novim globalnim sigurnosnim prijetnjama
Kina u međunarodnim poslovima pokazuje svoju sklonost odmjerenosti, što je posljedica njezine tradicije strpljivosti, pri čemu nije od presudne važnosti hoće li se nešto dogoditi danas, sutra, za deset, pedeset ili za stotinu godina. Kako bi osigurale pristup sirovinama širom svijeta, kineske banke pod utjecajem države osiguravaju jeftine kredite da bi svoje gospodarske subjekte ohrabrile da odlaze u ona područja svijeta u kojima se njihovi konkurenti sa Zapada još ne usude razvijati posao. Tu je ponajviše riječ o područjima Južne Amerike i Afrike, koja su u problemima zbog političkih tenzija i dugogodišnjih krvavih etničkih konflikata te drugim razlozima nestabilnosti, poput siromaštva, slabe infrastrukture ili korupcije. U svrhu financiranja izgradnje infrastrukture osnovana je Azijska infrastrukturno-investicijska banka (Asian Infrastructure Investment Bank) koja bi financirala inicijativu Ekonomski pojas Svilenog puta i Pomorski Svileni put 21. stoljeća (One Belt, One Road) kako bi se brže povezao transport robe između Kine i Euroazije. Kina se uključuje u Međunarodni monetarni fond (International Monetary Fund), kako bi svoju valutu postavila u središte regionalnih trgovinskih poslova, a odobravanjem niskih kamata pokušava povećati svoju geopolitičku moć.
U svrhu zajedničkih regionalnih interesa u području sigurnosti osnovana je Šangajska organizacija za suradnju (Shanghai Cooperation Organisation) 2001. godine koju čine Kina, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Rusija, Uzbekistan, a najnoviji članovi od 2017. godine su Indija i Pakistan. Zemlje članice predstavljaju polovicu svjetskog stanovništva, četvrtinu svjetskog BDP-a i oko 80 posto euroazijskog kopna. Početna je suradnja proširena na vojnu, gospodarsku i kulturnu suradnju, a mogla bi se u budućnosti spojiti s Organizacijom Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (Collective Security Treaty Organization) što bi bio odgovor na NATO savez.
Migracije
Migracije su za zapadne zemlje trebale biti veoma važno pitanje razvoja kroz uvoz visokoobrazovane radne snage, no očito je da su one sve više ozbiljan sigurnosni izazov. Serija terorističkih napada, počevši od 11. rujna 2001. godine, dovela je do promjene javne percepcije prema pitanju migracije i migranata. Proizvedeni su strah i zabrinutost, čime se stvara pritisak na političke elite da zaštite stanovništvo od stranaca koje se sve više percipira prijetnjom za nacionalnu sigurnost. Naročito je takva percepcija kreirana u odnosu na imigrante koji dolaze iz zemalja koje su involvirane u konflikte, što je stvorilo osjećaj da se preko njih nasilje iz ratom zahvaćenih dijelova svijeta (Irak, Sirija, Afganistan, Libija) prenosi u zemlje koje prihvaćaju izbjeglice.
Otpori proglašenju europskih granica otvorenim (Mađarska, Slovenija, Austrija), stoga, nisu bili nimalo neočekivani i primorali su njemačku kancelarku Angelu Merkel da, prvotno inzistiranje na razmještanju migranata po državama članicama, zamijeni novom paradigmom o zaštiti vanjskih granica EU-a. Riječ je o odluci koja je u značajnoj mjeri motivirana strahom od mogućnosti urušavanja Schengenskog sustava. Osim toga, treba reći da Schengen pokriva znatno šire područje od državnih granica i praktički je jedan od ključnih europskih mehanizama u suprotstavljanju cijelom nizu sigurnosnih izazova, od krijumčarenja, organiziranog kriminala, proliferacije oružja za masovno uništenje do migracija.
Terorizam
Terorizam predstavlja prijetnju nacionalnoj i transnacionalnoj sigurnosti stvarajući osjećaj bespomoćnosti kod stanovništva. Terorističke organizacije upotrebom nasilja žele ostvariti političke ciljeve kroz namjernu proizvodnju straha u ciljanoj populaciji. Današnje terorističke organizacije u većoj su mjeri kulturološki, odnosno religijski, inspirirane. Vjerski orijentirane skupine imaju cilj pobiti što više ljudi, čak i bez pretjeranog obzira je li riječ o stvarnom neprijatelju ili slučajnim prolaznicima. EU je nakon terorističkih napada na Ameriku krenula u donošenje cijelog niza mjera kojima je nastojala ojačati svoju ulogu, a time i preuzeti veću odgovornost za sigurnost europskih građana. Sljedeću prekretnicu u europskoj politici protiv terorizma označio je teroristički napad na madridsku gradsku željezničku mrežu 11. ožujka 2004. godine u kojem je živote izgubilo 192, a ranjeno 2050 osoba. Napad je izvela teroristička ćelija inspirirana Al Qaidom. Europa je bila ponovno potaknuta na poduzimanje akcija u odnosu na jačanje vlastitih potencijala za suprotstavljanjem sada već priznatom globalnom izazovu i najvećoj prijetnji europskoj sigurnosti. U Izvješću o implementaciji strategije iz 2008. godine terorizam je bio na drugom mjestu, iza proliferacije oružja za masovno uništenje, iako se u međuvremenu dogodio novi veliki napad, ovoga puta u podzemnoj željeznici (i jednom autobusu) u Londonu 7. srpnja 2005. godine u kojem je živote izgubilo 52, a ranjeno više od 780 osoba. Takav razvoj rezultirao je uspostavljanjem institucionalnog okvira Europske unije za borbu protiv terorizma i donošenjem ključnih zakonskih instrumenata koji se u toj borbi koriste. Temeljne europske institucije postale su Europol, Eurojust i koordinator Europske unije za borbu protiv terorizma, dok su pravni instrumenti Europski uhidbeni nalog te cijeli niz mjera u okviru borbe Europske unije protiv financiranja terorističkih organizacija.
Organizirani kriminal
Organizirani kriminal obuhvaća svako udruženje ili skupinu osoba angažiranih u kontinuiranim ilegalnim aktivnostima čiji cilj je stvaranje profita, bez obzira na nacionalne granice. Najveće međunarodne kriminalne organizacije su: talijanska i ruska mafija, japanske jakuze, kineske trijade i kolumbijski karteli.
Talijanska mafija je uključena u poslovne aktivnosti preprodaje droge u Americi i zapadnoj Europi, kao i pranje novca, lihvarenje, krivotvorenje, iznude, infiltraciju u zakonite poslove i korupciju vladinih dužnosnika. Ruska mafija bavi se raznolikim poslovima: od krađa, oružanih napada, kocke, zelenašenja, pranja novca, crnog tržišta do ubojstava po narudžbi. Oni švercaju gotovo sve: drogu, plemenite metale, oružje, nuklearni materijal, čak i dijelove ljudskog tijela. Jedna od najvećih skupina organiziranog kriminala na svijetu su i japanske jakuze. Njihovi poslovi vezani su uz kasina, bordele, lihvarenje, ucjene, trgovinu oružjem i poslovanje nekretninama. Dosta su aktivni na američkom kontinentu, a poznati su i kao pioniri seksualnog ropstva u Aziji, izvoznici metafetamina i uvoznici oružja.
Kineske trijade upravljaju aktivnostima kockanja, iznuda i prostitucije te međunarodnim aktivnostima poput trgovine narkoticima, krivotvorenja i šverca ljudi i roba. Trijade su se prve prilagodile novim tehnologijama, a posebno su aktivne na području informatičke tehnologije. Internetski biznis dodatno im je pomogao da prošire svoje poslovanje izvan nacionalnih granica. Zapadni policijski stručnjaci predviđaju da će trijade zamijeniti talijansku mafiju i postati najmoćnija kriminalna organizacija na svijetu u ovom stoljeću.
Glavno područje rada kolumbijskih kartela je trgovina kokainom, a procjene govore da pokrivaju tri četvrtine svjetske opskrbe ovom drogom. U posljednje vrijeme bave se i marihuanom i opijumom. Droga iz Kolumbije preko čvorišta u Meksiku završava na ulicama američkih gradova.
Piratstvo predstavlja novi oblik terorizma i organiziranog kriminala na moru. Terorističke skupine su u piratstvu vidjele potencijalno nov, bogat izvor sredstava potrebnih za financiranje svog osnovnog djelovanja. Somalija je posljednjih godina preuzela svjetski primat po broju piratskih napada, prvenstveno jer je idealno smještena na tzv. Rogu Afrike, na obali Adenskog zaljeva, a takav joj položaj omogućava kontrolu i moguće presretanje brodova koji plove prema Crvenom moru ili iz njega. Pitanje somalskog piratstva ukorijenjeno je u problemu postojanja neuspješne države, što njegovo iskorjenjivanje čini vrlo teškim.
Danas, svima postaje jasno da rješenje somalskog piratstva ne leži na moru, već na kopnu. Operacija Atalanta je vojna operacija koju vodi Europska unija da pomogne u zadržavanju, sprječavanju i potiskivanju piratstva i oružane pljačke na obalama Somalije.
Proliferacija oružja za masovno uništenje
U hladnoratovskom razdoblju u vrijeme blokovske podjele oružje za masovno uništavanje (kemijsko i biološko), a posebno nuklearno, služilo je za odvraćanje. Na svjetskoj razini Ujedinjeni narodi su bili mjesto pregovora, pa i dogovora o rizicima koje su suprotstavljeni blokovi željeli umanjiti ili otkloniti. Kraj Hladnog rata je u slučaju oružja za masovno uništavanje, a posebno nuklearnog (postalo je dostupnije), donio potpuno novu percepciju globalne sigurnosti.
Status nuklearne države prema Sporazumom o neširenju nuklearnog oružja (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons) koji je stupio na snagu 1970. godine ima samo pet država (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Kina), dok Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja iako su u posjedu nuklearnog oružja ne mogu postati članice skupine pet nuklearnih sila jer nisu obavile nuklearne eksplozije prije 1. siječnja 1967. godine, ali niti strane sporazuma o neširenju, sve dok ne odustanu od njega i postanu države bez nuklearnog naoružanja, što im barem zasad nije u planu.
Sjeverna Koreja je, prvenstveno zato što ima dovoljno domaćih nalazišta urana, u suradnji sa Sovjetskim Savezom uspjela razviti vlastiti nuklearni program i istovremeno postati najveća i najozbiljnija prijetnja za svjetski mir. S druge strane tu je riječ o regiji gdje su veoma izraženi suprotstavljeni interesi i utjecaj četiri globalne sile - Kine, Rusije, Japana i Sjedinjenih Američkih Država. Na tom području nalazi se najveća koncentracija vojne i ekonomske moći, jer riječ je o tri najveće nuklearne sile na svijetu (Kina, Rusija i Sjedinjene Američke Države), jednoj novoj (Sjeverna Koreja) te dvije koje bi to mogle postati (Južna Koreja i Japan). Tu je i pet gospodarstava koja su u samom svjetskom vrhu (Kina, Južna Koreja, Japan, Sjedinjene Američke Države i Rusija). Sjeverna Koreja se nalazi od 2006. godine pod režimom sankcija Ujedinjenih naroda, ali i EU, SAD, Japana, Australije, Kine i Južne Koreje.
Zaključak
Nemogućnost iznalaska adekvatnog rješenja za suvremene sigurnosne rizike na državnoj razini sve češće se među nacionalnim političarima koristi za prebacivanje kritika na međunarodnu zajednicu, a unutar tog širokog pojma, konkretno, na Ujedinjene narode na globalnoj i EU na regionalnoj razini. Terorizam, organizirani kriminal, migracije, borba za resurse, pa čak i klimatske promjene nisu novi fenomeni globalne sigurnosti. Nacionalne sigurnosne strategije, osim nekoliko najmoćnijih država svijeta, teško da mogu biti učinkovite u zadovoljavajućoj mjeri, ako se na globalnoj i regionalnim razinama ne postigne suglasnost o modalitetima zajedničkog odgovora na transnacionalne sigurnosne ugroze.
Sjeverna Koreja je, prvenstveno zato što ima dovoljno domaćih nalazišta urana, u suradnji sa Sovjetskim Savezom uspjela razviti vlastiti nuklearni program i istovremeno postati najveća i najozbiljnija prijetnja za svjetski mir
Zajedničke međunarodne akcije oko pregovora s Iranom, stvaranje Globalne koalicije za suprotstavljanje ISIS-u, Pariški sporazum o klimatskim promjenama, zaustavljanje širenja ebole, predstavljaju putokaz za suočavanje s novim globalnim sigurnosnim prijetnjama.
Korak više u jačanju vlastitih sposobnosti i ostvarivanju ciljeva Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU predstavlja program PESCO (Permanent Structured Cooperation, tj. Stalna strukturirana suradnja) čiji je cilj uspostaviti jači i dublji oblik vojne suradnje država članica EU-a i izgradnja vojnih kapaciteta na EU razini, čime bi EU trebala smanjiti svoju ovisnost o SAD-u, a u bliskoj budućnosti to bi se moglo pretvoriti u zajedničku vojsku EU-a. Time bi se značajno povećala regionalna i globalna sigurnost te bi EU postala globalni igrač i na vojnom području.
Ivan Galović
Izvori:
Božinović, Davor: Globalna sigurnost – sigurnosni izazovi 21. stoljeća, Narodne novine, Zagreb, 2016.
Turek, Franjo: Globalizacija i globalna sigurnost, Interland, Varaždin, 1999.
Tatalović, Siniša; Grizold, Anton; Cvrtila, Vlatko: Suvremene sigurnosne politike: države i nacionalna sigurnost početkom 21. stoljeća, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2008.
Tatalović, Siniša: Globalna sigurnost i etnički sukobi, Politička kultura, Zagreb, 2010.