Izgladnjivanje vlastitog naroda, teške međusobne ulične borbe, bespomoćnost međunarodne zajednice da zaustavi kaos na ulicama postala je odlična podloga za rađanje novog problema. Buđenje ideje o stvaranju kalifata. Gospodari rata grad su međusobno podijelili a ulice su postale poligon smrti
Tek kada je 2001. godine režiser Ridley Scot snimio film Pad Crnog Jastreba (Black Hawk Down) prema istinitom događaju iz 1993. o vojnoj intervenciji Amerikanaca, Mogadishu je došao ozbiljnije u fokus svjetskih zbivanja. Holivudski blockbuster pokrenuo je interes za događajima koji su započeli desetljeće ranije. Upravo to desetljeće prije snimljenog filma, eskalirao je još jedan u nizu brutalnih građanskih ratova na afričkom kontinentu o kojem nitko nije previše vodio brigu. “Holivudizacija” loše planirane akcije hapšenja dva visoka časnika tada neprikosnovenog “warlorda” Mohameda Farraha Adida stvorila je mit o sudionicima te bitke ali i o samom gradu. Bliže mjesto tog sukoba Bakaara Market i danas je opasna zona za rijetke bijelce koji uopće imaju priliku prolaziti ulicama glavnog somalskog grada.
Grad koji je nekada imao naziv “biser indijskog oceana”, kozmopolitsko poželjno mjesto za posjet i odmor ostalim afričkim susjedima, danas je samo blijeda slika svega toga i trenutno je jedno od najnesigurnijih područja na svijetu. Dugogodišnji stalni međuklanski sukobi, teroristički napadi Al Shabaaba (militantne islamističke organizacije), ubojstva, kriminal i teška bijeda dio su svakodnevnice ovog grada. Sve to znatno usporava njegov razvoj. U isto vrijeme na istom mjestu sukob je dva svijeta. Prvi, koji nema tolerancije ni za što, a što nije usko povezano sa šerijatskim zakonima i stvaranjem kalifata i onaj drugi dovoljno progresivan da bi Mogadishu povratio izgubljeni biserni sjaj. Borba između ta dva svijeta iscrpljujuća je za sve stanovnike. Baš kada se pomisli da je napredak u normalizaciji života u usponu, snažna eksplozija auto bombe aktivirana vozačem samoubojicom negdje u centru grada vraća nas u realnost svakodnevice glavnog somalskog grada.
Prije priče o njemu tek nekoliko golih činjenica i podataka o Somaliji, državi u istočnoj Africi na području poznatijem kao Rog Afrike (Horn of Africa). Njen izuzetno dobar strateški položaj oduvijek je bio meta raznih osvajača i kolonizatora, kako u povijesti tako i danas kada je Somalija međunarodno priznata zemlja.
To je zemlja s najdužom obalom (Indijski ocean) na cijelom afričkom kontinentu i proteže se na gotovo 3000 km. Većina obale čine lijepe pješčane, kristalno čiste plaže. Država broji oko 14 milijuna stanovnika, većinom Somalci (92 posto). Ostatak stanovništva su Arapi, Afari i Bantuski crnci.
Stanovništvo se uglavnom bavi stočarstvom i ratarstvom a nomadski način života još uvijek je visoko zastupljen među ruralnim stanovništvom. Ljudi u gradovima uglavnom se bave sitnom trgovinom, uslugama i radom u nekim većim telekomunikacijskim kompanijama kojima je Somalija unazad nekoliko godina postala pravi Eldorado.
To je apsolutno muslimanska zemlja, gdje su 99,8 posto muslimani suniti. Somalijci su izrazito mlada nacija a više od polovice stanovništva mlađe je od 30 godina.
Podjela grada
Težak i loš način života uzrok je i njihovog ranog umiranja. Iako posljednjih godina somalske službene vlasti potpomognute međunarodnom zajednicom nastoje podići razinu edukacije i obrazovanja mladih ljudi, postotak nepismenih još uvijek je jako velika. Nepismenost populacije starijih od 15 godina viša je od 60 posto.
Službeni jezici su somalski i arapski a najznačajniji gradovi su Hergeisa, Kismayo, Berbera, Baidoa i Garowe. Po ustroju ona je federalna republika koju čine države Somaliland, Puntland, Galmudug, Hirshabelle, Southwest State, Jubaland i Banadir Regional Administration (Mogadishu). Sve federalne jedinice u sastavu Somalije priznaju centralnu vlasti u Mogadishu. Izuzetak je Somaliland koja je početkom 90-ih godina proglasila nezavisnost iako nije međunarodno priznata država.
Mogadishu je glavni grad Somalije. Nalazi se u južnom djelu države na istočnoj afričkoj obali, preciznije u Benadir regiji. Broj stanovnika u gradu varira ali podaci govore da u njemu živi oko 2,5 milijuna ljudi.
Grad je podijeljen na više administrativnih distrikta: Abdiaziz, Bondhere, Daynile, Dharkenley, Hamar-Jajab, Hamar-Weyne, Heliwa, Hodan, Howl-Wadag, Karan, Shangani, Shibis, Waberi, Wadajir, Wardhigley i Yaqshid. Politički utjecaj, pa tako i sav drugi, uglavnom se dijeli kroz klansku a tek onda kroz političku pripadnost.
Najznačajniji klanovi u zemlji su Isaaq, Darod, Dir, Hawiye, Rahanweyn, Saransor i Mayle. Uz njih postoje i nekoliko podklanova s manjim utjecajem.
Niti jedan od njih nje dovoljno moćan da bi mogao kontrolirati kompletnu vlast pa je zato ona međusobno podijeljena. Uz sve postojeće probleme dodatna otežavajuća okolnost za normalnim funkcioniranjem jesu česte među klanske svađe koje nerijetko prerastaju i u oružane sukobe.
Druga podjela grada nije administrativna već je praktična i napravljena je radi sigurnosnih razloga. Grad Mogadishu i Mogadishu International Airport (MIA) zona - ta dva dijela fizički su odvojena a zona oko MIA zaštićena je visokim Hesco zidom. Nju osiguravaju vojne snage Afričke misije u Somaliji (AMISOM) koje djeluju pod pokroviteljstvom UN-a. Za razliku od samog grada gdje se nalaze sve službene somalske institucije na području aerodromske zone smještene su isključivo međunarodne organizacije i najveći broj diplomatskih misija.
Mogadishu kroz svoju burnu i zanimljivu povijest sve do današnjih dana proživljava mnogo uspona i padova. Pisati o povijesti grada a ne spominjati povijest Somalije gotovo je nemoguće. Tek nekoliko kratkih činjenica.
Prvi tragovi naseljenosti na somalijskom području datiraju još iz prapovijesti. U starom vijeku zemlja se spominjala kroz naziv Punt a dobro su je poznavali Grci, Rimljani, Egipćani, Asirci i Perzijanci. Utjecaj Islama započeo je u 7. st. dolaskom jemenskih Arapa. U razdoblju od 14. do 16. st. osnovano je nekoliko sultanata, od kojih je najznačajniji bio Adalski Sultanat u sjevernoj Somaliji te Mogadiški Sultanat u južnoj Somaliji.
Kao strateški dobro pozicionirana zemlja Somalija je bila privlačna i Europljanima pa je njihova značajnija međusobna poveznica začeta potkraj 19.st., iako se prvi Europljani na somalijskom tlu pojavljuju znatno ranije. Naime, Portugalci su somalske luke koristili kao opskrbne centre na daljnjem putu prema Aziji preko Indijskog oceana ili prema južnijim dijelovima afričkog kontinenta.
Potkraj 19. st. započela je sustavna europska kolonizacija somalskog prostora. Prvi su na to područje prodrli Francuzi u doba izgradnje Sueskoga kanala te svojim širenjem uspostavili koloniju - Francusku Somaliju. Velika Britanija je pak 1884. okupirala obalno područje sjeverne Somalije te uskoro proglasila protektorat nazvan Britanska Somalija. Talijanski kolonizatori zaposjeli su jugoistočnu Somaliju 1889. te zakupom teritorija (između ostalog i grad Mogadishu) od Zanzibarskih Sultana stvorili Talijansku Somaliju koja je kasnijom okupacijom Etiopije činila dio Talijanske Istočne Afrike. Nakon talijanske kapitulacije i okončanja drugog svjetskog rata Somalija je postala starateljsko područje UN-a pod upravom Republike Italije.
Konačni status republike, Somalija je dobila 1. srpnja 1960. godine a izvan tog teritorija ostala je tzv. Francuska Somalija, koja je 1977. promijenila ime u Džibuti.
Hibridni oblik militantnog političkog islama
Svo to vrijeme Mogadishu kao strateška luka razvijao se prilično brzo a svoj procvat u svakom pogledu doživljava 70-ih godina prošlog stoljeća. Miješanje različitih kultura, povijesti i tradicije bile su glavne značajke tog grada. Talijanski kolonijalizam imao je i svojih prednosti pa je za sobom ostavio razvijeni grad s izgrađenim ulicama, zgradama i dobrom ekonomskom podlogom koja je bila temelj za daljnje nadograđivanje. Kao simbol takvog načina života mogla se vidjeti u činjenici da je veličanstvena katedrala Mogadishu, izgrađena u blizini džamije Islamske solidarnosti - Araba’a Rukun. Kombinacija talijanske i arapske arhitekture gradu je davala posebnu eleganciju. Vidjeti na ulicama žene u kratkim suknjama i muškarce u plavim trapericama koji su dijelili pločnike s vjerskim muslimanima u tradicionalnoj odjeći ili hidžabima bila je normalna pojava.
Diktatorski režimi na afričkom kontinentu u to vrijeme nisu bili neuobičajeni pa je takva situacija bila i u Somaliji. Said Bare zauzeo je nakon atentata na njegovog prethodnika poziciju somalskog predsjednika te je svojim diktatorskim režimom zaslužan za ono što će se dogoditi krajem 80-tih a eskalaciju doživjeti u 90-im. Buđenje islamskog militantnog ekstremizma koji je svoju borbu započeo protiv vojne hunte Sida Bare svoj vrhunac doživljava brutalnim građanskim ratom koji je na koncu odnio gotovo pola milijuna života Somalaca.
Grad Mogadishu doživio je svoju preobrazbu iz “bisera Indijskog oceana” u mjesto koje se bez imalo pretjerivanja moglo nazvati predvorjem pakla. Posljedice toga vidljive su i danas na ulicama grada.
Klanski “warlordovi” na čelu s već spomenutim Mohamed Farah Aididom bili su gospodari života i smrti na ulicama grada. Izgladnjivanje vlastitog naroda, teške međusobne ulične borbe, bespomoćnost međunarodne zajednice da zaustavi kaos na ulicama postala je odlična podloga za rađanje novog problema. Buđenje ideje o stvaranju kalifata.
Gospodari rata grad su međusobno podijelili a ulice su postale poligon smrti. Ako ne zbog oružanih sukoba onda radi teške bijede koja je zavladala među stanovništvom. Kao protuteža njima pojavila se Unija islamskih sudova koja na koncu i preuzima kontrolu u Mogadishu i južnom dijelu Somalije. Sukobi na cijelom somalskom području usmjereni su prema regularnim vojnim somalskim i mirovnim snagama Afričke Unije. Al Shabaab kao nasilni ogranak Unije islamskih sudova postaje glavna snaga.
Cilj takve borbe bilo je stvaranje islamskog kalifata objedinjenog u cijelom svijetu. Tijekom 2011–12. Al Shabaab doživljava ozbiljnije vojne poraze u većim gradovima. Povlačenjem iz glavnog grada u ruralne dijelove zemlje Al Shabaab započinje s drugačijim načinom borbe. Teroristički napadi postaju njihovo glavno djelovanje i u kombinaciji s klasičnim vojnim aktivnostima nastavljaju džihad. Grad Mogadishu, odnosno međunarodno priznata vlast, regularne vojne i policijske snage te vojne snage Afričke Unije njihova su glavna meta. To se nije promijenilo sve do danas.
Terorizam postaje svakodnevica stanovnika glavnog somalskog grada. Upravo je Al Shabaab u listopadu 2017. izveo u Mogadishu jedan od najvećih bombaških terorističkih napada u svijetu. Poginulo je 587 ljudi.
Al Shabaab djeluje kao “država u državi” i kroz vlastitu dobro organiziranu strukturu skuplja poreze i od lokalnog stanovništva iznuđuje novac za “zaštitu”. Dopušta bavljenje ilegalnim poslovima, kao što su piratstvo i ilegalna trgovina ugljena te za to uzima visoke poreze. Uspostavili su šerijatske sudove i nameću rigorozan oblik zakona. Njihove policijske snage zvane Hisbah zadužene su za provođenje tih pravila. Imaju vrlo izraženu medijsku propagandu uz snažnu prisutnost na svim platformama društvenih medija.
Al-Shabaab predstavlja hibridni oblik militantnog političkog islama. Svojom ideologijom povezan je sa sličnim islamističkim organizacijama širom svijeta, ali svojim aktivnostima za sada ostaje, unutar regije (Somalija, Kenija). Unatoč značajnom slabljenju unazad nekoliko godina i dalje su ozbiljna organizacija koja gotovo svakodnevno nanosi štetu međunarodno priznatoj somalskoj vladi.
Prisutnost više od dvadeset tisuća vojnika Afričke unije u Somaliji nije omelo sposobnost militanata da napadaju ciljeve u toj zemlji, gdje je uspostavio mrežu ćelija i redovno izvodi napade. S obzirom na to da Al Shabaab ne kontrolira grad Mogadishu uz promjenu taktike u njihovoj borbi, dijelom su promijenjeni i njihovi ciljevi. Barem za javnost kako bi mogli privući veći broj mladih ljudi i biti uspješniji u prikupljanju sredstava za njihovo djelovanje. Protjerivanje Etiopljana iz Somalije (dio snaga Afričke Unije) njihov je novi cilj. Kako Etiopljani nisu omiljeni niti među umjerenijim Somalcima takva se taktika pokazala vrlo korisnom i uspješnom.
Sve ove okolnosti ne sprječavaju da život u gradu ide svojom rutinom. Život stanovnika teško je shvatljiv onome tko informacije o gradu dobiva isključivo putem interneta. Nedostatak sigurnosti za vlastiti život stanovnicima grada predstavlja samo jedan u nizu od silnih nedostataka.
Navikli na česte terorističke napade, grad je premrežen kontrolnim točkama na kojima pripadnici vojske ili policije kontroliraju pristup određenim ulicama. Najveće kontrole obavljaju se na prilazima centru grada. Sprječavanje ulaska VBIED-a (Vehicle-Borne Improvised Explosive Device) predstavlja najvažniji zadatak vojske na tim kontrolnim točkama. Grad je prepun raznovrsnog lakog naoružanja i gotovo svaki muški stanovnik koji drži do sebe je naoružan. Često oni neće imati dovoljno sredstva da prehrane obitelj ali oružja se neće odreći. Nedavna ih je povijest naučila da je oružje jedino sredstvo koje donekle garantira preživljavanje. Nisu rijetki slučajevi kada se nekoliko minuta bezazlenog razgovora pretvori u agresivno ponašanje u kojem oružje predstavlja dodatni argument.
Stranaca gotovo nema
Česte iznenadne blokade na ulicama gdje je promet prilično gust uobičajena su slika. Vožnja gradom zahtijeva puno živaca i strpljenja. Grad je tijekom dana prepun ljudi i život se odvija na ulicama a jedna od najvažnijih je Makka Al Mukarama. Bakaara Market je centralno mjesto za trgovinu. Taj dio grada još uvijek je znatno premrežen pripadnicima Al Shabaaba koje nije moguće razlikovati od ostalih građana. Mlađe generacije pripadnika često nose zapadnjačku odjeću kako bi prikrili svoje stvarne uloge. Fish market, nalazi se u staroj luci i najznačajnije je mjesto trgovine ribom. Lido beach omiljeno okupljalište mlađih generacija za druženje i zabavu. To su samo neka od mjesta koja su svakodnevno prepuna ljudi. Somalci su narod koji voli nogomet, naročito djeca. Uobičajeno ih je vidjeti kako na improviziranim igralištima bosi oponašaju svoje nogometne idole. Stranaca u gradu, naročito zapadnjaka gotovo da i nema. Oni koji se ipak zateknu najčešće su pripadnici međunarodnih humanitarnih organizacija ili diplomatskih misija. Zapadnjaci ne šeću ulicama grada, uglavnom se kreću u blindiranim vozilima pod oružanom pratnjom neke od međunarodnih zaštitarskih kompanija. Lokalne zaštitarske kompanije sudjeluju kao dodatna podrška. Bez posebnih dozvola i dopuštenja nije moguće ući u dijelove grada u kojima se nalaze glavne državne institucije. Jedna od takvih lokacija je i Villa Somalia.
To je dio grada u kojem su ured Predsjednika i Premijera te njihove rezidencije, strogo kontrolirano područje s ograničenim pristupom. Villa Somalia ujedno je i jedna od glavnih meta Al Shabaaba. Granatiranje iz udaljenijih dijelova grada, pokušaji ulaska auto bombom samo su neki od načina kojima destabiliziraju službenu vlast.
Sve ostale državne institucije te njihovi zaposlenici (naročito zapovjednici vojske ili policije), kontrolni punktovi, zatim hoteli, restorani i sva ona mjesta gdje se okupljaju liberalniji stanovnici grada potencijalna su meta terorista. Jedan napad tjedno jačeg ili slabijeg intenziteta trenutni je prosjek za Mogadishu.
Kompleksni napadi kakve najčešće izvršavaju organiziraju se na način da teroristička grupa koristi uniforme regularnih sigurnosnih snaga. Jedan ili više njih aktivacijom eksplozivnog prsluka na sebi “oslobađa” prolaz za druge koji ulaze u određeni objekt. Masovno ubijanje svih koji se nađu u njemu glavni je cilj. Iako znajući da je takva akcija put u jednom smjeru, dobrovoljaca na strani Al Shabaaba uvijek ima. Đihadistička dogma čvrsto je ukorijenjena u znatnom broju mlađeg naraštaja. Oni koji se odluče na pripadnost Al Shabaabu s velikom će časti pristupiti u Jabhat (vojska) ili Amniyat (sigurnosne snage).
Oni najekstremniji i najodaniji pripadnici Amniyata selektiraju se za Mutafajirad (specijalizirana jedinica za samoubilačke misije).
Realnost je da će se napadi takvog profila još dugo zadržati na ulicama grada. Manji incidenti, uključujući pokušaje atentata na pripadnike sigurnosnih službi korištenjem malokalibarskog oružja ili improviziranog eksploziva također su uobičajena pojava i neće se mijenjati u dogledno vrijeme.
Somalija a time i Mogadishu prolazi već desetljećima kroz teško razdoblje siromaštva. Takva situacija prisilila je veliki broj Somalaca koji su živjeli na opustošenoj zemlji da spas od gladi pronađu u gradu. Prema nekim podacima čak je pola milijuna ljudi došlo u Mogadishu u potrazi za hranom, vodom i skloništem i još toliko se nalazi na prilazima grada. Nepobitna je činjenica da više od polovice cjelokupnog stanovništva zemlje, treba pomoć u hrani.
Kampovi koji su postavljeni oko grada za prihvat gladnih izbjeglica smješteni su na tzv. “ničijoj zemlji”. Al-Shabaab, sustavno terorističkim napadima pokušava spriječiti međunarodne humanitarne organizacije u pružanju pomoći onima koji žive u tim kampovima. Uz glad koji je najosnovniji problem velikom djelu stanovništva život se svodi na preživljavanje iz dana u dan.
Iako službeni predstavnici visoke vlasti ističu kako ekonomija u gradu brzo raste, većina stanovništva izdržava se od radom za male nadnice. Vidljiva je velika razlika u životnom standardu između tih predstavnika vlasti i običnih građana, što nije izuzetak niti u drugim dijelovima svijeta. Rijetki su oni koji svoje prihode mogu planirati na mjesečnoj razini. Zbog sve većeg broja mladih nezaposlenih ljudi (opća nezaposlenost između 60 do 70 posto) razina kriminala je u porastu. Pljačke, ubojstva iz koristoljublja naročito u večernjim i noćnim satima su učestale. Nedostatak adekvatnog zdravstvenog sustava, opće brige za građane, samo su neki od problema s kojima se građani glavnog somalskog grada susreću.
Komunalni sustav
Komunalni sustav također je u lošem stanju iako se unazad nekoliko godina na njegovom poboljšanju radi uz pomoć međunarodne zajednice. Tek je manji broj cesta u dobrom stanju. Naime, nedostatak kanalizacije i sustava za odljev oborinskih voda prilikom svake malo ozbiljnije kiše tijekom kišnog perioda uzrokuje velike poplave koje dodatno oštećuju ionako loše ceste. Energetski sustav grada bazira se na diesel generatorima koji opskrbljuju grad električnom energijom putem nekoliko privatnih kompanija. Kućanstva imaju tek jedan električni priključak i jedno rasvjetno tijelo, dok velik broj ne raspolaže ni time. Rezidencijalni dio grada kao i poslovne zgrade telekomunikacijskih kompanija su iznimka. Tek par glavnih cesta imaju noćnu rasvjetu dok je ostatak grada u mraku.
O sustavnom i organiziranom načinu upravljanja otpadom iluzorno je uopće pisati. Grad je prepun smeća i svijest o ekologiji definitivno nije razvijena o ovom djelu svijeta. To svakako nije specifičnost samo ovog nego i većine ostalih afričkih gradova. Luka Mogadishu jedno je od ključnih mjesta od kojeg grad živi. S obzirom na lošu sigurnosnu situaciju izvan grada, nerazvijene cestovne infrastrukture, luka ostaje jedino sigurno mjesto preko koje se obavlja uvoz i izvoz robe. Druga ključna točka grada je međunarodni aerodrom - vrata prema ostatku države i svijeta. Obje ključne točke grada u koncesiji su stranih kompanija (Turska) koje ulažu u njihov razvoj.
Humanitarna katastrofa unazad nekoliko desetljeća dovela je do toga da je gotovo 5000 djece odrastalo na ulicama grada bez svojih obitelji. Bez roditelja koji su izgubili vlastite živote ili pak onih koji su ih svjesno odbacili od sebe radi teškog siromaštva i bijede.
Uz veliku muku ovaj grad pokušava vratiti staru slavu. Ostatak zemlje upravo ovisi o tome kojim će Mogadishu ići smjerom i koji će od dva sukobljena svijeta dominirati. Kako se sada čini potpunog mira i normalizacije života u dogledno vrijeme neće biti. Somalci za sebe vole reći da su ponosan narod i uz svu pomoć dobivenu od međunarodne zajednice, sudbina grada pa tako i cijele zemlje ipak ovisi samo o njima. (R.Z.)