« Povratak na sadržaj Broj 1 | Godina 2019

Josip Granić, pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja

Sve što radimo, radimo da bismo nekoga spasili. Od toga je malo što bolje u životu!

Redovno moramo obnavljati opremu, a ona je skupa i potrebna su ogromna sredstva. Za jednog spašavatelja da bi imao sve i u ljetnim i u zimskim uvjetima treba od 15 do 20 tisuća eura. Još nemamo praksu da naši svi ljudi imaju sve, no to je s jedne strane u redu jer krpamo se s time što imamo. Napredovali smo od organizacije koja nije imala ništa do toga da možemo normalno djelovati. Dobivamo i dobar dio opreme i novaca iz projekata tako da se stalno obnavljamo
[ Nataša Gajski Kovačić ]

Josip Granić, novi pročelnik HGSS slovi za vrsnog gorskog spašavatelja na svim poljima, a specijalizirao je spašavanje na divljim vodama pa obavlja i posao pročelnika Komisije za spašavanje na vodama i poplavama HGSS-a. Radi u Stanici Karlovac.

Preuzeli ste HGSS nakon što je 16 godina ne čelu te Službe bio Vinko Prizmić. HGSS je odlično ustrojen, pokazalo se u nebrojenim situacijama. Koji su vaši prvi koraci i planovi za dalje?

Odmah po preuzimanju mjesta pročelnika rekao sam da trebamo dati veći naglasak na volontere kao takve. Začudili biste se koliko malo ljudi zna da smo mi volonterska organizacija, a uz to ljudi često miješaju volontarizam i amaterizam, što nikako nije isto. Dakle, namjeravam dati naglasak na volonterski dio i pojačati valorizaciju društva spram HGSS-a, da se taj naš angažman počne više cijeniti. Sada pričam konkretno o HGSS-u, no to se odnosi i na sve organizacije koje rade na dobrobit društva, a taj posao obavljaju volonterski. Pritom mislim i na dobrovoljne vatrogasce, i na udruge koje rade za opće dobro. Hrvatski Crveni križ, vatrogasci i mi smo operativne snage Civilne zaštite i radimo na spašavanju ljudi u ime države, nismo u istoj poziciji kao ostale udruge, no svakako svima nama bi dobro došlo priznanje volonterskog angažmana. Želja mi je vremenom probati - što puno ovisi o političkom trenutku, financijama i drugim okolnostima - malo prekopirati zapadne modele koje sam vidio kod kolega gdje je puno veći naglasak na dobrotvornom radu. Članovi GSS-a u velikom broju država imaju određene beneficije, kao i njihovi poslodavci zato što član GSS-a izostaje s posla zbog svog angažmana u službi spašavanja, a kod nas toga nema. Ljudi koji su u HGSS-u daju svoje slobodno vrijeme za opće dobro, za zaštitu i spašavanje, za spašavanje u jako teškim uvjetima. Htio bih da to društvo u cjelini počne više cijeniti, ako je moguće i kroz financijski dio, putem poreza i slično. Što se tiče samog HGSS-a, ta je služba dobro ustrojena. Idemo nekim logičnim slijedom, želimo malim koracima donijeti određene promjene, a riječ je uglavnom o tehnikalijama. Sve je to brušenje finog materijala, nećemo ništa krucijalno mijenjati.

Kakav je bio vaš osobni put kojim ste došli do HGSS-a; kako ste postali pripadnik gorskih spašavatelja, odnosno što vas je privuklo tome?

Sada sam 13 godina u HGSS-u, a primljen sam na preporuku članova Stanice Karlovac. Tako i idu nova članstva, putem preporuke već postojećih članova. U to sam se vrijeme intenzivno bavio speleologijom u Speleološkom društvu Karlovac i u tome sam bio relativno dobar, odnosno očito su prepoznali neke moje kvalitete. Imao sam i malo slobodnog vremena jer sam studirao, a svi znaju da studenti imaju slobodnog vremena, tako da sam prihvatio poziv. Naravno, bila mi je to iznimna čast i zadovoljstvo jer pozvali su me u organizaciju među ljude o kojima slušate priče, koji su legende. Od te 2005. do danas HGSS se uvelike razvio. U to je vrijeme bilo 16 stanica, danas ih je 25. Predložen sam kao speleolog i ušao sam u Stanicu Karlovac kao suradnik i speleolog. Ubrzo sam se počeo baviti potražnim psima, dobio sam štene od kolege iz Walesa, službe s kojom surađujemo već godinama. U početku sam bio usredotočen na speleologiju i potražne pse, a poslije je uslijedilo i sve ostalo.
Kada uđete u ovu priču, ili ostanete u njoj dokle god možete, dakle do kraja ili jako brzo izađete. Oni koji ostanu, a to je 99 posto ljudi koji se nama priključe, daju sto posto sebe

Koliko HGSS ima potražnih pasa?

Trenutno imamo 28 licenciranih potražnih pasa a još je 15 u fazi edukacije, a imamo i 12 umirovljenih pasa. Oni su svi udomljeni kod članova HGSS-a.

Da morate nekome tko ne zna ništa o HGSS-u ispričati što ta služba predstavlja, kako biste je opisali? Što za vas znači ovaj posao, a pretpostavljam da je to puno više od posla, više životno usmjerenje?

HGSS nama nije posao, to je baš poziv. Doduše, neki od nas jesu zaposlenici HGSS-a, ali isključivo za administrativne poslove. Kada uđete u ovu priču, ili ostanete u njoj dokle god možete, dakle do kraja ili jako brzo izađete. Oni koji ostanu, a to je 99 posto ljudi koji se nama priključe, daju sto posto sebe. Ne znam što bih vam rekao što je privlačno. Privlačno je što znaš da radiš stvari koje malo tko može raditi, a to ti daje taj neki ekskluzivitet i lijepi osjećaj, a sve to radite da biste nekoga spasili. Od toga je malo što bolje u životu. HGSS pruža mogućnost djelovanja svugdje, razne edukacije, solidarnost. Siguran sam da mi se auto pokvari usred noći, primjerice u Sloveniji, kada bih nazvao kolege koje ni ne poznajem i predstavio se kao član HGSS-a, našli bi mi i mehaničara i ponudili spavanje i sve što treba. GSS je jedna ogromna obitelj i to je predivna stvar svih GSS-ova. Mi svi dijelimo sličan mentalni sklop, sličan način na koji funkcioniramo. HGSS vam nudi mnoštvo znanja kojeg možete dobiti što vas u konačnici čini kvalitetnijom osobom, samo ako date priliku drugima da vas promijene, da vas usmjere.

Kako se edukacije unutar HGSS-a provode, odnosno koliki dio pripadnika HGSS-a ima priliku otići na takve edukacije, koliko to ovisi o slobodnom vremenu, koliko o preferencijama?

Vinko Prizmić je stalno govorio da je HGSS lider u regiji, volio netko ili ne tu riječ, no definitivno HGSS je lider, ne samo u regiji, nego i puno šire. Svi naši rezultati i statistika pokazuju da smo lider, pa zbog toga kolege oko nas kopiraju stvari od nas, odnosno mi im dajemo određene informacije i znanja. Imamo i neke zajedničke edukacije i tečajeve. Stvar u pogledu edukacije je potpuno otvorena, tko se želi educirati, ima za to mogućnosti i priliku, to uopće nije sporno, no puno više dolaze kolege kod nas po neka znanja nego što mi idemo kod njih. Ne želim reći da oni nemaju znanja, nego je naša prednost što mi ipak imamo zakon o HGSS-u, imamo od države potporu i to puno veću no što imaju kolege u regiji, a to je nama dalo šansu da se profiliramo u malo kompleksniju službu spašavanja u teškim uvjetima.

Je li točno da se iz godine u godinu smanjuju izdavanja za HGSS iz proračuna?

Država nam daje potporu; HGSS se financira iz državnog proračuna dok se stanice financiraju iz lokalnih proračuna. Nismo nezadovoljni s potporom, ali da može biti i bolja, može. Novce koje dobijemo utrošimo ustvari u korist trećih osoba, koje spašavamo. Stanje po pitanju financiranja je bolje; 2018. je bila bolja nego 2017. što se financija tiče ali isto tako i broj akcija i opus djelovanja su bili veći nego u 2017. tako da smo na istom.

Zbog čega raste broj intervencija, zbog toga što se sve više ljudi oslanjaju na vas ili ima sve više potrebe?

Taj dio kada je poraslo oslanjanje na nas, kada smo mi počeli popunjavati određene rupe u sustavu zaštite i spašavanja je sada iza nas; to je bilo prije 10, 15 ili 20 godina, ovisno o čemu se radi. Trenutno je jednostavno u pitanju zakon velikih brojki, više je ljudi, adrenalinski turizam je najbrže rastući sektor u turizmu, a to je samo dio. Kada sam se ja počeo baviti speleologijom početkom 2000-ih speleološku opremu ste mogli kupiti samo u jednoj trgovini u Zagrebu i koštala je stvarno jako puno, danas je možete kupiti u svakom ozbiljnijem sportskom dućanu za znatno manje novaca. Dakle oprema i tereni su postali dostupniji puno većem krugu ljudi a onda su naravno i češće nesreće. Neurbana područja su uz to postala puno zanimljivija. Tko je prije mogao zamisliti da će prije posla ići trčati, a sada je to normalno, ja sam na fakultetu morao ići na Sljeme u sklopu tjelesnog, a u to vrijeme mnoštvo ljudi nije bilo na Sljemenu a bili su iz Zagreba. Danas malo tko nije išao gore za svoj gušt. I klimatske promjene dovele su do određenog porasta intervencija. Kada krenu velike snježne padaline, s obzirom da imamo mnoštvo osamljenih staračkih domaćinstva u slabije razvijenim i slabije dostupnim dijelovima Hrvatske, poput Korduna i Zagore, tim ljudima koje žive sami treba dostaviti hranu i lijekove. Crveni križ im pripremi pakete, a mi im dostavljamo. Tu su i sve učestalije poplave, bujične poplave...
Moramo poduzeti sve preventivne mjere da bismo imali osnove za naplatu, jer obveza države je zaštita i spašavanje i u urbanim i neurbanim područjima. Svakako jesmo za bolju regulaciju i za stvaranje takvih uvjeta da se može ići u naplatu spašavanja, no to onda znači i garantiranu helikoptersku pomoć

Kada smo kod sustava spašavanja, ne možemo a da se ne dotaknemo sustava helikopterskog spašavanja gdje se koriste vojni helikopteri koji nisu u potpunosti adekvatni, naime nekada se s njima ne može prići nekim mjestima i skupi su - što učiniti po tom pitanju? Godinama se, naime, priča o tome, što bi bilo rješenje?

Radimo dosta s MORH-om i naša je suradnja već godinama na zavidnoj razini, i nemamo što reći osim riječi hvale za posade HRZ-a. To vrijedi i za ekipe na Lučkom i na Divuljama, ti ljudi odrađuju najbolje što mogu u zadanim uvjetima. Helikopteri sami po sebi, ovi koje koristimo, za neke su stvari bolji od onih kakve imaju GSS-ovi u zapadnim zemljama no za neke stvari nisu jer ne mogu prići svim liticama, niti ih mi možemo potpuno autonomno koristiti, kao ni vitlo koje oni imaju, zbog nekih tehničkih ograničenja. Prije sedam godina smo radili određene edukacije kroz koje su prolazili i naši piloti i članovi a zajedno smo radili i vježbe na Svjetskoj konferenciji službi spašavanja koja je održana na Braču i znamo kako se radi vani. Ono što nas na kraju sve zanima je veća mogućnost spašavanja putem helikoptera jer to je najbrži, a dijelom kada se tiče spašavanja i jedan od jeftinijih načina. Helikopter je sam po sebi skup, no činjenica da mi možemo doći do ozlijeđene osobe u kratkom vremenu i da ona može unutar Zlatnog sata biti u bolnici, predstavlja veliku uštedu za zdravstvo. Ljudi zaborave koliko se tu onda uštedi u medicinskom zbrinjavanju. Stoga, na helikoptere ne treba gledati kao na skupi resurs, treba ih gledati kao resurs koji je skup za nabaviti i održavati ali koji je dugoročnije isplativiji nego da šaljemo po dvije ekipe s dva vozila da svaka od njih prođe 60 kilometara vozilom, pa hodaju određene sate i u konačnici ne stignu na vrijeme da spase unesrećenog. Ima tu više faktora, a naš je cilj da mogućnost spašavanja helikopterima postane puno veća i dostupnija. U grad ili selo blizu grada hitna pomoć će doći vrlo brzo, no mi ne možemo doći brzo na neurbano područje ako nemamo sredstvo za rad, a po zakonu mi smo nositelji sustava zaštite i spašavanja na neurbanim područjima. A ako mi ne možemo garantirati ljudima dolazak u nekom kratkom periodu, onda koja je svrha?

Imamo gotove dvije studije o provedbi helikopterskog spašavanja za RH, one su izrađene unatrag nekoliko godina, a sudjelovali smo u svim radnim skupinama za helikoptersko spašavanje, posljednje u onoj za hitnu helikoptersku medicinsku službu. Podržavamo i pozdravljamo u potpunosti hitnu helikoptersku medicinsku službu za potrebe hitne medicine, ali želimo i da se napravi cjelovito rješenje, da se uvaže naše zakonske obveze i iskustva za spašavanje helikopterima u neurbanim uvjetima, za vitla, spuštanje užetima i slično. Hoće li država kupiti helikoptere ili će raspisati natječaj pa će doći neki stranac, hoće li to biti hrvatska firma, hoće li nastaviti takvo spašavanje MORH, nas kao dionika u tom sustavu naravno da zanima, ali na državi je da donese odluku. Nadam se da će mišljenje struke biti uvaženo pri pronalasku rješenja.

Koliko uspijevate sada reagirati u kratkom vremenu?

To je nemoguće reći, no ono što možemo reći je da nam je vrijeme reakcije za vrijeme poplava i izvanrednih situacija kada su organizirana dežurstva instantno. Za helikoptersko spašavanje, snježno nevrijeme ili kada se proglase katastrofe imamo spremne ekipe koje mogu odmah izaći na teren, u običnim slučajevima je naše vrijeme reakcije 10-15 minuta ovisno od stanice do stanice, ovisno o hitnosti i o puno drugih faktora. No, čak ako smo mi spremni, a netko je na vrhu Velebita, ukoliko nemamo helikopter ne možemo stići u kratkom vremenu, to je sigurno.
U suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom educiramo turističke vodiče i pratitelje u pustolovnom turizmu

Kako gledate na ideju naplaćivanja spašavanja?

Spašavanje u neurbanim uvjetima se ne naplaćuje ni u jednom dijelu svijeta. Naplata postoji na skijalištima, na uređenim penjalištima, u resortima i slično. Ne stoje one floskule da se svugdje vani to plaća, to jednostavno nije istina. No, istina je da se u većem dijelu svijeta naplaćuje ponekad spašavanje ali samo ako je osoba isključivo kriva za ono što joj se dogodilo. Ako bi se krenulo u naplatu u Hrvatskoj, HGSS to ne može naplaćivati, mi možemo biti samo stranka u toj priči i ukazati turistima koje spasimo kome da se jave. Ljudi uzimaju putna osiguranja i to nije problem naplatiti pogotovo kada su isključivo svojom krivicom doveli do nesreće, no prije toga treba razdvojiti jesu li doveli do nesreće na nekom području gdje smo i mi i država poduzeli sve da do nesreće ne dođe ili su došli na Biokovo u japankama i skrenuli s planinarske staze koja je bila dobro označena. Moramo poduzeti sve preventivne mjere da bismo imali osnove za naplatu, jer obveza države je zaštita i spašavanje i u urbanim i neurbanim područjima. Svakako jesmo za bolju regulaciju i za stvaranje takvih uvjeta da se može ići u naplatu, no to onda znači i garantiranu helikoptersku pomoć.

HGSS puno ulaže u prevenciju, označavanje staza, edukaciju... Imate li dodatnih planova za poboljšanja u tom segmentu?

Definitivno imamo. Nažalost često se uoče greške kada je kasno, kada se neke stvari već dogode. HGSS kao nositelj zaštite i spašavanja u neurbanim područjima pokušava što je moguće više predvidjeti takve neželjene situacije. Prije više godina smo krenuli u izradu sigurnih planinarskih zemljovida, gdje su naznačene planinarske staze. Na Svetom Iliji smo imali česte smrtne slučajeve no otkako su izašle karte to je znatno palo. I to je jedan vid prevencije. Educiramo u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom turističke vodiče i pratitelje u pustolovnom turizmu, upozoravamo na određene lokacije koje potom planinarska društva označavaju. S planinarskim organizacijama smo napravili i nekoliko skloništa na Dinari i na taj način vršimo prevenciju, a radimo je redovno i putem društvenih mreža. Ima mjesta za napredak, upravo s HGK radimo i projekt edukacije za turističke pratitelje i vodiče na raftingu i penjanju.

Koliko je opasan ovo posao za same članove HGSS-a?

Nismo imali smrtnih slučajeva u samim akcijama članova HGSS-a, no ozljede su česte, ali nikada velike ozljede. Za svaku se situaciju napravi procjena rizika prilikom samog izlaska na teren ili na samom terenu. Teške se ozljede zbog toga jako rijetko događaju, ozljede koje se dese su najčešće uganuća i slično i ona se uglavnom dogode prilikom nekih vježbi. Upravo dobra edukacija i priprema za samu provedbu akcije sprječava neku veću ozljedu. Iako je ovaj posao opasan i visokorizičan, uz dobru pripremu ti se rizici mogu svesti na prihvatljivi minimum.

Zakon o HGSS-u postoji, a otkako je on na snazi koliko su vam se poboljšali uvjeti rada?

Zakon o HGSS-u postoji od 2006., izmjene su bile 2015. i to nam je izuzetno olakšalo posao. Dobili smo javne ovlasti i sve što radimo, radimo u ime države. Zakon je osim naših obveza i odgovornosti i određivanja standarda kojih se moramo pridržavati, propisao i određene beneficije koje bismo trebali dobiti. Propisao je tako financiranje, propisao je da je HGSS, uz vatrogasce i Hrvatski Crveni križ redovna operativna snaga sustava civilne zaštite. Svaka lokalna jedinica treba sufinancirati naše postojanje, čime nam je olakšano djelovanje.

Sada idu izmjene Zakona o civilnoj zaštiti, sudjelujete li i vi u izradi?

Vinko i ja smo delegirani u radno tijelo za izradu izmjena Zakona o civilnoj zaštiti. Znamo da idu izmjene i da se vrše određene pripreme. Dali smo svoje sugestije, što preko medija što direktno dionicima u tom sustavu, prvenstveno MUP-u.

Od tih vaših sugestija, molim vas izdvojite nešto što vam je najvažnije.

Kada je donesen Zakon o sustavu CZ, ocijenili smo ga dobrim zakonom koji je određene stvari unaprijedio, iako držimo da uvijek postoje stvari koje mogu biti i bolje i te stvari smo i predložili, a odnose se na detaljnije definiranje nekih segmenata rada civilne zaštite.

Koliko trenutno ima volontera HGSS?

Pripadnika redovnih članova HGSS-a ima nešto malo manje od 1000, a od toga je gorskih spašavatelja 50-ak posto. Imamo i pridruženih članova s kojima dolazimo do brojke od 1400. Ti pridruženi članovi su uglavnom članovi ispostava, prijatelji HGSS-a, podupirući članovi...

Kada se događaju nepredviđeni događaji u regiji, solidarnost gorskih spašavatelja je na djelu, zar ne?

Da tako je, s tim da postoji nekoliko razina traženja takve pomoći. Ako neka država službeno zatraži pomoć od RH, ide se prema DUZS-u (sada će to vjerojatno biti Ravnateljstvo za civilnu zaštitu) i prema Vladi koji spuštaju poziv prema onim snagama koje su za to delegirane. Ako država još nije zatražila pomoć druge države, putem ICAR-a međusobno si pružamo pomoć u slučaju potrebe. Međudržavna pomoć se najčešće traži kada je riječ o kompleksnim akcijama poput speleoloških spašavanja i velikih intervencija s poplavama.

Spomenuli ste ranije dobru suradnju s MORH-om, kakva je suradnja s ostalim službama?

Suradnja i sa stranim službama i s hrvatskim je iz godine u godinu sve bolja. S DUZS-om je unatrag godinu ili dvije otkako je Dragan Lozančić postao ravnatelj suradnja bila sve bolja na svim razinama i tu je vidljiv napredak, a kako je suradnja s njima bolja, postala je bolja i s vatrogascima. Da se razumijemo, nikada suradnja ni nije bila loša, ali bilo je prije nerazumijevanja. Uvijek ima mjesta za još bolju suradnju, nadam se, sada s Ravnateljstvom za civilnu zaštitu. S MORH-om je izvrsna suradnja na velikim nesrećama, u poplavama, kod snježnih nanosa. Suradnja s MUP-om je također na visokoj razini, prvenstveno u potražnim akcijama jer smo trenutno upravo MUP i mi nosioci potražnih akcija. Da ne mislite da samo hvalim, sa svima suradnja može biti i bolja, ali dok se god držimo propisanih stvari suradnja neće ‘zaštekati’. Zna nam se ponekad dogoditi da dođemo na intervenciju pa se netko postavi kao ‘lokalni šerif’, neovisno iz koje je organizacije, ali to se u drugom koraku uvijek ispravi. Nismo dovoljno bogata država da svatko od nas ima sve, tako da svatko ima određena znanja i sve je u redu kada ljudi shvate da se možemo nadopunjavati te iskoristiti postojeća iskustva jedni od drugih.
Po zakonu mi smo nositelji sustava zaštite i spašavanja na neurbanim područjima. A ako mi ne možemo garantirati ljudima dolazak u nekom kratkom periodu, onda koja je svrha?

Nedavno ste od Allianza dobili čamac za spašavanje. Koliko je uvriježena praksa da dobivate donacije? Koliko ste dobro opremljeni, što vam nedostaje?

Opremljeni smo da operativno djelujemo, da bi se vrijedilo još dodatno opremiti, bi. Sva naša oprema koju koristimo ima rok trajanja - uže, pojas, kaciga... To ne znači da nije upotrebljivo i nakon toga, ali zamislite da se nešto dogodi, a rok na papiru je istekao. Odgovarat ćete. Redovno moramo obnavljati opremu, a ona je skupa i potrebna su ogromna sredstva. Za jednog spašavatelja da bi imao sve i u ljetnim i u zimskim uvjetima treba od 15 do 20 tisuća eura. Još nemamo praksu da naši svi ljudi imaju sve, no to je s jedne strane u redu jer krpamo se s time što imamo. Napredovali smo od organizacije koja nije imala ništa do toga da možemo normalno djelovati. Dobivamo i dobar dio opreme i novaca iz projekata tako da se stalno obnavljamo. Što se donacija tiče, to dosad nije baš bila učestala praksa jer na sve donacije se u Hrvatskoj donedavno plaćao PDV, pa su ljudi razmišljali zašto bi vam donirali kada na to još moraju platiti porez. No, izmjenama zakona, i to se pokrenulo. Nakon poplava u Posavini kada nam je sedam gumenih čamaca popucalo, dobili smo donacije od nekih tvrtki poput Peveca. Pokušavamo dogovoriti suradnju s tvrtkama da se brend HGSS-a malo više cijeni na način da se to osjeti i kroz financije. Zašto bismo živjeli samo na državnoj blagajni ako postoji šansa da možemo dobiti nešto i od drugih?

Spomenuli ste sudjelovanje u projektima, o čemu je riječ?

HGSS aplicira, ili u partnerstvu s ministarstvima ili sama, na europske projekte. Znamo se udružiti i parkovima prirode i nacionalnim parkovima ali i s kolegama iz regije. To radimo već 11 godina.

Možete li procijeniti koliko intervencija imate godišnje i kada nekome spasite život, dođu li vam zahvaliti?

Imamo preko tisuću intervencija godišnje, s konstantnim porastom. Neko je vrijeme taj porast intervencija na godišnjoj razini bio stvarno veliki, no sada je stabilan, ali i konstantan. Što se tiče ljudi koje spasimo, znaju zahvaliti. To se ne događa često, no uvijek nam je drago kada se desi. Osobno sam sudjelovao u spašavanju jednog dječaka kojeg sam pronašao kraj Požege i svake mi se godine njegova obitelj javlja. Radujemo se tome, sretni smo kada akcija uspješno završi i kada ti se još ljudi zahvale ili dođu na sastanak stanice.

Koje su vam osobno bile najzahtjevnije akcije spašavanja?

Tehnički najzahtjevnije akcije u kojima sam sudjelovao bile su speleološko spašavanje na Velebitu, na Crnopcu i helikoptersko spašavanje iz kanjona Zrmanje. Potonje se na kraju nažalost pretvorilo u vađenje tijela.

Lijepa akcija je bila kada smo iz helikoptera u letu uspjeli opaziti australsku državljanku na Dinari iznad Omiša prije par godina. Vidjeti nekoga iz helikoptera je prilično teško. Najveće akcije su tijekom poplava te potrage po Velebitu. Sve što traje nekoliko dana je izuzetno iscrpljujuće. Prije nekoliko godina kada je padao veliki snijeg, imali smo 20 dana konstantnog terena, morao sam popiti tabletu da mogu zaspati od silne količine adrenalina.
 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2019.
XIV. godina, broj IV. 2019.