« Povratak na sadržaj Broj 3 | Godina 2015

Poznati o zaštiti i sigurnosti: Tarik Filipović

U prometu mi proradi testosteron

Veliki sam nogometni fan, no izgubio sam volju ići na nogometne utakmice zbog primitivaca koji tamo rade neugodnosti
[ Hana Batcha Frančić ]

Pozitivan intelektualac, nesklon svađama, osim - kad je za volanom. Tada mu prorade instinkti. Tako bismo mogli ukratko opisati Tarika Filipovića, kojeg trenutno možemo gledati u njegovom matičnom kazalištu Kerempuh u četiri predstave: “Spektakluk”, “Živio Harms! Čuda postoje”, “Ne igraj na Engleze” i “Buba u uhu”. 
 
Što trenutno radite, što možemo uskoro očekivati od Vas?
Uz predstave u Kerempuhu, snimam i nove epizode TV kviza “Potjera”, četiri puta tjedno, što je prilično naporan tempo, no zadovoljan sam jer kviz ima lijepu dramaturgiju i meni osobno, nakon Milijunaša to je najpogođeniji kviz. 
Također pripremam novu kazališnu predstavu s Dejanom Šorakom, a Rene Bitorajac i ja pišemo svoju treću predstavu. Završavam i svoj prvi filmski scenarij - riječ je o životnoj komediji - kojeg dotjerujem već godinu dana.
 
U Spektakluku u Kerempuhu Rene Bitorajac i vi ste i redatelji i glumci. Željeli ste ukazati kako se svijet promijenio posljednjih 20 godina. Jesmo li prije bili sretniji...?
Ja jesam. Sve što tehnologija i napredak donose je kamen oko vrata. Nastojim sve svesti na najmanju moguću mjeru. Nisam ni na fejsu (moj profil tamo je lažan, neki ljudi vole živjeti tuđe živote, to je scary!). 
Sestra i ja živimo pet minuta vožnje autom a vidimo se jednom u dva mjeseca. Kad smo bili djeca, svaku večer su nam dolazili gosti, svaki vikend smo negdje išli, družili se s drugim ljudima... Danas se ništa više ne stiže. 
 
Pomislite li ponekad da vam treba zaštita od obožavatelja ili fotografa dok šećete? 
Od fotografa vas nitko ne može zaštititi, i zgadili su mi centar grada, no što se fanova tiče, imam odlična iskustva. Ljudi osjete kad je netko pozitivan, a mislim da ja jesam. Trudim se živjeti normalan život kao i svi ljudi. Nitko me ne treba štititi.
 
Na koji način rješavate konfliktne situacije?
Rijetko kad i dođem u takvu situaciju jer nisam incidentan tip. Jedino u prometu nekad znam izgubiti kontrolu jer neki ljudi znaju biti strašno primitivni. Tada mi valjda proradi testosteron, ne mogu si pomoći. Od deset ljudi samo će jedan dignuti ruku da vam se ispriča.
 
Jedna od vaših poznatijih predstava bila je “Izbacivači” Teatra Exit. Možete li se zamisliti kao izbacivač?
U to vrijeme bez problema. Kad smo radili predstavu, gledao sam prijatelja izbacivača u Đuri i uživljavao se u ulogu. Bilo je zabavno. No nikad nisam bio borbeni tip, pa se ne bih mogao zamisliti na tom poslu.
 
Izjavili ste da ste ludi za nogometom. Jeste li se i sami okušali u nogometu?
Trenirao sam nogomet kao klinac i imao odličnu tehniku, samo sam uvijek bio spor. I dan danas sam spor. Naglo sam narastao, osjećao sam se kao da imam višak ruku i nogu. Ljubav prema nogometu osjetio sam još kao šestogodišnji klinac, ne mogu to objasniti...
 
Jeste li bili na svjetskom prvenstvu u Brazilu? Kako ste podnijeli poraz Hrvatske? 
Nisam bio u Brazilu. Bio sam u Francuskoj, Austriji, Portugalu... no Brazil mi je bio predaleko i nesigurno je, a i izgubio sam volju nakon što sam se nagledao neugodnosti na tribinama od strane naših navijača (alkohol, primitivizam...). Nažalost, uvijek postoji šačica ljudi koji će napraviti nešto totalno divljački i prilijepiti etiketu cijeloj državi, koja nas naravno ne spada.
 
Znate li neke borilačke vještine? Biste li se mogli fizički obraniti od napada?
Ne znam borilačku vještinu, ne volim nasilje, ni kao dijete se nisam volio tuči. No nažalost bio sam prisiljen tuči se iz samoobrane kao dijete u Zenici, gdje sam se i nagledao i naslušao dosta toga. Izbjegavam fizičke obračune, no da me netko napadne, ne bih baš bio vitez, branio bih se svim sredstvima. No, ne želim nikome zlo, a fizički obračuni nisu ni viteški ni muški. 
 
Na koji način štitite svoju imovinu, imate li alarm, policu osiguranja kućanstva?
Imamo protuprovalna vrata i osiguranje kućanstva. Nemam novca u čarapi niti išta primamljivo za lopove.
 
Jeste li se ikada našli u životno opasnoj situaciji i kako ste reagirali (prometna nesreća prošle godine?)
Prošle godine mi je tijelo letjelo zrakom kad me popriličnom brzinom udario auto. Srećom, bilo je jako hladno i nosio sam debelu odjeću, jaknu, debele čizme, što je donekle amortiziralo udarac i pad... Mislim da kad se čovjek nađe u životno opasnoj situaciji, u njemu proradi neki instinkt i omogućava mu da se valjda sabrano suoči sa situacijom – ionako nema drugog izbora, zar ne?! Gdje misliš da bi bio kukavica, pokažeš se hrabar... Ne strepim više za sebe, već najviše za svoje najmilije. 
 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2019.
XV. godina, broj VIII. 2019.